Pred sami početak Agresije razgovaram telefonski s prijateljem iz Hrvatske. Objašnjavao mi je, prenoseći svoje upravo stečeno iskustvo, da postoje samo dva izbora kako djelovati u ratu: rov ili podrum. Svi smo mi, ispostavit će se da je bio upravu, u Sarajevu ubrzo birali između te dvije mogućnosti. Moglo se i pobjeći, ali i to je bila neka vrsta podruma. Sve se, dakle, svodilo na rov i podrum, doslovno ili metaforički: biti dio odbrane ili biti među onima koji se bave nekim drugim poslovima.

Posljednjih sedmica osjećam se, možda prvi put u životu, bespomoćno. Nije me taj osjećaj obvladao, ali sve je snažniji, opasniji i sve više prevladavajući. Prošlo je tridesetak godina od tog razgovora. Došla je pandemija i trenutak kad čovjek opet živi u opasnosti za život, a ovaj put kao da nema izbora. Jedino liječnici mogu u rov, svi smo mi ostali u podrumu i čekamo da pandemija, na ovaj ili onaj način, prođe.

U Sarajevu je tokom Opsade prosječno dnevno ubijano osmero njegovih građana. Kad oduzmemo veće masakre i pokušaje deblokada, bit će da je taj prosjek nešto manji, ali opet visok, tu negdje oko sedam dnevno. Tokom pandemije u Sarajevu od virusa Covid umiru, po službenim podacima, skoro dvije osobe po jednom danu. Ali ovih je martovskih dana dnevni broj umrlih gotovo stalno iznad deset, a sve češće i više od 15. Kao u najgorim danima Opsade. Još kad se tome dodaju oni koji nisu imali COVID, ali umiru jer ne smiju iz straha od pandemije otići liječniku ili zbog zagušenosti zdravstvenog sistemu ne mogu doći do prijeko potrebne pomoći.

Umiru pretežno stariji, prosjek je iznad sedamdeset godina, ali je i sve više mladih među njima. I sve mlađih među mladima. A sve su prilike da će ih biti i više jer broj zaraženih raste.

Od početka pandemije mogle su se čuti i pročitati genijalne opaske da COVID samo ubrzava smrt, da bi ti ljudi, s obzirom na godine, svakako uskoro umrli. Osim što je takav stav nehuman, neetičan i naročito odvratan, uopće ne mora biti ni tačno to da bi ti ljudi ionako uskoro umrli. Ima nešto duboko truhlo i gadno u društvu koje tako razmišlja. Zamišljam, ali ne mogu, ne ide, Sarajlije iz tih ratnih godina koje na vijest da je snajper pogodio nekog njihovog osamdesetogodišnjeg sugrađanina kažu: ma ionako bi umro, četnički metak samo je ubrzao smrt.

Ovih dana ukopavamo žrtve pandemije. Svakim danom sve više dženaza i sahrana. Umiru pretežno oni koji su se zarazili prije dvije sedmice, kada je broj novozaraženih bio manji od 300. Sad ih je dvostruko ili trostruko više, a ne nazire se da će taj broj u skorije vrijeme opadati jer se ne poduzimaju jedine dvije radikalno efikasne mjere: vakcinacija i lockdown. U danima koji dolaze mrtvih će biti sve više. Svaki dan oklijevanja u poduzimanju radikalnih mjera odnosit će desetke novih žrtava. Vlast koja ne poduzima dovoljno i ne čini to u pravo vrijeme suodgovorna je za ovu moriju, vlast koja u trenucima kada pandemija očigledno ubrzava i broj novozaraženih premašuje dnevni prosjek od 300 – krajem februara – objavljuje fotografije sa skijanja, na njima sarajevski načelnici bezbrižni, neki među njima s preboljenim COVID-om, bez imalo svijesti o tome da njihov loš primjer može navesti druge da za njima povedeni odu u smrt. Skijati krajem februara ili u martu 2021. godine po Bjelašnici ili gdjegod jednako je glupo, besmisleno i neodgovorno kao i skijati po njoj u februaru 1993.

Vlast koja kažnjava zbog nenošenja maske na otvorenom, gdje je mogućnost prenošenja zaraze iznimno mala, a dopušta sjedenje bez maski u zatvorenom prostoru, gdje dokazano nastaje velika mogućnost za prenošenja virusa, pokazuje da ni nakon godinu nisu shvatili šta je virus korona i kako se širi, odnosno da mahom potpuni politički diletanti upravljaju najvećom zdravstvenom krizom u posljednjih stotinu godina.

Smiješna objašnjenja da je za zatvaranje kantona nesmisleno ako nije zatvoren i ostatak zemlje pokazuje da za ovu godinu nisu naučili ništa ni iz vlastitog iskustva niti iz iskustva drugih država. Potpuni lockdown na cijeloj teritoriji neke zemlje odavno je prevladana metoda. Zatvaraju se administrativne cjeline, regije, federalne jedinice... u kojima broj zaraženih prelazi zadane kriterije. U takvim slučajevima zabranjuje se komunikacija između regija osim u propisanim situacijama. Sve u svemu, zaustavljaju se ili ograničavaju sve one aktivnosti i kretanja koji nisu nužni za funkcioniranje države i društva. Tako je danas u Italiji, naprimjer, o čemu bi premijer Sarajevskog kantona trebao biti informiran, barem se to može naslutiti iz jedne od dvije rečenice po kojima će tokom ove krize ostati upamćen: da je Sarajevo Bergamo (druga je da nastoji dobiti vakcine iz Sovjetskog Saveza).

U javnom mnijenju prisutno je snažno raspoloženje protiv vakcinacije, što je samo nastavak teorija zavjere da nas virusom zaprašuju iz zraka, da iza svega stoje Bill Gates, masoni, ovaj i onaj lobi, da je COVID skopčan s 5G tehnologijom... Tvrdi se da su vakcine štetne, da ćemo svi zbog njih pomrijeti od raka, da zapravo i ne štite, da je to sve obmana itd. Za naciju koja nema pojma čijom i kakvom vakcinom cijepi vlastitu djecu od brojnih bolesti i sebe od gripe previše se pravimo pametni i stručni u odabiru vakcina kojima ćemo se spasiti od očima vidljive morije dok pokraj nas svakog sata zamiču dženaze od Bara do Faletića, od Vlakova do Grlića brda i Ravnih Bakija. Trenutne mjere još nisu primjerene stanju u kojem se nalaze naša zemlja i njezin glavni grad, vjerovatno trenutno najzaraženije područje Evrope. Kao da su više projektirane po mjerama zavjeraša, a manje po stvarnoj slici stanja.

U ovom trenutku od sve izvjesnije potpune kataklizme dijeli nas jedna jedina odluka za koju niko od onih koji o tome odlučuju ne pokazuje da ima hrabrosti donijeti je: višesedmični strogi lockdown dok se broj novozaraženih ne spusti na prihvatljivi nivo i ne ostvari znatan procent masovne vakcinacije stanovništva. U suprotnom, može se očekivati stotine, pa i hiljade mrtvih u Sarajevu, a u Bosni i Hercegovini taj broj može dosegnuti i više od deset hiljada, pri čemu je samo pitanje vremena kada će umjesto danas prevladavajućeg britanskog soja doći neki drugi, opasniji, koji će, kao u Brazilu, pregaziti, odnosno zaobići postojeću prirodno stečenu zaštitu i početi ubijati i one koju su preboljeli prve sojeve, čime će smrtnost biti dodatno povećana.

I gdje je u svemu tome pojedinac kad vlast od sveg oružja kojim raspolaže koristi u najvećoj mjeri samo apele i počesto krajnje besmislene kazne? Kako pronaći smisao i prevladati osjećaj bespomoćnosti? Kako otići u rov kad linije i fronte nema i kako se osjetiti korisnim?

Možda je smisao u tome da konačno shvatimo da je u borbi s virusom podrum ujedno i rov, da se virus ubija tako što mu se ne dopušta širenje. Samo je ostajanje duže i dublje u rovu način da ga se porazi dok ne dođu vakcine, trenutno jedina moguća zaštita.

 

MORIJA

Rat je bio mila majka
Šta nam učiniše
Ove godine potom

Iz čista mira
Po Sarajevu
Počeše najbolji ljudi da mriju

Tri godine evo
Kako stoje svi poslovi

Sa sahrane
Na dženazu
Sa dženaze
Na sahranu

Tri godine evo
Kako naše Sarajevo
Ne suši obraza

A kad je u postelji
Smrt iščekivo
Emir Imamović Arči
Sestra mu Hajrija
Vidjela suze u očima

Pa leđa okrenula
Da svoje suze sakrije
I rekla
Da barem razbije
Nesnosnu tišinu

Zašto plačeš, braco?

Žao mi, sestro!

Čega ti je žao, brate?

Svega, sestro!

(Abdulah Sidran)