Naime, 7. septembra 1991. u Hagu je održana prva sjednica Konferencije Evropske zajednice o Jugoslaviji, kojom je predsjedavao bivši britanski ministar vanjskih poslova lord Peter Carrington. Iako je pretrpila reforme i promjene, Konferencija je nastavila da postoji više od četiri godine, ali je na kraju zabilježila veliki neuspjeh u pogledu svog mandata za rješavanje jugoslovenske krize. Rat u Hrvatskoj je završen ne sveobuhvatnim rješenjem, već hrvatskom vojnom pobjedom, dok je nagodbu kojom je okončan još krvaviji rat u Bosni i Hercegovini donijela američka misija na čelu sa Richardom Holbrookeom, a ne Mirovna konferencija.
Značajna naučna pažnja posvećena je naporima mirovnog posredovanja i razlozima njegovih neuspjeha prije 1995. Međutim, većina toga se fokusirala na uloge vlada i međunarodnih organizacija, ili na nedostatke konkretnih predloženih mirovnih planova. Sa izuzetkom Holbrookea, pojedinačni posrednici koji su predsjedavali mirovnim pregovorima nisu bili podvrgnuti detaljnijoj ličnoj analize, umjesto toga o njima se uglavnom raspravljalo kao o manjim detaljima u okviru mnogo širih diplomatskih napora.
U ovom predavanju, fokusirajući se na uloge tri takva posrednika – Petera Carringtona, Cyrusa Vancea i Davida Owena – Alex Cruikshanks tvrdi da su lične uloge pojedinačnih medijatora zapravo igrale značajniju ulogu u razvoju sukoba i mogućnostima za zaustavljanje sukoba. Struktura Mirovne konferencije dala im je znatnu autonomiju i diskreciju da odrede uslove i norme mirovnih pregovora kako žele, i da predlože modele za rešenje koje su smatrali razumnim i realnim. Po pravilu, nisu bili upoznati sa Balkanom kao regijom, a njihovi pristupi mirovnim pregovorima i rješenja koja su predlagali često su odražavali njihova ranija iskustva i predrasude stečene tokom njihove političke karijere.
