Slijedeći “logiku” akademika Suada Kurtćehajića iznesenu u jednom od njegovih TV nastupa, skoro cijeli savremeni historijat Balkana mogao je biti drugačiji, po njemu bolji, samo da nije bilo jedne osobe, ili samo jednog potpisa. Priča koja se uklapa u njegovo već ponavljano forsiranje teze da će glavni problemi bosanskohercegovačkog društva nestati onog trenutka kada službeno “nestanu” i konstitutivni narodi kao pojam, u korist nacionalnog bosanstva kao “ujedinjavajućeg” faktora. Istovremeno akademik ističe svoju sklonost političkoj jugonostalgiji, ne spominjući, ili zaboravljajući, da su konstitutivni narodi postojali kao pojam baš u Jugoslaviji, samo ih se drugačije pravno nazivalo. Ta Jugoslavija nije dozvoljavala nacionalno bosanstvo kojem on kao teži, (nije ni bošnjaštvo ali taj dio ga valjda ionako ne zanima), no njoj oprašta, kao što se oprašta ženi u koju se čovjek (iracionalno) zaljubi.

Opasne tlapnje

Dakle, ta jedna osoba koja je po njemu poremetila cijeli tok događaja posljednjih decenija, bila bi prvi predsjednik Predsjedništva suverene Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović. Nije Kurtćehajić jedina javna ličnost koja je sklona takvim teorijama, insinuacijama ili tvrdnjama, samo on je osvježio ovu staru ali opasnu tlapnju u zadnje vrijeme. Čak dio Bošnjaka ima sklonosti ovakvim “tumačenjima” slijeda događaja posljednjih tri decenije i kusur. Pošto su ove političke manipulacije opasne za nove naraštaje u Bosni i Hercegovini, ionako zbunjene svime ovim, treba sagledati akademikovu “logiku.” Znači, nepotpisivanjem takozvanog historijskog sporazuma sa Srbima, ili sa Srbijom kao republikom 1991. godine, Alija Izetbegović postaje “remetilački” faktor u svemu što je uslijedilo nakon toga.

Po tome onda ispada sljedeće:

  • Radovan Karadžić ne bi morao da izdaje upozorenja o nestanku jednog naroda kao što je izjavio 1991. godine, ako dođe do rata. Znači, rečeno mjesecima prije nego je ispaljena prva granata bilo gdje u Bosni i Hercegovini.
  • Slobodan Milošević ne bi morao da se gnjavi s međunarodnim sankcijama za SR Jugoslaviju, ne bi morao da šalje razne paravojne jedinice u Bosnu i Hercegovinu kao ni službene brigade vojske
  • Ratko Mladić bi rahat mogao da se bavi promocijom jugoslavenstva širom Kninske krajine, bez napornog obilaska novih frontova oko Sarajeva i Podrinja.
  • Željko Ražnjatović Arkan bi mogao bez proceduralne gnjavaže slati svoju suprugu na koncertnu turneju od Sarajeva do Tuzle, Goražda, Srebrenice.
  • Bošnjaci bi mogli s drugim pripadnicima JNA napadati sela i gradove po Hrvatskoj, bez osjećaja krivnje.
  • Akademik Kurtćehajić ne bi tada trebao dokazivati svoju ljubav prema Jugoslaviji bez Hrvatske i Slovenije, eventualno Makedonije, pošto je poznato da je za postojanje Jugoslavije dovoljno da se oformi unija Srbije, Bosne, Crne Gore, Kosova i Kninske krajine.
  • Oni koji bi takvu Jugoslaviju nazivali Velikom Srbijom, jedno vrijeme bi slobodno mogli hapsiti zbog verbalnog delikta, a poslije bi postalo svejedno.
  • Ne bi morale da se troše tone i tone eksploziva na rušenje džamija i katoličkih objekata, uz preskupu upotrebu bagera za odvoz njihovih ostataka. Dovoljno je što bi neke od džamija vremenom ostale zatvorene, a neke bi se pretvorile u muzeje i ugostiteljske objekte.
  • Bošnjaci bi se nazivali „veselim Bosancima“ i skupa sa srpskim pripadnicima JNA i crnogorskim rezervistima bi uz rakiju pjevali folk-naslijeđe Lepe Živojinović o Muji što udara u tarabe.
  • Odlazak u vojne patrole na Kosovu bio bi obavezan, a tamošnji režim policijskog sata ne bi se dovodio u pitanje.

Sve bi to valjda bilo omogućeno samo da je Alija Izetbegović pristao na taj famozni “historijski sporazum” sa Srbima iz 1991. godine, prema “logici” akademika Kurtćehajića i još nekim Bošnjacima što se slažu s njim.

Nije teško zamisliti ni gorčinu u osjećajima nekih izvršilaca kasnije izvršenih ratnih zločina.

Recimo, dok bi strijeljali bošnjačke civile na Korićanskim stijenama, srpski policajci iz Prijedora  bi mislili „samo da je Alija potpisao, ništa nam ovo ne trebalo, al’ šta da radimo sad“.

Dok bi šutali nogama prijedorske logoraše koji se valjaju po krvavim podovima, srpski stražari u logorima bi ogorčeno pomišljali kako je Alija kriv što oni sve ovo sada moraju da rade.

Dok bi ispaljivali granate iz minobacača s Trebevića, srpski artiljerci bi sa suzama u očima posmatrali sarajevsku kotlinu uz osjećaj da su sve to mogli izbjeći samo da je Alija potpisao.

Pripadnici jedinice Škorpioni iz Srbije ne bi kod Trnova u julu 1995. strijeljali zarobljene bošnjačke civile s poznatog videosnimka, ali su f morali pošto Alija nije potpisao.

Bacajući hiljade unakaženih tijela bošnjačkih civila u brojne jame širom Istočne Bosne, Krajine i Hercegovine, srpski operativci su možda proklinjali Aliju što ih je svojim nepotpisivanjem takozvanog historijskog sporazuma sa Srbima natjerao da se bave istrebljenjem cijelih porodica i naroda. Isto se odnosi na one koji su zapalili bezbroj bošnjačkih kuća, kao i na one koji su ih opljačkali.

Dok su minirali džamije od Foče do Banjaluke, Srbima je na umu bio samo izostanak Alijinog potpisa, ništa drugo, inače se ne bi time bavili.

Još 1986. godine je nastao zloglasni memorandum SANU u Beogradu, navjerovatnije zato što se slutilo da bi jednoga dana Alija Izetbegović mogao odbiti da potpiše nekakav sporazum. Zato je JNA već 1991. godine rasporedila artiljeriju po olimpijskim obroncima oko Sarajeva, jer su u generalštabu slutili da bi mogao izostati Alijin potpis, inače to ne bi uradili. Isto se odnosi i na kontroverzni prijeratni plan RAM kao i na sporazum u Karađorđevu o podjeli Bosne i Hercegovine.

Još u Drugom svjetskom ratu, ravnogorske četničke trupe su izvršile pokolje na hiljade bošnjačkih (tada muslimanskih) civila, od Podrinja do Sandžaka, jer su i Ravnogorci slutili da možda Alija nekad u budućnosti ipak neće potpisati. Možda su čuvene vojvode Đujić, Pećanac, Đurišić i drugi bili kivni na tada mladog Aliju osjećajući da on vjerovatno nikad neće potpisati. I đeneral Draža Mihailović se komotno mogao pozvati na slučaj zvani Alijin potpis u dalekoj budućnosti, samo da se sjetio.

Prije toga, 1924. godine, veliki pokolj u selu Šahovići, Crna Gora, izvršen je zato što su izvršitelji osjetili da bi se Alija mogao roditi naredne godine, pa onda kada odraste u budućnosti odbiti da potpiše (h)istorijski sporazum s Miloševićevom Srbijom.

Toliko toga neprijatnog se moglo izbjeći prema “logici” akademika Suada Kurtćehajića, samo da se nije odbio potpisati “mirovni” sporazum sa Srbijom ili s predstavnicima Srba, svejedno, iz 1991. godine. Ostavši u krnjoj Jugoslaviji, koju radi političke korektnosti ne bi zvali Velika Srbija, znalo bi se ono što se danas zaboravilo, a to je da bi i krnja Jugoslavija bila bolja od suverene Bosne i Hercegovine. Da parafraziramo neke likove iz prvog dokumentarca Borisa Malagurskog – “Jugoslavija je bila najbolja država na svijetu,” sa Slovenijom i Hrvatskom u njoj ili bez njih, svejedno, samo neka su Bošnjaci, pardon – Bosanci, u njoj, ili pod njom, svejedno. “Logika” akademika Kurtćehajića i njemu srodnih, računajući i medije koji mu nude preveliki manipulativni prostor, naprosto bode oči, mozak, razum i tijelo.