Svima je poznat položaj Ehli-bejta, to jest članova Poslaničkog doma, kako u srcu Poslanika, tako i u širenju islama i promicanju njegovih učenja, a posebno u pogledu duhovnosti kao najbolji uzori na putu dosezanja savršenstava. Kao potvrda ovog, dovoljno je samo pogledati kur'anske ajete kojima su povod objave bili članovi Ehli-bejta. Svi islamski pravci bez izuzetka priznaju izuzetnost Ehli-bejta i može se reći da po tom pitanju postoji konsenzus.
Prihvatanje islama na ovim područjima od samog početka duboko je prožeto i prihvatanjem Ehli-bejta kao uzora u prakticiranju i razumijevanju vjere. Koliki je trag ostavio Ehli-bejt i koji je položaj imao kod bosanskog čovjeka, vidimo i u opširnom popisu Bosanskog sandžaka iz 1604. godine, prema kojem je 32,75 posto popisanih muškaraca-muslimana u Bosni nosilo ime Poslanika, a. s., ili članova njegove uže porodice.
Ljudi su se u Bosni rađali, odrastali i umirali sa sjećanjem na Ehli-bejt. Nema važnijeg događaja u životu čovjeka a da se nije nastojalo na neki povezati s Ehli-bejtom i time priskrbiti Božiji blagoslov. Za svaku od tih prigoda, kao što je rađanje djeteta, nadijevanje imena, ženidba, ratovanje, dočekivanje proljeća, proljetno sađenje, duhovni put, učenje mevluda i ilahija, učenje dove pred spavanje, kišna dova, dova prilikom šerijatskog vjenčanja, te kod umiranja i podizanja nišana, postoje svjedočanstva ljubavi prema Ehli-bejtu.
Ehli-bejt u usmenoj književnosti
Naše su nane djeci učile uspavanke koju je zabilježila Nirha Efendić, kustos za usmenu poeziju Etnološkog odjeljenja muzeja BiH, u okolini Srebrenice:
Nit' na dlanu dlaka, nit' u ptice mlijeka
Nit' na mom Esi uroka –
Odbili se po svijetu, k'o pčelica po cvijetu,
Hazreti Alija bašču sadio;
Šta god sadio, sve mu se omladilo,
Hazreti Fatima bilje brala;
Šta god ubrala, sve joj lijek i faida bilo -
I mom Esi od mene lijek i faida bilo!
Ost'o prošćen k'o od majke rođen!
Sad mi spavaj sine.
Kosta Hörmann u djelu Narodne pjesme Bošnjaka u Bosni i Hercegovini, koju je sabrao između 1888. do 1889. godine, bilježi narodnu pjesmu Ropstvo Mustaj-bega i Vrsić bajraktar. U dijelu u kojem se opisuje sukob turske i kaurske vojske, kada se sukob rasplamsao i ratnici u jeku borbe prizivaju svoje uzore, oni govore:
Grmi, s'jeva, a krvca lijeva,
ni brat brata poznati ne može,
a kamoli turčin kaurina!
Kad bi šehit pao od turaka,
turci viču: hazreti Alija!
vlasi viču: Jezus i Marija!
Da to nije slučajnost, potvrđuje i druga narodna pjesma Ženidba Čejvanagić Mehe, koju bilježi Nasko Frndić u djelu Muslimanske junačke pjesme:
Pala tama od neba do tala,
Niti vidiš konja, ni junaka,
Ni brat brata poznati ne more,
Kamoli će Turčin dušmanina.
Po čemu se mogu poznavati:
Turci vele: „Jallah i Alija!“
Vlasi vele: „Jezus i Marija!“
U predgovoru knjige Od bešike do motike Alija Nametak kaže: „Ova zbirčica ‘ženskih’ narodnih pjesama plod je moga dugogodišnjeg rada na sabiranju njihovu, koje traje pedeset godina...“ Jedna od tih narodnih pjesama koju je Nametak zabilježio od Mejre Islamović iz Čelića opisuje blagoslovljenu najavu i čudesno rađanje hazreti Alije kako su doživljeni u narodu.
Ehli-bejt u Mevludu
Hasna Ziljkić na početku svoga rada „Mevlud u tradiciji Bošnjaka“ u vezi s položajem i značajem mevluda za identitet Bošnjaka kaže: „Teško je naći oblik književnog stvaralaštva u kojem su osobenost i izražajnost bošnjačkog duhovnog bića tako prepoznatljive kao što su to u mevludu. I ne samo to, mevlud je zadržao vrlo značajno mjesto i ulogu u procesu obličavanja i snaženja bošnjačkog narodnog bića pečatljivije od mnogih drugih književnih oblika.“
Mevlud zbog svoje pjesničke forme, obima i utjecaja koji je imao na narod i njegovu vjeru zauzima poseban položaj u kulturi Bošnjaka. Prvi mevlud koji je, prema onome što je do sada poznato, neki Bošnjak napisao jeste mevlud Ali-dede Bošnjaka, filozofa i sufije iz šesnaestog stoljeća. Azra Gadžo-Kasumović u radu „Prvi mevlud Ali-dede Bošnjaka u Bosni i Hercegovini i prizori ljubavi prema Ehli Bejtu“ kaže: „Mevlud je sastavljen na osmanskom jeziku i predstavlja prvi primjer prenošenja na prostore Bosne filozofski i pjesnički intoniranog sukusa tekijske poezije koja je inspirirana na samom izvoru duhovnih struja i odabira opredijeljenosti za humanost i visoke etičke principe. Ta je poezija puninu svog izraza i zrelost postigla u periodu od jedanaestog do četrnaestog stoljeća iskazivanjem ljubavi prema uzoru ljudskog roda Poslaniku, prema Poslanikovoj porodici i posebno prema Poslanikovoj kćerci Fatimi.“
U nastavku Azra Gadžo-Kasumović kaže: „U Bosni je poema koja je prepjevana ili spjevana po drevnim motivima nazvana Smrt hazreti Fatime bila nezaobilazno štivo koje se učilo posebno po ženskim mektebima, kroz to malo djelo koje je govorilo više nego hiljade vazova oplemenjivala su se srca i razvijala se privrženost i ljubav prema Poslaniku i Ehli-bejtu.“
Azra Gadžo-Kasumović nadalje kaže: „Čelebijev mevlud se, kao što je poznato, u devetnaestom stoljeću u Bosni pojavio u izvanrednom prepjevu Gaševića. Poema o hazreti Fatimi, o njenoj beskrajnoj tuzi zbog smrti oca, scena rastanka sa Hasanom i Huseinom i opraštanje od hazreti Alije uključena je u mnoge mevlude pa i u mevlud Sulejmana Čelebije. Prevođenju tog mevluda na bosanski i nastajanju svih kasnijih mevluda i spjevova o hazreti Fatimi, kakav je Ćatićev Miris s Pejgamberove grane, Kadićev Spjev o hazreti Fatimi i, u najnovije vrijeme, Mošus Pejgamberov, prethodio je mevlud prvog velikog osmansko-bosanskog filozofa, čuvenog sufije i mislioca iz šesnaestog stoljeća Ali-dede Bošnjaka.“
Znameniti Bošnjaci o Ehli-bejtu
Hasan Zijai iz Mostara (umro 1584)
O Poslaniku je pisao u svome natu i na još brojnim drugim mjestima u svom Divanu. O hazreti Aliji piše kao o Hajdaru, odvažnom u borbi, ali, također, prenosi i njegove riječi „ko me nauči jednom slovu, bit ću mu rob“. Hazreti Alija opisan je kao halifa koji je bio omiljen među ljudima i şāh-i velāyet (kralj vilajeta). Spominje se zajedno s Jezidom kad se aludira na poznati događaj na Kerbeli:
I odanost i ljudskost i dobročinstvo i darežljivost je kod tebe
O, Ali, srce moje, svako ko te ne voli neka Jezidom postane.
O Kerbeli pjeva na također zanimljiv način:
Zemlja na mjestu gdje je tiranin krvlju se napunila, hej,
Primjer Kerbele pun je krvi šehidske.
Abdullah Bošnjak (1584–1644)
Šejh Abdullah Bošnjak rođen je 992/1584. godine u Bosni u okolici Livna, gdje je stekao osnovno i srednje obrazovanje. Studije je nastavio i dovršio u Istanbulu. Nakon završenog studija nekoliko godina provodi u Bursi, stječući i naučavajući dopunska znanja iz sufijske književnosti pred tada poznatim autoritetom šejhom Hasanom Kabaduzom. Nakon putovanja po islamskom svijetu u potrazi za znanjem on se vraća u Istanbul. Odlučio je posjetiti Konyu u nakani da zijareti turbe Dželaluddina Rumija i Sadruddina Qunawija. Ondje će provesti posljednje godine svoga života, razboljeti se i umrijeti 1644. Prema vlastitoj oporuci, pokopan je tik uz turbe šejha Sadruddina Qunawija. Bio je vrlo plodonosan pisac s preko šezdeset djela, od kojih su neka vrlo opsežna. Jedno od tih djela jeste i Tesavvufsko-tarikatska poema Abdullaha Bošnjaka, koju završava riječima:
Svojim selamom počasti Bože i prvaka Ali-Abe,
Oličenje vilajeta, jahača Duldula, cara junaka – Aliju.
Hasana, Husejna i Fatimu, i duše svih njih,
Ptica Tvoje dobrote Ehli-bejta i sve druge koji su čisti.
Mehmed Rešid Bošnjak (sredina 17. st. – nakon 18. st.)
Nama dostupni podaci o životu pjesnika Mehmeda Rešida veoma su oskudni, a i ono što nam je dostupno većinom saznajemo iz njegovih rukopisa i radova. Nazif Veledar u djelu Leksikon znamenitih Bošnjaka o Mehmedu Rešidu donosi veoma kratke crtice: „Rođen je u Sarajevu. Odlično je poznavao arapski, turski i perzijski jezik. Školovao se u Istanbulu. U poeziji se inače ugledao na Sabita Užičanina, koji je bio njegov uzor.“ O pjesničkom djelu Mehmeda Rešida pisao je dr. Šaćir Sikirić, utemeljitelj moderne bosanskohercegovačke orijentologije.
Nekoliko prvih stihova njegove pjesme u slavu Hazreti Alije u prijevodu Šaćira Sikirića glase:
- Ja sam tvorac stilistike i retorike, čudan mudrac, tako da razumu svemira dajem lekcije iz pjesničke vještine.
- Ja sam čudotvorac riječi tako da Gabrijel moje besjede pri slavljenju Boga sa poštovanjem izgovara.
- Ja sam cjepidlaka, oštrouman i bistar do te mjere da pomno razabirem biser i rijetke dragulje (riječi).
- Moja misao leti u nebeske visine i poput šestara u jednom času zahvati krug najviše sfere.
- Kad moj jezik, Mojsijeve naravi, progovori, nadahne on božanskim nadahnućem sve pjesnike.
Sabit Alaudin Bosnevi (1650–1712)
Kod njega imamo priličan broj stihova o pripadnicima časne porodice Poslanikove. Spominje je pod nazivom Āl-i beyt i Āl-i ‘Abā. Štaviše, izravno se spominje i ljubav prema Āl-i beytu. U nastavku donosimo tek izbor od nekoliko stihova:
Onima koji zavide Porodici Poslanikovoj stotinu kletvi
Onom ko je voli čiste duše – na tisuće osebujnih blagodeti.
O hazreti Alilji kaže:
Kao Zulfikar Haydar-i Kerre – lav što stalno napada, dušmana obara
Srce probada u neprijatelja, duše kida u nepopravljivih zavidljivaca
Često citirani motiv u 62. gazelu Sabitova Divana glasi:
U travi, na trnju, ne misli da se pupoljak rascvjetao
Glavu šehida Husejna to je na koplje Jezid nataknuo.
Fevzi Mostarac (umro 1747)
U Arhivu HNK čuva se rukopis R-667, u kojem na fol. 6b-7a, zabilježena je pjesma Fevzije Mostarca o Kerbeli. U prijevodu Emraha Seljacija na bosanski jezik ona glasi:
Bol i tuga kerbelanska ne može se iskazati,
Šta to bješe na Kerbeli, ne može se opisati.
Ti, Kerbelo, gdje si skrila hazret-Zehre vid očinji,
Šta učini Caru onih što su džubom zagrnuti?
Kandilj noći u osami, nur sejjida utrnuti,
Kerbela je tmicom tuge sve uspjela zagrnuti.
Nedužni su zaplakali, ne htješe ih napojiti,
Zar, Kerbelo, hatar Lava Bož’jeg ćeš zaboraviti?
Dođi, Fevzi, zaplačimo, s’ čežnjom srca nam ranjena,
Jer na polju kerbelanskom rod Mustafin glavom plati.
Fadil-paša Šerifović (1802/03–1882)
Muhamed Fadil, pravo mu je ime Muhamed, a pjesničko Fadil, rođen je 1802/1803. godine u Sarajevu u mahali Careve džamije. Fadil je imao visoko obrazovanje, što se vidi i iz položaja koji je zauzimao, bio je kadija, nakibul-ešraf, mutesarif i dr.), a i iz njegovih pjesama, koje su odraz koliko pjesničkog talenta, toliko i poliscijencije.
Fadil-paša Šerifović jedan je od posljednjih vjesnika starog načina mišljenja i pisanja. Kao čovjek koji je živio u vrijeme kad su štamparije u Turskoj, pa i u Bosni nicale kao pečurke, on je jedini naš književnik koji je pisao na turskom jeziku, a koji je doživio da mu se djela štampaju za života. U nastavku donosimo njegove dvije rubaije posvećene Ehli-bejtu.
Rubaija o Aliji
Ukras pročelja svetosti pojilac Kevsera, Ali
Onaj koji pravovjerne vodi s mimbera, Ali
Obdaren tajnim uputstvom osvajač Hajbera, Ali
Izvor skrovitoga znanja zet Pejgamberov, Ali.
Rubaija na levhi
Ja sačinih ukras čistim Al-i aba imenima
Moja dostojna levha da na prsima visi ište
Fadil je sliku ispisao ovu rukama grešnima
“Na tvojoj kapiji, Božiji ljubimče, traži utočište”.
Musa Ćazim Ćatić
Ovaj kratki izbor znamenitih Bošnjaka kojima je Ehli-bejt bio inspiracija u pisanju poezije ne možemo a da ne završimo sa stihovima Muse Ćazima Ćatića:
Fatima Ez-Zehra
Najbolja kćerka izmeđ’ sviju kćera,
Mirisni cv’jet s pejgamberove grane ‒
Bijaše čista bez ikakve mane
K’o njena srca postojana vjera.
Između žena najvjernija žena,
Ponosna, čedna, k’o paoma mila ‒
Božanskom lavu je žarka ljubav njena
U boju zvijezda predvodnica bila.
I među majkam’ nikad majke take
Nježne i dobre! … Kerbelske sokake
Svaku noć – vele – sad oblazi ona;
I kad kod groba Svete žrtve stane,
Nijemo plačuć po humku mu pane,
A s njom plače c’jela vasiona.
