Zzzzzzzzzz, kao pčelice zujali su školski drugovi načičkani oko mene. Već u sljedećem trenutku osjetio sam silovit udar dlanom od dlan, toliko da me cijela ruku zaboljela. Trebao sam pogađati ko me udario, a u slučaju uspjeha, taj što me udario zamijenio bi me na mjestu onoga što prima udarce. “Din” uzviknuh glasno, bio sam uvjeren da je Din, Vahidinova ruka je isuviše teška, radnička... Ovo je ipak bio, donekle blaži udarac. Licem sam i dalje bio okrenut prema zidu. Smijali su se školski drugovi, nije bio Din, ponovo sam se namještao da primim udarac, kada je nastao tajac. “Nije Din, al’ jeste Sirćo!”, stresao sam se, prepoznavši glas profesora hemije, koji se pojavio tik iza mene. “Ne mogu izvoditi nastavu! Nemam epruveta, boja, hemikalija, laboratoriju... Ništa nemam! Izvodim nekakvu apstraktnu hemiju, trudim se, crtam, objašnjavam, dočaravam, i sad mi još treba vaša galama. Pogledao je prema meni. “I ti! Mislio sam da si mirno dijete! Ama jok! Najglasniji, najgrlatiji! Samo što zid niste provali. Klipani jedni!”, govorio je povisujući ton sa svakom novom riječju. Već ga se moglo čuti i u drugoj učionici, onoj od koje nas je dijelio zid, u kojoj je izvodio nastavu do maloprije. Potom je sjeo, stavio ruku na čelo, othuknuo, ponovo me prostrijelio očima, i sasvim mirno rekao: “Sreća ti je da ti je mama moja školska drugarica”, a u toj rečenici kao da je bila i latentna prijetnja da će javiti mami o mojim nestašlucima. Digao je kažiprst te nastavio sa upozorenjima: “Ne bi bilo uredu da te prijavim na disciplinsku. Pa i mi smo išli u gimnaziju. Šta je to u vama pa ste tako divlji!?!” Naglo je ustao, inače miran, nenametljiv profesor i zalupio vrata tako da su prozori zatresli. Ostali smo šuteći, svako u svom dumanu.

“Autobus je u kvaru!”, došao je Sanel obavijestivši nas da nećemo moći kući. “I... Doći će neki drugi?”, upita Elvedin. “Neće, nemaju ništa u rezervi. Sve je poslano u Krajinu. Vojska... Tako mi je rekao stari. Tek večeras, kada razvuku drugu smjenu... Nećemo biti prije devet u Olovu”, objašnjavao je Sanel. “A da ti stari odveze jedan krug za nas prije druge smjene?”, upitah. “Jah, pa da izgubi pos’o za sva vremena”, odgovori Sanel. “Ja ću pješke”, javi se Vahidin. “I ja ću s tobom”, rekoše Din i Elvedin u jedan glas. “Sad je deset do jedanaest, tamo smo oko jedan. Odeš li s nama, Kulo?”, pitao me Vahidin. Slegnuo sam ramenima. “Teško s ovim cipelama da mogu prevaliti osam kilometara, a da me ne nažuljaju. Ostat ću!”, rekao sam više folirajući, nego što je bilo do cipela. Nije mi se pješačila tolika dionica. Prva smo smjena, a i otkazan je čas likovnog, bolje rečeno historije likovne umjetnosti. Profesor se nije pojavio. Izvjesno je, da ćemo se tek večeras vratiti kući u Pasku, potom valja klaparati nazad u Olovo. Šta raditi? Bio sam u Kalesiji, nedavno, ne mogu ljudima stalno dosađivati. A da odem do Kovačića, Kišića, posjetiti svoje nastavnike iz osnovne škole, vidjeti neku raju. Činilo mi se kao dobro ideja. Lijep je dan.

Došao sam u selo za nešto više od sat. Vidio sam nastavnicu bosanskog Senu. Upravo je ulazila u učionicu, samo mi je mahnula da joj se pridružim. U improviziranim školskim prostorijama zaseoka Kišići odvija se nastava. Dječaci i djevojčice koju godinu mlađi od mene. Nije stigla ni da me predstavi, odjednom ulazi direktorica i izvodi nastavnicu. Prekida se čas. Djeci je drago, komešaju se. Mirno je. Topao je oktobarski dan, kao stvoren za igru, fudbal “na male”, ili “ganju”, ili bilo šta – sve je bolje od boravka u podrumu, u vlazi.

Ipak, razočarenje! Direktiva je da se mora u Solun. A tek sam stigao. Moram natrag. Idemo na mezarje, šehidsko. Ondje gdje se kopaju vojnici i civili poginuli u ratu. Primjećujem mnogo maskirnih uniformi na dženazi.

Pet je svježe iskopanih raka. Pet je majki danas zaplakalo. Tišina. Kao da je sve stalo na trenutak, ptice na krošnjama, vjetar što njiše grane, koraci i glasovi ljudski. Tek teški pogledi. A onda jezivi zvuk ilovače dok se odvaja od vrha lopate. Čas je historije! One koja se ne uči u školskim klupama! Ne čita u udžbenicima! Krvlju ispisane historije! Na dženazi je i Mirel.

“Hajde svrati”, govori mi Mirel. Živi u kući preko puta džamije, u blizini mezarja. “Nije običaj”, kažem. “Kakav običaj, vidiš da je rat. Onda mi niko ne bi došao”, reče Mirel. Dočekuje me njegova mama Fadila. “Djeco moja, sreća da ste još maloljetni. Ako ovako nastavi...”, govori teta Fadila. “Bona, ne gnjavi djecu, nego pristavi im grah. Vidiš da su gladni”, govori Munib, Mirelov otac.

“Bit će ovoga još. Sloboda se krvlju plaća!”, reče Munib. “Šta se desilo?”, upitah Muniba. “Borbe oko Sanskog Mosta, uletjeli su u zasjedu. Ključ, Sanski Most, Bosanski Petrovac i Bosanska Krupa... Donji Vakuf, to sam zaboravio. Sve je vraćeno, oslobođeno. Naši se spremaju na Bosanski Novi, Prijedor i Banju Luku.... Ako slome Banja Luku, to ti je kraj rata!”, pričao je Munib. “I šta mislite?”, ponovo postavih pitanje. “Teško. Treba puno vojske, logistika, brze, pokretne motorizovane jedinice... A mi to nemamo. Hrvatska vojska je imala, zato su ih i mogli razbiti tako brzo na Kninu. Ništa prije proljeća, do tada... sačuvati, utvrditi ovo što smo oslobodili”, analizirao je situaciju Munib.

II

“Od danas na snagu stupa primirje na cjelokupnom području Bosne i Hercegovine. Delegacija Republike Bosne i Hercegovine na čelu s predsjednikom Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alijom Izetbegovićem i premijerom Vlade Republike Bosne i Hercegovine Harisom Silajdžićom otputovala je na pregovore u Sjedinjene Američke Države...” Sve dostupne radio i TV-stanice prenijele su tu vijest.

Novembar je. Kiša. Dosadna. Ne mogu izaći napolje. Ima struje. Na radiju, primjereno trenutku “Guns N’ Roses”, hit od prije nekoliko godina November rain. Malo remek djelo. Čekamo čika Saliha. Opet neke sitne popravke na stolariji. Zima će brzo, valjda što bolje zadihtovati barem spužvom ionako slabe i rastresene prozore. Kasnio je više od sat.

“Izvinite me. Nisam mogao stići ranije. Došao je jedan od vojnika odozgo s ratišta. Donio od Nafe pismo i paket namirnica, kaže ubrzo će doći, čim profunkcionira saobraćaj. Napatili su se, ali sada je druga priča. Dolaze konvoji. Dijaspora masovno, ljudi se nisu vidjeli godinama. Krajina je svakako najbliže Evropi. Za koji sat i eto te u Austriji”, govorio je Salih, vidno raspoložen.

Nakon dva sata, krpljenja stolarije, onoga što se moglo prepraviti, dovesti u neki red – veliki dio posla smo završili – konačno smo sjeli da odmorimo. Mati je iznijela kahvu. “I šta misliš, Nedžmija, kako će ovi pregovori završiti?”, upita Salih. “Ne znam šta bih ti rek’o. Svaki danas smo sve jači. Otvoreni su putevi. S druge strane, zima samo što nije počela. U Sarajevu narod pati. Teško je oko ogrijeva. Valja obezbijediti tol’ko svijeta. Onaj tunel ko dvije cijevi. Goražde je u okruženju. I ovako su se jedva održali. Ne znam, nezahvalno je bilo šta prognozirati”, govorio je djed.

Uključili smo radio. Kao naručen spiker je govorio o onom što je najaktuelnije, o pregovorima pod pokroviteljstvom Amerikanaca: “Vrlo je izvjesno da su pregovori propali. Bosanskohercegovačka delegacija nije se mogla usaglasiti s predstavnicima srpske strane, u vezi sa statusom Brčkog. Specijalni izaslanik američke administracije za Balkan Richard Holbrook vjerovatno će objaviti večeras, oko 22h po našem vremenu, da su okončani pregovori bez dogovora...” Djed i Salih nisu ništa komentirali, samo su se gledali onako odsutno, pijuckajući kahvu.

Salih je ostao do kasno, ne toliko zbog posla, slutio sam da želi sačekati vijesti. Vrtio sam radio prijemnik, mogli smo uhvatiti frekvencije Hrvatskog radija, SRNU i Radio Bosne i Hercegovine. Nije bilo Holbrookovog obraćanja. “Nešto se dešava. Možda su se predomislili? Svakako je kasno, pričam svašta! Bit će što biti mora. Debelo sam zagazio u policijski sat. Ubit će me Hata”, kazao je čika Salih krenuvši ka izlazu. Napolju je bila hladna vjetrovita novembarska noć, nije bilo padavina...