Devetog oktobra 1995. godine, drugog dana vojne operacije “Južni potez”, zajedničke snage Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane oslobađaju Mrkonjić-Grad i izbijaju na Manjaču. Nastavljaju dolinom Vrbasa i zauzimaju Bočac i dolaze na svega 23 kilometra od Banje Luke.
Operacijom “Južni potez”, koja je trajala od 8. do 15. oktobra 1995. godine, komandirali su generali Ante Gotovina, Rahim Ademi i Ljubo Česić-Rojs, dok su na terenu bili Damir Krstičević, Ivan Korade, Miljenko Filipović, Zlatan Mijo Jelić, Željko Glasnović i drugi. Banja Luka je u dometu artiljerije HV i HVO i tada počinje diplomatska ofanziva da se oslobodilačka operacija zajedničkih snaga Armije RBiH, HVO i HV zaustavi. U toj se ofanzivi pribjegavalo brojnim nediplomatskim potezima, pa čak i otvorenim prijetnjama. Na kraju je politika spriječila potpuni vojni poraz Vojske RS-a, u trenucima dok su snage HV i HVO nadirale ka Banjoj Luci, a snage Armije RBiH bile na ulazu u Prijedor.
Operacije “Maestral” i “Južni potez”, u kojima su zajednički učestvovale snage Armije RBiH, HVO-a i Hrvatske vojske, vođene su nakon Splitskog sporazuma, koji su potpisali tadašnji predsjednici BiH i Hrvatske Alija Izetbegović i Franjo Tuđman. Tada je dogovoreno zajedničko djelovanje bh. i hrvatskih vojnih snaga. Operacija “Maestral” trajala je od 8. do 17. septembra 1995. godine i komandirali su joj Ante Gotovina, Ivan Korade, Anton Luburić, Atif Dudaković i Mehmed Alagić. Nakon jedanaest dana žestokih borbi, operacija je okončana oslobađanjem Drvara, Šipova, Jajca, Bosanskog Petrovca, Bosanske Krupe i Ključa te nekoliko drugih strateški važnih mjesta.
Operacija počinje u petak 8. septembra iz pravca Glamoča i Kupresa – prve srpske linije bile su lahko razbijene i u ruke 7. i 4. gardijskoj brigadi pada strateški važan planinski vrh Veliki Vitorog, odakle se kontrolira široko područje od Kupreškog polja i Glamoča sve do Šipova, Jajca i Mrkonjić-Grada. Dvanaestog septembra snage 4. gardijske brigade HV-a zauzimaju Šipovo, a 7. gardijska brigada zauzima strateški važan prevoj Mliništa na cesti između Glamoča i Mrkonjić-Grada
Dan kasnije počinje oslobodilačka operacija “Sana 95”, dio zajedničke akcije bosanskohercegovačkih i hrvatskih snaga. Počela je 13. septembra 1995. godine u šest sati ujutro. Pola sata kasnije snage Armije RBiH probile su liniju, a u 1 sat i 10 minuta ujutro narednog dana ušle u Bosanski Petrovac. Četiri dana kasnije oslobođen je Ključ, a nakon toga oslobođen je i Sanski Most. Konačno su spojene snage pod kontrolom komandanata Atifa Dudakovića i Mehmeda Alagića. Između Armije BiH, HV i HVO i Banje Luke još je samo Mrkonjić-Grad.
Dvadesetak dana kasnije počinje operacija “Južni potez”, udar snaga HV-a i HVO-a kojim je pod kontrolu trebalo staviti Mrkonjić-Grad, elektranu Bočac te ceste prema Banjoj Luci. Ovom akcijom trebalo je osloboditi snage 5. i 7. korpusa Armije BiH pritiska Vojske RS-a nakon uspješnih operacija prema Bosanskom Novom i Ključu. Hrvatske snage drugi dan operacije oslobađaju Mrkonjić-Grad. Armija RBiH napreduje dolinom rijeke Sane prema Sanskom Mostu, oslobađa ovaj grad i stiže nadomak Prijedora.
Ovako je tih septembarskih dana 1995. godine čuveni Šefko Hodžić, ratni reporter sarajevskog Oslobođenja, pisao o napredovanju oslobodilačkih snaga ka Mrkonjić-Gradu. “Danas je, zapravo, bio četrnaesti dan oslobodilačkog pohoda Petog korpusa, a drugi dan bitke za Mrkonjić Grad ili Varcar Vakuf kako ga borci i komandanti ovdje nazivaju. Civili bježe iz Mrkonjića. Sa isturenog komandnog mjesta 501. slavne brigade pratili smo čitav tok današnjih ratnih operacija. Komandant brigade, brigadir Senad Šarganović Šargan, jedan od legendarnih krajiških junaka i komandanata, razumije se, bio je raspoložen. Juče i danas njegovi borci su na ovom pravcu, prateći Put Avnoja, napredovali po dubini 14, a širokim krilima su zahvatili prostor od 16 kilometara. To se zna lijepo sračunati koliko je oslobođeno kvadratnih kilometara, ali zabilježili smo cifru koju je rekao komandant Šargan – preko 200 novih kvadratnih kilometara slobodne teritorije bosanske”, piše Hodžić.
I nastavlja: “Istovremeno, veli nam Šargan, njihov lijevi susjed oslobodio je, možda, isto toliko prostora, također za ovih nekoliko dana. Ali ovdje malo ko računa kilometre... Poprište bitke su zapravo bili vijenci planina oko prostranog Podrašničkog polja koje je juče i jutros oslobođeno. Svako mjesto gdje su se danas vodile bitke moglo se vidjeti lijepo golim okom. Ubrzo su oslobođene i sve planine lijevo i desno od tog prostranog polja. Borbe su se onda usredsredile na, najvjerovatnije, posljednju odbranu Mrkonjić Grada: Balkanu, ispred koje su četnici formirali jednu liniju. Četnici su, kaže nam komandant Šargan, prvog dana razbijeni kod tunela na putu od Ključa do Mrkonjića. Na nekoliko mjesta četnici su minirali Put Avnoja, ali su naši put osposobili veoma brzo i – nastavili oslobodilački pohod. Starješina Zijad Agović, veli da su na jednom dijelu puta četnici postavili 80 sanduka eksploziva, ali, srećom, nisu stigli da ga aktiviraju. Da jesu, operacija bi kasnila možda i dva dana. Jake su borbe, takođe, vođene oko Čađavice. Ali ishod pretpostavljate. M
irsad Kurić, starješina ove jedinice, kaže da već dva dana kolone civila bježe iz Mrkonjić Grada i to usporava naše napredovanje. Kako usporava? – pitamo ga. – Pa, ne možemo da dejstvujemo po nekim ciljevima pored kojih se nalaze srpske izbjeglice. Dok prođu, onda ćemo. Jer, nećemo da gađamo tamo gdje su civili... Zaista, pomalo bi bilo zamorno nabrajati šta je sve oslobođeno na prostoru preko 200 kvadratnih kilometara. Tom matematikom se Nebeska sila mnogo ne služi. Koje četničke jedinice na ovom pravcu prema Mrkonjić Gradu lomi Peti korpus naše Armije? – pitamo Šargana. Prije svega, njihov Istočnobosanski korpus, pa pojačanja koja su im stigla iz Sarajeva, Banjaluke, Prnjavora. Popodne se pokaza da se u okruženju naših boraca nalazi četnička jedinica pod nazivom 'Vukovi'.
Mnogo je četnika zaglavilo u ovim borbama za posljednja dva dana. Na lijevom krilu, u žestokoj pucnjavi prsa u prsa, poginulo je preko dvadeset samo u jednoj šumici. Ima mrtvih pored puta, u rovovima. Svugdje... Noć se spušta, paljba ne prestaje. Ušutila je jedino jedna haubica koja je danas dejstvovala tačno svakih deset minuta. Nikog i ništa nije pogodila. I na kraju ove priče sa ratnog položaja nadomak Mrkonjić Grada da kažem i to da su nam borci ponudili da nazovemo telefonom nekog u Banjaluci koga hoćemo. Jer, telefoni su još radili u ovim tek oslobođenim selima. Oni su, kažu, telefonirali birajući imena Banjalučana iz imenika. Nazivali su i njihov četnički SUP i najavili skori dolazak Petog korpusa u Banja Luku. Kako li je noćas biti četnik u Mrkonjić Gradu? Kad on samo što nije postao Varcar Vakuf. Nedostaju samo tri-četiri kilometra.”
Operacijom “Južni potez” oslobođeno je područje ukupne površine 800 kvadratnih kilometara. Nakon oslobađanja Mrkonjić-Grada, snage HV i HVO zauzimaju Bočac, što je snagama Armije BiH, HV i HVO dalo ogroman psihološki poticaj jer je Banja Luka snabdijevana strujom iz hidroelektrane Bočac. Prema nekim navodima, general Ante Gotovina isključio je Banjoj Luci struju na pola sata kako bi im pokazao šta ih čeka u narednim danima. Kolone izbjeglica bježe ka Banjoj Luci, a već se među njima otvoreno priča o padu tog grada, što stvara dodatnu paniku.
Petog februara 1996. godine snage koje su oslobodile Mrkonjić-Grad morale su se iz njega povući jer je područje Mrkonjić-Grada i okoline u Daytonu nakon pregovora pripalo RS-u. Hrvatska vojska koja je oslobodila grad ga je na kraju temeljito opljačkala i spalila nakon što se saznalo da će ga morati vratiti Srbima. Noću su hrvatske snage palile na stotine kuća koje nisu bile uništene tokom rata. Po danu su rastavljali hotele, tvornice, bolnicu, sve ukrcavali na kamione i odvozili iz grada, a da im britanske mirovne snage, koje su bile stacionirane u gradu, nisu mogle ništa.
Prije Agresije na BiH Mrkonjić-Grad je imao oko 27 hiljada stanovnika. Više od tri četvrtine su bili Srbi, Bošnjaka je bilo 12, a Hrvata osam posto. Kada su Srbi zauzeli grad, protjerali su i pobili većinu nesrpskog stanovništva, a oni koji su ostali bili su čak i na prisilnom radu. Jedan od najtežih ratnih zločina pripadnici 11. mrkonjićke brigade Vojske RS-a počinili su 13 septembra 1995. godine u Oborcima kod Donjeg Vakufa kada su pobili 28 Bošnjaka i Hrvata.
Nakon Daytona, kada je grad postao dio entiteta RS, lokalne su vlasti iskopavale masovne grobnice na području Mrkonjić-Grada, a MUP RS-a već je 1996. podigao krivične prijave. Tvrdi se da su u jednoj grobnici našli tijela 181 osobe, 81 civila, 97 pripadnika Vojske RS-a i tri pripadnika MUP-a. Jedna od tih krivičnih prijava aktuelizira se svako malo kao famozna optužnica protiv hrvatskih generala.
Ivo Komšić, nekadašnji član Predsjedništva RBiH, u svojoj knjizi Tuđmanov haški profil, tvrdi da su Mrkonjić-Grad i Banja Luka isključivo zaslugom Franje Tuđmana ostali u sastavu današnjeg entiteta RS.
“HV je imala otvoren put ka gradu. Međutim, to se nije uklapalo u Tuđmanov zločinački plan po kome je RS morala opstati kao neosporna činjenica podjele BiH na dva dijela. HV nije ušla u Banju Luku ne samo zbog toga što je američka administracija bila protiv nego što je Tuđman poštovao dogovor s Miloševićem. Da su združene snage Hrvatske i BiH ušle u Banju Luku, bio bi zauzet i cijeli koridor kroz Posavinu jer bi HVO Orašja imao slobodan put spajanja s Drugim korpusom Armije BiH iz Tuzle”, piše Komšić i nastavlja: “Kada su dijelovi Armije BiH mimo plana krenuli prema Banjoj Luci i primakli se Manjači, gdje je već bila HV, ova je otvorila artiljerijsku vatru na svoje saveznike u akciji, nije im dozvolila pristup Banjoj Luci. Bilo je nekoliko mrtvih, ali se to smatralo incidentom. Tako je barem tumačio tadašnji ministar obrane Federacije BiH Jadranko Prlić. Međutim, to nije bio incident nego dogovor Tuđmana i Miloševića da HV onemogući Armiji BiH pristup Banjoj Luci i vojnu likvidaciju Republike Srpske. Tuđmanu je bilo bitno da u daljnjim političkim pregovorima o miru osigura za sebe odlučujuću ulogu. On je dobro znao da granicu uvijek iscrtava vojska.”
“Amerikancima je danas žao što nam nisu dopustili ulazak u Banju Luku”, napisao je prije pet godina autorskom tekstu za zagrebački Večernji list general Ante Kotromanović, bivši hrvatski ministar odbrane i aktivan sudionik oslobodilačkih operacija u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
“Da je više pameti u političkom vodstvu Hrvata i Bošnjaka, 'Maestral' i 'Južni potez' bili bi tretirani kao velike pobjede. 'Južni potez' posljednja je operacija Hrvatske vojske u BiH. Zamisao Ante Gotovine i Rahima Ademija za napad bila je sjajna. Napadali smo na fronti od Ključa s ciljem deblokade grada Ključa i pomaganja Armiji BiH, gdje je moja 126. brigada izvodila napad, i desno uz rijeku Bočac, gdje je napad izvodila 2. gbr. HVO-a.
Ideja je bila da 126. brigada napadne dan ranije, prije glavnine snaga, i tako privuče pozornost na lijevi bok. Srpska strana mislila je da je glavni cilj napada prema Ključu, ali naše težište napada bilo je na smjeru 4. i 7. gbr., koje su izvele strahovit napad uz silnu podršku topništva. Tim potezom uspješno smo zavarali neprijatelja i usmjerili njihove kompletne pričuvne snage u pogrešnom smjeru.
Na mom smjeru imali smo također zanimljivu zamisao o tome kako izvesti napad. Zapravo, bila je to praksa u 126. brigadi: ubacivanje snaga u dubinu neprijatelja prije početka napada. To su radile izvidničke postrojbe, vrlo dobro organizirane snage i iskusni prekaljeni ratnici, besmrtnici.
Znači, dan prije napada u neprijateljsku pozadinu ubacili smo 54 diverzanta izvidnika, koji su na dogovoreni signal izbacili iz stroja njihovo zapovjedništvo, dio topništva i sustave veza. Neprijateljska postrojba ispred nas bila je 1. drinska brigada. Te snage razbili smo u jedan dan taktičkom grupom sastavljenom od vojnika iz 126. brigade jačine oko 650 ljudi.
Tom prilikom upoznao sam zapovjednika brigade Armije BiH, kojem se nažalost ne sjećam imena, a koji je zajedno s nama napadao prema Ključu. Sjećam se zahvalnosti tih vojnika kojima smo tom prilikom dali uniforme, hranu, streljivo.
Našim dolaskom pred Banju Luku, Republika Srpska vojnički je i politički kapitulirala. Zauzeli smo sve hidroelektrane na jezeru Bočac i na nekoliko sati prekinuli dovod električne energije kao poruku da Vojska Republike Srpske položi oružje.
Za 'Južni potez' tada nismo znali da je to posljednja operacija vođena na području BiH, da su to posljednji ispaljeni meci. To nas je veselilo, ali pravi je šok nastao kad smo morali napustiti položaje koje smo krvavo osvojili. Osjećali smo se kao psi rata. Iskorišteni, polako shvaćajući što je politika. Nije bilo lako objasniti vojnicima zašto napuštamo položaje i povlačimo se. Nismo razumjeli, a iskreno, nisam ni ja shvaćao političke razloge za taj potez. Mislili smo da je ono što smo osvojili – naše.
Mnogi su časnici bili bijesni. Sjećam se svog načelnika PZO-a koji je, kad sam pokušao objasniti da se povlačimo, komentirao: 'Politika je kurva.' Slomili smo Republiku Srpsku, a onda je ona preko Daytona ponovno 'vaskrsla'.
Svi su se pitali zašto napuštamo položaje, pa Banja Luka je prazna. Ja sam mrzio taj trenutak uzmicanja iako su svi vrištali – mir, mir, mir! Zašto nam politika nije dopustila da na kraju uđemo u Banju Luku, o tome sad znamo nešto više. Mi vojnici mogli smo to učiniti bez većih napora. Više smo puta čuli izjave visokih američkih dužnosnika kako im je sada žao što nam nisu dopustili ulazak u Banju Luku.
Držali su nas na lancu kao bijesne pse, spremne pustiti u slučaju da Beograd ne bude htio sjesti za stol i početi razgovarati o miru. Danas su svi svjesni da su pogriješili i da ovakva BiH nema perspektivu. Daytonskim sporazumom dobili smo instantni mir, ali nismo osigurali budućnost Bosne i Hercegovine.”
