Haris Kajtezović odlučio je da se vrati nazad u Bosnu i Hercegovinu nakon uspješno okončanih studija u Republici Türkiye. Haris je jedan od onih mladih ljudi koji vraćaju nadu u bolju budućnost, jedan od onih koji gaji ljubav prema domovini i koji želi da ju vidi u punom sjaju. Haris je rođen u Bosanskom Novom, gdje je i proveo svoje djetinjstvo. Nakon završetka srednjoškolskog obrazovanja u Cazinskoj medresi, upisao je studije historije u Istanbulu. Najveću podršku kroz studiranje pružali su mu, naravno, roditelji.

„Završio sam medresu u Cazinu koja nosi ime po Džemaluddinu ef. Čauševiću, velikom reformatoru i sinu Bosne koji mi je umnogome inspiracija. Nakon toga sam u Istanbulu studirao na Univerzitetu Fatih Sultan Mehmet. Kroz svoje studije u Istanbulu specijalizirao sam osmanistiku, konkretnije rad s osmanskom arhivskom građom. Najveća podrška u svemu su mi, bez sumnje, bili roditelji. Velika je to stvar kada vam roditelji daju vjetar u leđa, jer čovjek nekako najviše ima tu potrebu da učini svoje roditelje ponosnima“, počinje Haris svoju priču za Stav.

Haris za svoje vrijeme provedeno u Republici Türkiye ima samo lijepe riječi, no isto tako priča kako mu je mnogo nedostajala njegova domovina u tom periodu, te kako je gužva velikog Istanbula u njemu budila sjetu za rodnim gradom na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine. „Istanbul je jedna predivna turistička atrakcija i grad koji diše na dva kontinenta. Jako je poseban, međutim, kada živite u tom gradu duže vremena, sva ta vrva, buka i gužva postanu dio vas, te vam život postane pretjerano ubrzan. Često me je hvatala nostalgija prema mom Bosanskom Novom, mojoj čaršiji i mojim ljudima i, tek kad tako odete negdje daleko od svog doma, shvatite da ustvari nijedna metropola ne može da zamijeni mjesto u kojem ste odrasli i za koje ste vezani uspomenama“, priča Haris.

Kod turskog naroda kaže da je uvijek izuzetno cijenio njihov tvrdoglavi patriotizam, te, kako on kaže, njihov drukčiji mentalni sklop po pitanju ljubavi prema domovini. Ipak, naglašava kako se ne bismo trebali komparirati s Turcima ili bilo kojim drugim narodima jer je sudbina svakog naroda drugačija.

„Naš narod je u dosta drugačijim okolnostima razvijao svoj identitet i mentalitet. Turci su odmah s Osmanske imperije prešli na republiku, dok su Bošnjaci ostali zaglavljeni u toj kolotečini konstantne promjene sistema (dvije imperije, kraljevina, komunizam, demokratija). Ono što mogu definitivno da tvrdim jeste to da se naš mentalitet itekako razlikuje od mentaliteta Turaka, od generalnih običaja pa do razmišljanja prostog naroda. Naš se mentalitet razvijao na drukčijoj geografiji i u drukčijim okolnostima“, dodaje Haris.

Haris ističe važnost podizanja svijesti u vezi s očuvanjem tragova Osmanske imperije koji se nalaze upravo u Bosni i Hercegovini, kao iznimno važnog dijela prošlosti naše zemlje. „Turci su bili nekako olahko počeli shvatati tu ostavštinu, sve doskoro, dok su Bošnjaci kroz komunistički režim i ratove ipak uspjeli da sačuvaju taj važan dio prošlosti naše zemlje, i u takvoj atmosferi Bošnjaci su ostali dosljedni toj viševjekovnoj tradiciji, čak i u momentima kada je bila pogubna po nas“, naglašava Haris.

Na pitanje „zašto Republika Türkiye“, Haris kaže kako mu je bilo sasvim logično da, s obzirom na to da je materija njegovog izučavanja bila historija Osmanske imperije, nastavi obrazovanje u nekadašnjoj prijestolnici toga carstva. No, po pitanju povratka u domovinu nakon studija na stranim univerzitetima, Haris ističe kako se želja za istim rijetko javlja, upravo zbog nepovoljnih situacija koje te čekaju kada se vratiš nazad, s diplomom teško zarađenom, i budeš dočekan teškom realnošću situacije u kojoj se nalazimo.

„Smatram da bi studenti iz BiH i trebali da se obrazuju na stranim univerzitetima, ukoliko isti pruža adekvatnije obrazovanje na određenim poljima. Idealno bi bilo kada bi naši studenti stjecali kvalitetno obrazovanje i potom se vraćali u svoju domovinu s tim znanjem, međutim, tu upravo leži problem Bosne i Hercegovine. Rijetko kada se javlja želja za povratkom, upravo zbog nestabilne ekonomske i političke situacije u našoj zemlji, te razočarenja koje mlada obrazovana osoba doživi kada se i prijavi na konkurs, ali posao ipak dobije neko ko je politički kompetentniji. Što se tiče nadarenih studenata, naš sistem nažalost ne pokazuje dovoljno brigu o istima, međutim, naša omladina mora da shvati da je upravo na njima da to stanje promijene i da nije realno očekivati napredak isključivo kad ga samo drugi serviraju“, naglašava Haris.

Haris je historiju zavolio još kao mali dječak, no kroz svoje srednjoškolsko obrazovanje počeo je ozbiljnije da ulazi u samu tematiku. Upravo tada se rodila želja za otkrivanjem da li je njegova domovina, zaista, po nečemu posebna. Haris daje sve od sebe da pokaže koliki je, zapravo, značaj historije kao nauke za budućnost.

„Sve više i više uviđam koliko je specifična i interesantna prošlost naše zemlje, prepuna tragičnih sudbina koje su i oblikovale ovaj naš bosanski mentalitet. Historija je kod nas, nažalost, nauka koja je previše zapuštena i smatram da je to upravo i jedan od razloga naše stagnacije. Pojedinac koji ima predstavu da ne vrijedi, da je mali i nemoćan, s vremenom će izgubiti samopoštovanje i past će u depresiju. Tako je i s narodima. Kada ne poznaju dovoljno prošlost i prilike svoje domovine, smatrat će da ne vrijede i počet će period stagnacije iz kojeg se nekad teško izvući. Tužno je da su Bošnjaci kroz osmanske arhivske dokumente bilježeni kao veliki junaci i ratnici, zbog kojih su ‘drhtali austrijski generali’, a pitajte danas Bošnjake koliko znaju o tim svojim precima junacima“, objašnjava Haris.

Ono što ga posebno zabrinjava, dodaje, jeste lošija slika obrazovanja u manjim sredinama, čime se država itekako treba pozabaviti. „Kada odete u manje gradove, tamo imate realniju sliku obrazovanja, gdje djeca u školama rade s udžbenicima decenijama starim, klupe i školska oprema su u užasnom stanju, dok se zimi djeca smrzavaju zbog nedostatka grijanja. Istinsko obrazovanje ne treba ni da se svede isključivo na rad s knjigama, već djecu treba prije svega naučiti da budu korisni članovi zajednice s osnovnim moralnim vrijednostima. Jer šta očekivati od djeteta koje se načitalo mnogo knjiga, međutim baca smeće za sobom“, objašnjava nam Haris.

Haris je odrastao uz ratnog vojnog invalida, te iz tog razloga vrlo dobro poznaje cijenu patriotizma. Uprkos svemu, Haris je oduvijek znao da će se vratiti u Bosnu. Štaviše, to je bio njegov primarni cilj.

„Možete li zamisliti kako je bilo ratnim vojnim invalidima kada su se vraćali u manji entitet, u svoje uzurpirane domove, i sa statusom pripadnika ARBiH trebali su da žive kao manjina? Bosna se često uzima u usta kao neka dika i ponos, međutim dok god se država ozbiljnije ne pozabavi s povratnicima, koji su za mene najveći junaci, sva priča o patriotizmu pada u vodu. Država će nam uvijek ostati rascjepkana dok se ovo pitanje ne riješi“, emotivno će Haris, dodajući: „Još 2017. godine, kada sam i otišao u Türkiye, znao sam da ću se vratiti u Bosnu. Cilj mi i jeste bio da sa stečenim znanjem u Türkiye uradim nešto konkretno za svoju zajednicu i zemlju, što vjerujem i da smo uspjeli s ovim projektom Harema Jablanice. Turski državni arhiv prepun je bogatog materijala i dokumenata pisanih o Bosni, koji samo čekaju da se s njih podigne prašina i da se otvore“, naglašava on.

Mladi historičar trenutno radi na projektu starog bosanskog mezarja u samom centru Bosanskog Novog, pod nazivom Harem Jablanice. Harem Jablanice predstavlja tragičnu priču, kako s aspekta lokalne zajednice, tako i s historijskog aspekta. U pitanju je nacionalni spomenik koji se nalazi u Bosanskom Novom i ima značajnu izvornu i izuzetno snažnu simboličnu vrijednost. Zbog tragične sudbine harema, te i zbog njegove historijske vrijednosti, zaslužio je da njegova priča bude ispričana. A Haris je odlučio da bude taj koji će tu priču ispričati.

„U haremu se nalazi oko 400 nišana, od kojih trenutno najstariji pronađeni datira iz 1790. godine, a najmlađi iz 1955. godine. Neki od ovih nišana veoma su specifični po pitanju ornamenata i ratnih motiva koji se rijetko viđaju u ostatku Bosne i Hercegovine, a natpisi su pisani na arapskom, perzijskom i turskom jeziku. U haremu se mogu vidjeti neki od najljepših primjeraka kapetanskih, begovskih, aginskih i ulemanskih tipova nišana. Neke vrste ovih nišana ne mogu se vidjeti nigdje u drugim ostacima nekadašnjeg Osmanskog Carstva, te kao takvi predstavljaju posebne bosanske krajiške nišane koji su još uvijek nedovoljno istražena materija. Tragična sudbina Harema Jablanice započela je 1965. godine, kada su komunističke vlasti prekopale merhume i počupale veliki broj nišana, te na samom centru mezarja podigle čelični spomenik 'Majka Partizanska'“, priča Haris.

Činjenica je da Bosna i Hercegovina, kao državna cjelina, pa onda i lokalne vlasti, ne pokazuje skoro nikakav interes u očuvanju historijske zaostavštine naše zemlje. Haris ističe kako je prema pitanju značaja, odnosno manjku istog koji naša država pridaje historiji, očuvanju i njegovanju iste, jako kritičan, kao i prema vlastima, zajednici i društvu.

„Jedan mali primjer nepokazivanja interesa jeste činjenica da je Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH proglasila Harem Jablanice nacionalnim spomenikom 2012. godine, lokalitet se gruntovno vodi kao vakufska imovina, dok se katastarski vodi na opštini. Opština je još te 2012. godine trebala u katastar da upiše ovaj lokalitet kao spomenik, međutim, ono se i danas vodi kao šuma prve klase. Ipak, odgovornost ne snosi samo opština već i zajednica, koja je konstantnim odlaganjem smeća na lokalitetu harema samo doprinijela daljnjoj devastaciji“, oštro će Haris, te dodaje: „Jedini način da se Harem Jablanice sačuva na dostojan način je upravo adekvatna restauracija nišana, ka čemu trenutno težimo. Dobar dio nišana će se moći restaurirati, međutim, dosta njih je prelomljeno, dijelovi su bacani svuda po lokalitetu, pa je nekada jako teško ustanoviti koji dio pripada kojem nišanu. Neki nišani su čak bacani i u rijeku Unu, te im se nikada više nije moglo ući u trag“, ističe on.

Da bismo bili u mogućnosti promovirati svoju historiju, kao Bošnjaci i Bosanci i Hercegovci, na pravi način, iznimno je bitno da je prvo (bolje) upoznamo, a onda da radimo i na njenom očuvanju. Čovjek ne poznaje sebe, svoj narod dok ne upozna svoje porijeklo, svoju krvavu historiju i šta se sve izdešavalo da bismo danas, glasno i ponosno, mogli sebe nazivati Bosancima i Hercegovcima.

„Historijski lokaliteti u BiH pate od nedostatka kolektivne svijesti. Kod nas se, nažalost, određeni historijski događaji počinju izvlačiti iz prošlosti tek onda kada postanu politička potreba. Upravo zbog toga imamo rascjepkanu prošlost BiH i imamo tu neobjektivnu historiju koja sa sobom ne nosi pozitivan narativ“, skreće pažnju Haris.

Haris dodaje kako smatra da je historija države, nažalost, nedovoljno istražena, te da leži pod prašinom i čeka neke novije generacije da se njome pozabave. Idealno bi bilo kada bismo sami mi shvatili kakvo se blago krije u topraku ove zemlje, prije nego to uradi neko drugi.

„Najveći svjedoci naše bogate prošlosti jesu stećci koje možete pronaći usred šuma, daleko od naseljenih područja, pa ostaci srednjovjekovnih gradova i kula koji se pronalaze u svim dijelovima BiH, nadgrobni spomenici kakvi se mogu pronaći samo na našim prostorima, te osmanski defteri bez kojih je teško kompletirati sliku Bosne. Zapad nas doživljava kao neki zaostali narod koji teži ka nekoj evropskoj afirmaciji, dok nas Istok tretira kao svoje ostatke u Evropi. Oba narativa su daleko od istine i upravo zbog toga su nam potrebni kvalitetni i objektivni historičari koji će tu tematiku da obrade na adekvatan način“, tvrdi Haris.

Cilj mu je, kada je u pitanju daljnji akademski život, da se ozbiljnije pozabavi osmanskom arhivskom građom koju imamo ovdje u Bosni, s namjerom da se uspije stvoriti jedna detaljnija slika o Bosni i načinu na koji je ona funkcionirala nekoliko stoljeća. Najveću podršku u bavljenju ovim poslom, odnosno historijom, pruža mu njegova ljepša polovina Büşra, koja je također historičarka i sociolog, te je tako prva kojoj se obraća za savjet i konstruktivnu kritiku.

„Teško je istražiti prošlost Bosne bez ulaska u osmanski arhiv, jer u tom slučaju ostaje vam vremenska rupa od nekoliko stoljeća. Samo iz kadijskih administrativnih zapisa ('šerijje sidžili/defteri') može se stvoriti jedna detaljnija slika o Bosni i načinu na koji je funkcionisala nekoliko stotina godina“, objašnjava Haris. Također, Haris planira da detaljnije istraži bosanske nišane s obzirom na to da su, kako kaže, jedna posebna vrsta umjetnosti.

„Nišani su veliki pokazatelj prošlosti i mogu da ispričaju veće istine od bilo kojih usta. Krajina je po tom pitanju pogotovo istaknuta, međutim, cilj mi je ovu tematiku obraditi na teritoriji cijele naše domovine. Umjetnost kakvu predstavljaju bosanski nišani zaslužuje da bude posebno obrađena“, dodaje Haris, zaključujući kako je na starijima da imaju razumijevanja, vjeru i da prepuste mlađim generacijama da pokažu svoj potencijal, da ih svojim riječima ohrabruju i podrže, te da su ovoj državi potrebne pravednije glave i ozbiljnija lica, a dobri i vrijedni ljudi, merhamet i bogata historija je sve ono što Bosna već ima. „Život u Bosni itekako moguć, iako razumijem i ljude koji odlaze. Sama činjenica da naša dijaspora uporno dolazi i ulaže u svoju domovinu, grade ovdje kuće i ne gube taj osjećaj za domovinu, dovoljno govori o činjenici da niko ne bi odlazio sa svog kućnog praga da uistinu ne mora. Naše starije generacije su prošle neke drugačije sudbine, različite sisteme i drukčija razočarenja, tako da je isključivo na omladini da napravi neku konkretnu promjenu.“