MOGLO SE NA KLUPI SPAVATI: Samo dvije godine nakon Titove smrti Jugoslavija je bankrotirala a vlast je panično tražila pare od SAD i MMF-a

Spoljni dug, a potom i nelikvidnost, postali su važan pokazatelj krize jugoslovenske države početkom osamdesetih godina 20. stoljeća. Bili su posljedica nekontrolisanog zaduživanja u drugoj polovini sedamdesetih, neracionalnog trošenja uzetih kredita, niske produktivnosti, rasta cijena nafte (Jugoslavija je 1980. godine, za manje količine nafte, platila oko milijardu dolara više nego 1979. godine), Zakona o deviznom poslovanju iz 1977. i uvođenja zasebnih deviznih i platnih pozicija republika i pokrajina, američke politike visokih kamata kojom su SAD teret deficita svog spoljnotrgovinskog bilansa prebacivale na ostatak svijeeta i strukturnih problema jugoslovenske privrede, koja je razvitak finansirala kreditima sa Zapada, a izvozno se sve više okretala ka klirinškom području, čime nije dobijala devize za vraćanje dugova. Time je i visoka zaduženost, pored nacionalnih problema, počela da ugrožava temelje države.

Spoljni dug Jugoslavije je 1980. iznosio oko 18,9 milijardi dolara, što je bilo oko tri puta više nego 1975. godine. Državni i partijski vrh je sve više postajao svjestan ozbiljnosti problema i mogućnosti da on eskalira u spoljnu nelikvidnost zemlje. Međutim, 1980. i 1981. godina su potrošene u pokušajima da se novim kreditima i pojedinačnim mjerama bez sistemskih promjena u unutrašnjoj politici očuva finansijska stabilnost države. Spoljna likvidnost je očuvana, ali samo privremeno. U tu svrhu su 1980. i 1981. uz pomoć zapadnih vlada uzeti i krediti koje je država ugovorila sa bankama Francuske, SR Njemačke, Italije, kao i sindikovani kredit američkih, japanskih, kanadskih i britanskih banaka i krediti dobijeni u Kuvajtu.

Takođe, sa Međunarodnim monetarnim fondom (MMF) je u junu 1980. sklopljen stand by aranžman od oko 440 miliona dolara, koji je na jugoslovenski zahtjev u januaru 1981. prekinut i zamijenjen mnogo većim, trogodišnjim, od 2,1 milijarde dolara. Programi aranžmana iz 1980. i 1981. su se zasnivali na ciljevima jugoslovenske ekonomske „politike stabilizacije“ (smanjenje inflacije i spoljnog deficita i restriktivne mere u oblasti investicione politike) i nisu sadržali posebne obaveze osim ispunjavanja ciljeva iz stabilizacionog programa.

U vrijeme najvećeg zaduživanja Jugoslavije Milka Planinc je od 1971. do 1982. godine obavljala funkciju predsjednika Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske (CK SKH). Dakle, bila je na visokoj funkciji i veoma dobro upoznata sa problemom spoljnog duga. U maju 1982. je postala predsjednica Saveznog izvršnog vijeća (SIV, savezna vlada Jugoslavije) i na tom mjestu ostala četiri godine. Naslijedila je Veselina Đuranovića.

I prije nego što je na njena leđa pao teret rješavanja problema spoljnog duga, u govoru na sjednici Predsjedništva CK Saveza komunista Jugoslavije (SKJ) 7. aprila 1981. tom pitanju je posvetila veliki prostor. Skrenula je pažnju da je bilo jasno da jugoslovenska privreda nije konkurentna u svijetu, da „ne proizvodi dovoljno, da se ne uključuje u svjetsku razmjenu rada, da nije pod udarom svjetske produktivnosti, nego se vrti u svom začaranom krugu sa niskom produktivnosti“ te je stoga „nesposobna da zarađuje devize onolike kolike su potrebne društvenom razvoju“.

Dodala je: „Mi smo zatvoreni kao noj u pjesak, glavu zabije, ne vidi šta se događa u tom svjetu. Taj svijet je pun rizika, ja to znam, ali bez plovljenja na to duboko more mi ne možemo izaći iz začaranog kruga u kojem jesmo“. Zaključila je da će se bez okretanja ka izvozu Jugoslavija „vrtiti u krugu pomanjkanja i dohotka i deviza“. Godinu dana prije nego što će preuzeti rukovođenje SIV-om kritički je govorila o njegovoj politici zamjerajući da je umjesto strateškog opredjeljenja ka izvozu vodio politiku „palijativnih“ mjera podsticaja izvoza kojima se samo pokušava očuvati „platna bilansa“.

Ova sjednica je održana u trenutku kada je sve više dolazila u pitanje likvidnost nekoliko jugoslovenskih banaka i kada je Jugoslavija počela da kasni sa vraćanjem dugova Međunarodnoj banci za obnovu i razvoj. Već krajem 1981. je problem spoljne likvidnosti bio karakterističan za pet banaka (Vojvođanska banka Novi Sad, Stopanska banka Skoplje, Kosovska banka Priština, Investiciona banka Titograd i Privredna banka Zagreb). Takođe, krajem godine je Jugoslavija suočena sa prvim ozbiljnijim uslovljavanjima MMF-a tokom pregovora o Pismu o namjerama Jugoslavije MMF-u, koje je trebalo da sadrži ciljeve ekonomske politike i mjere za njihovo ostvarivanje, a čije prihvatanje je bilo uslov da Fond odobri korištenje sredstava i u 1982. godini.

Najspornije je bilo pitanje kamatnih stopa. One su bile daleko ispod nivoa inflacije, a Fond je zahtijevao da budu pozitivne, tj. iznad inflacije. Ove nesuglasice su bile tek uvod u mnogo teže pregovore sa MMFom u mjesecima poslije dolaska Planinc na čelo SIV-a.

Kada je Milka Planinc postala predsjednica SIV-a problem spoljne nelikvidnosti je počeo da eskalira. Više nije bio karakterističan za nekoliko banaka već je postao „sveobuhvatna pojava“. Devizne rezerve su iscrpljivane za održavanje spoljne likvidnosti i nabavku energetskih sirovina. Jedan od većih problema sa kojim se Planinc suočila na čelu SIV-a bio je neuspjeh države da saveznim propisima obezbijedi dovoljno deviza za podmirenje spoljnih obaveza. Zbog nedostatka deviza i kolapsa unutrašnjeg deviznog tržišta, država je posebnim mjerama pokušavala da na administrativni i centralizovani način obezbijedi devize za održavanje spoljne likvidnosti, propisujući obavezu republika i pokrajina, tj. banaka da dio deviznog priliva izdvoje na posebne račune NBJ za potrebe plaćanja obaveza Federacije u inostranstvu i za potrebe privremenih intervencija bankama za plaćanje stranih kredita. Međutim, radne organizacije i njihove banke su izbjegavale ovu obavezu, pa je prikupljano manje deviza nego što je trebalo.

U takvim uslovima u zemlji je vladao „potpuni devizni haos“. Kršenje deviznih propisa je i dalje bila opšta pojava. Radne organizacije su međusobno uslovljavale isporuku robe plaćanjem devizama. Pojavili su se i zahtjevi da se roba na domaćem tržištu prodaje za devize (kafa, televizori u boji, frižideri). SIV je takve ideje odbacivao, „jer bi to značilo da građani koji imaju devize mogu da kupe kafe koliko hoće, a da ostali uopšte ne mogu da kupe“, a Milka Planinc ih je nazvala „totalno nenormalnim situacijama“.

Pošto je postalo jasno da SFRJ bez strane pomoći ne može da vraća dugove, SIV je na jesen 1982. odlučio da partijsko i državno rukovodstvo suoči sa mračnim perspektivama spoljne likvidnosti u narednim godinama. Jugoslavija je tada zvanično odbila mogućnost da proglasi moratorijum na vraćanje stranih kredita i opredijelila se za „politiku oslonca na sopstvene snage“, što je značilo da je trebalo povećati izvoz i smanjiti potrošnju, a da novi krediti budu prevashodno u funkciji jačanja izvoza kako bi se otplatili dugovi. Takva odluka je usvojena u danima kada je savezna vlast izračunala da je SFRJ do kraja septembra 1982. vratila 3,4 milijarde dolara duga (kamate skoro milijardu i po), ali uz pomoć novih kredita (preko milijardu dolara), pražnjenja deviznih rezervi i velikih restrikcija uvoza, te da su i pored toga 20. oktobra 1982. dospjele, a neplaćene obaveze dostigle 472 miliona dolara.

SIV se suočio sa podatkom da je za vraćanje dugova do kraja 1982. trebalo pronaći još oko milijardu dolara, a iduće 1983. još oko pet milijardi dolara. Dakle, šest milijardi za 15 mjeseci. Jugoslovenski podaci su pokazivali da će SFRJ od 1981. do 1985. morati da vrati oko 25,2 milijarde dolara duga (kamate 9,9 milijardi). Zaključeno je da Jugoslavija više nije bila kadra da vraća dug iz sopstvenih sredstava i da je postala nelikvidna.

Politika SIV-a koju je predstavila Planinc usvojena je na zajedničkoj sjednici Predsjedništva CK SKJ i Predsjedništva SFRJ 9. novembra 1982. Osnovni stavovi SIV-a su bili: ključni problem u 1983. će biti spoljna likvidnost; država se mora osloniti na sopstvene snage; odbačene su ideje o reprogramu duga, jer bi tada ekonomski program diktirali strani povjerioci; kriza nije kratkoročna već će problemi spoljne likvidnosti trajati bar do 1986. godine, pri čemu će svake godine biti potrebno pet ili šest milijardi dolara za otplatu spoljnog duga; biće neophodna višegodišnja odricanja i smanjenja potrošnje.

Međutim, uspjeh politike jugoslovenskih vlasti da izlaz iz krize traže oslanjanjem „na sopstvene snage“ uz uzimanje novih kredita i odbijanje proglašavanja moratorijuma zavisili su prvenstveno od volje povjerilaca. Oni su se krajem 1982. suštinski postavili kao blok prema Jugoslaviji. Bilo ih je pet: MMF, vlade 15 zapadnih država na čelu sa SAD-om, Međunarodna banka za obnovu i razvoj, banke koje su do tada davale kredite Jugoslaviji, a kojih je bilo oko 630 i Banka za međunarodna poravnanja iz Bazela (BIS).

Među njima su postojale razlike, ali i saglasnost oko dva ključna postulata: sa Jugoslavijom neće biti bilateralnih sporazuma već samo usaglašeni nastup cijelog bloka, a uslov za dogovor će biti da Jugoslavija postigne sporazum sa MMF-om oko treće tranše stand by aranžmana koja se odnosila na 1983. Najteže uslove Jugoslaviji su postavljali MMF i zapadne banke. MMF je zahtijevao da Jugoslavija vodi politiku realnog kursa dinara, da kamatne stope budu pozitivne (iznad nivoa inflacije), da potrošnja bude smanjena, da visina bankarskih plasmana bude ograničena i dr.

Zapadne banke su na sastanku u Cirihu 17. januara 1983. stavile Jugoslaviji u izgled srednjoročni kredit od oko dvije milijarde dolara i zadržavanje nivoa ranije datih kratkoročnih kredita. Banke su tada odložile plaćanja glavnice po ranijim kreditima za 90 dana. Suštinski, to je bio neformalni reprogram dugova koji je Jugoslavija usljed nelikvidnosti morala da prihvati. Na sastanku u Bernu 18. i 19. januara 1983. vlade 15 zapadnih država, na čelu sa SAD-om, sklopile su memorandum kojim su odobrile Jugoslaviji robne i finansijske kredite od oko 1,3 milijarde dolara, a detalji su narednih mjeseci ugovarani sa svakom državom posebno.

Teški pregovori sa stranim kreditorima, posebno sa MMF-om i bankama, okončani su u ljeto 1983. Jugoslavija je uglavnom prihvatila strane uslove. Skupština SFRJ je 3. jula usvojila nekoliko zakona kojim je suštinski, pod pritiskom Zapada, mijenjan jugoslovenski sistem u pravcu centralizacije i proširivanja nadležnosti Narodne banke Jugoslavije. SFRJ, njena vlada i centralna banka postali su jedini jamac svih kredita. Time je Federacija kao država bila solidarno odgovorna za sve obaveze privrednih subjekata i svih republika i pokrajina, a svi krediti uzeti do kraja 1982. su „podržavljeni“.

U januaru 1983. posle ciriških i bernskih sastanaka činilo se da će Jugoslavija ubrzo postići dogovor sa kreditorima i očuvati likvidnost. Milka Planinc je o tim rezultatima obavijestila Predsjedništvo SFRJ drugog februara 1983. Insistirala je na neophodnosti racionalnog korištenja sredstava oslobođenih odlaganjem plaćanja obaveza za 90 dana i kredita koje bi Jugoslavija trebalo da dobije tokom 1983, tj. da se mogu koristiti samo za proizvodnju koja će ih brzo „oploditi“ i vratiti kroz izvoz.

Najavu stranih kreditora iz januara 1983. da će sa Jugoslavijom sklopiti aranžmane koji će joj omogućiti očuvanje spoljne likvidnosti već u februaru su zamijenili novi problemi. Strani kreditori su odlagali realizaciju dogovora, pravdajući to jugoslovenskim neispunjavanjem zacrtane ekonomske politike i datih obećanja u ranijim pregovorima. MMF je konstatovao da ekonomska kretanja krajem 1982. i početkom 1983. nisu bila u skladu sa uslovima koje je postavio za davanje kredita i dogovorom iz decembra 1982. godine.

Na primjer, u Pismu o namjerama Jugoslavija je preuzela obavezu da potrošnja raste 13%, a savezni budžet je povećan za preko 23%. Drugo, platni deficit je bio 1,4 milijarde dolara umesto dva ili tri puta manjeg iznosa koji je Jugoslavija obećavala na beogradskim pregovorima decembra 1982. Neočekivani, a veliki problemi pojavili su se i u realizovanju kredita od BIS-a za koji je Jugoslavija trebalo da položi zlato kao zalog. Američka Chase Manhattan Bank je pokrenula pitanje jugoslovenskog pologa u zlatu, jer je ona bila agent u sindiciranom kreditu 46 banaka potpisanom sa NBJ 22. decembra 1980. na 400 miliona dolara i u kome je stajalo da je NBJ otplatu garantovala svom imovinom, uključujući i zlato. Banka je zato dovela u pitanje mogućnost Jugoslavije da položi zlato za dio kredita BIS-a. Zbog intervencije američke banke preko predstavnika Federalnih rezervi SAD-a na sastanku Upravnog odbora BIS-a u Bazelu 7. februara 1983. nije usvojena odluka o kreditu od 500 miliona dolara.

Pregovori sa povjeriocima su postali posebno teški od sredine maja 1983. zbog zahtjeva koje su strane banke postavile Jugoslaviji kako bi bio ostvaren dogovor iz januara. To će postati glavna tema političkog rada Milke Planinc narednih mjeseci. Najteži zahtjev je bio onaj o odricanju od imuniteta dužnika kojom je zahtijevano da Federacija svojom imovinom garantuje vraćanje duga i prihvati nadležnost stranih sudova i prava države Njujork. Suočeno sa teškim uslovima Zapada jugoslovensko rukovodstvo je pokrenulo opsežnu diplomatsku aktivnost u zapadnoj političkoj hemisferi u kojoj je učestvovala i Planinc kako bi uslovi zapadnih banaka bili ublaženi.

Pregovori sa MMF-om su počeli 31. maja 1983. Oko svih ključnih pitanja postojale su osjetne razlike, ali su najveći sporovi bili u pogledu kreditne politike, jer je MMF tražio da ona bude veoma restriktivna. Paralelno su trajali pregovori sa stranim bankama. Teški uslovi sa Zapada naveli su neke jugoslovenske političare (na primjer, Hamdiju Pozderca i Dražu Markovića) da uzaludno predlažu okretanje ka Istočnoj Evropi, Kini i nesvrstanima u potrazi za kreditima. I te prijedloge je Planinc odbacila, smatrajući da nije bilo realno da se zemlja spasi podrškom iz drugih dijelova svijeta. Priznala je da je SSSR pomagao u snabdijevanju naftom, ali je smatrala da zemlje Istočne Evrope „nemaju deviza“ i da je Jugoslavija sa Poljskom i Rumunijom već poslovala „totalno na kompenzacijama, da više skoro nijednog dolara ne dobijamo“.

Na sličan način je opisala i odnose sa zemljama u razvoju: „Libija već najavljuje da će plaćati naftom, jer nema dolara. Ne plaćaju ni Rusima i Rusi nama daju naftu iz Libije, jer već Libijci njima plaćaju naftom. Manje-više, sa tim zemljama, jedna po jedna zemlja, ulazimo u kompenzacije gdje, drugovi, nema dolara“.

Osporila je i prijedlog za direktne političke pregovore sa najjačim zapadnim silama, a ne samo finansijske, da otputuje u SAD, Veliku Britaniju i SR Njemačku i posjeti Regana, Margaret Tačer i druge državnike. Planinc je prema toj inicijativi bila skeptična. Pomenula je da su zapadne banke već bile pod pritiskom svojih vlada da postignu dogovor sa Jugoslavijom. „Oni su nama već u Cirihu jasno dali do znanja, nas vlade pritišču i mi moramo dati, ali ako oni od nas traže više, nego mi možemo dati, neka izvole vlade dati. To je igra među njima.“