Na današnji je dan 1957. godine, u egzilu u Portugalu, umro Miklos Horthy. Bio je mađarskim regentom dvadeset i četiri godine, a i danas, decenijama nakon smrti izaziva brojne kontroverze i rasprave, simpatije i antipatije, nepravedno je optuživan i bezrezervno branjen. Rijetko se smatra diktatorom, nije bio ni pravim demokratom, imao je elemente autoritativnog, ali i liberalnog vladara.

Bio je na čelu mađarske države za vrijeme racije u južnoj Bačkoj, na sjeveru Srbije, kada je ubijeno više hiljada građana Vojvodine. Među najmasovnijim zločinima je i Novosadska racija, tokom koje su u januaru 1942. godine fašisti ubili veliki broj Jevreja, Srba i Roma, ali i pripadnika drugih zajednica u tom vojvođanskom gradu dok su njihova tijela bacali u zaleđeni Dunav.

Njegova je karijera počela 25. oktobra 1917. godine kada je osnovan Mađarski nacionalni savjet pod vodstvom Mihalyja Karolyja. Po raspadu Austro-Ugarskog Carstva, 16. novembra 1918., proglašena je Mađarska demokratska republika s Karolyjem kao prvim predsjednikom. Međutim, zbog snažnih društvenih i političkih nemira nije dugo potrajala te ju je već u martu sljedeće godine smijenila komunistička vlast Bele Kuna.

Nova je vlada zaplijenila sva industrijska i trgovačka poduzeća i pretvorila ih u društveno vlasništvo, nad bankama je izvršeno izvlaštenje, a zabranjene su i brojne novine. Istovremeno, sa sjevera su u ugarski dio bivšeg carstva nadirale češke, a s juga rumunske vojne jedinice. Komunistička vlast nije bila sposobna pridobiti međunarodnu pomoć u sprječavanju okupacije ugarske države niti ugušiti rastuće nezadovoljstvo među građanstvom i seljacima te je Bela Kun 1. augusta 1919. godine podnio ostavku i pobjegao u Austriju, a već tri dana zatim Budimpeštu su okupirali Rumuni.

Dana 25. novembra 1919., uz podršku Saveznika, osnovana je prelazna vlada koja se sastojala od predstavnika svih važnijih mađarskih političkih stranaka. U tu je vladu ušao i Miklos Horthy, koji je u vrijeme kratke komunističke vladavine u Mađarskoj bio osnovao kontrarevolucionarnu vojsku i vladu. U novoj, prelaznoj vladi brzo se nametnuo kao vodeća ličnost te je nakon izbora održanih početkom 1920. proglašen regentommađarske države.

U junu iste godine mađarska je vlada bila prisiljena potpisati Trianonski mirovni ugovor, odnosno odreći se dvije trećine predratnog teritorija. Mađarska je proglašena monarhijom, a budući da država nije imala kraljevske dinastije, za namjesnika je proglašen Miklos Horthy, 1. marta 1920. Bivši austrijski car i mađarski kralj Karlo IV. pokušao je dva puta tokom 1921. godine ponovno zauzeti prijestolje, ali je Horthy, poštujući Trianonski mirovni ugovor, spriječio njegov povratak na vlast.

S druge strane, Horthyjeva se vlast već tokom dvadesetih godina pokazala toliko učinkovitom da su u više navrata javnost i pojedini ministri zahtijevali osnivanje kraljevske kuće Horthy.

Prvo desetljeće Horthyjeve uprave bilo je obilježeno prvenstveno učvršćivanjem mađarskog novouspostavljenog političkog sistema i ekonomije, uz pomoć najsposobnijeg političara u Mađarskoj u međuratnom razdoblju, Istvana Bethlena, koji je bio premijer do 1931.

Iz vladajuće je stranke potisnuo najekstremniju desnicu, uključio najširi srednji sloj, a postigao je i dogovor sa Socijaldemokratskom strankom. Donio je zakone socijalne zaštite od kojih je koristi imalo 90 posto radništva, uveo novu, stabilnu valutu – peng, pokrenuo široki projekt izgradnje osnovnih škola po cijeloj zemlji itd. Zahvaljujući svemu navedenome, Horthyjeva je vlada uz podršku većine mađarskog naroda zadobila i velike simpatije inozemstva, prvenstveno velikih sila (Velike Britanije i Francuske).

Hitlerov dolazak na vlast te njegova želja za rušenjem versailleskog (trianonskog) poretka, u Mađarskoj je značajno uticala na stvaranje pronjemačkih osjećaja u narodu, ali i na proširenje Horthyjevih prava kao regenta te on od 1933. godine sve više postaje percipiran kao vođa mađarskog naroda i, u skladu s tim, postaje aktivniji u javnom, društvenom i političkom životu države.

Dana 2. novembra 1938. konačno se počelo ostvarivati ono za što se Horthy, zajedno s cjelokupnom vladajućom kršćansko-konzervativnom strujom, zalagao: vraćanje povijesnih mađarskih zemalja. Navedenoga je dana provedena Prva bečka odluka, koja je Mađarskoj vratila područje današnje južne Slovačke a koje je tada (slično kao i danas) imalo apsolutnu mađarsku etničku većinu.

Pošto je taj teritorijalni dobitak bio moguć isključivo zahvaljujući Njemačkoj, Horthy je mađarsku zahvalnost izrazio priključenjem Antikominterni i istupanjem iz Lige naroda, svrstavajući se tako konačno na stranu Njemačke koja je, nakon što je u martu 1939. okupirala i Češku i Moravsku, Mađarskoj dopustila zauzeti Ruteniju (podkarpatsku Ukrajinu, povijesnu mađarsku zemlju). Zauzvrat je, međutim, Mađarska bila prisiljena donijeti rasne zakone protiv Jevreja koji su, premda mnogo blaži nego u nacističkoj Njemačkoj, ipak izazvali snažne proteste vođene pod sloganom “Savjesti nacije”, a predvođene intelektualcima Belom Bartokom, Lajosom Zilahyjem, Zsigmondom Moriczom i drugima.

Pri njemačkom napadu na Poljsku, tradicionalnu mađarsku saveznicu, Horthy je proglasio neutralnost svoje zemlje, a poljskim je civilima, vojnicima i oficirima koji su uspjeli pobjeći pred Wehrmachtom pružio utočište u Mađarskoj.

Mađarski glavni preduslov za svrstavanje uz Sile osovine bilo je vraćanje “svete mađarske povijesne zemlje” – Erdelja. Pošto je i Rumunija bila njemačka saveznica, rješavanje navedenoga pitanja predstavljalo je naročit problem, ali je na izrazito Telekijevo inzistiranje Mađarskoj ipak vraćen sjeverni Erdelj (oko 43.000 kvadratnih kilometara), u kojemu su Mađari činili većinu, dok je južni ostavljen Rumuniji.

Tako je, ohrabrena njemačkim početnim ratnim uspjesima i poništavanjem Trianonskog mirovnog ugovora, 1940. Mađarska postala članicom Trojnog pakta. Nešto prije toga, u decembru 1939. Mađarska je potpisala sporazum o “vječnom prijateljstvu” s Jugoslavijom. Hitler je iz poznatih razloga odlučio napasti Jugoslaviju i Horthyju je ponudio novo proširenje države, ako se uključi u rat, što je Horthy i prihvatio.

Mađarska je sudjelovala u podjeli Jugoslavije te pripojila Prekomurje, Međimurje, Baranju i Bačku, odnosno oko 11.000 kvadratnih kilometara s oko 400.000 Mađara. Time je mađarsko okupljanje zemalja dovršeno te je Mađarska u dvije i po godine povećana za 80.000 kvadratnih kilometara i oko pet miliona novih stanovnika, pretežno Mađara.

Konačni njemački poraz s vremenom je postajao sve očitijim i mađarski su se političari, zajedno s Horthyjem, sve više okretali Zapadu, koji nije imao ništa protiv “umjerenih preinaka mađarskih trianonskih granica koje bi se temeljile na etničkom načelu”, ali pod uvjetom da se Mađarska odmah (januar 1943. godine) povuče iz rata i prestane privredno pomagati Njemačkoj.

Hitler je za te pregovore doznao, zahtijevao je njihovu obustavu, smjenu odgovornih i deportaciju Jevreja, a ni na što od navedenoga Horthy nije pristao, pa je 19. marta 1944 njemačka vojska okupirala Mađarsku, ostavljajući Horthyja formalno i dalje regentom, ali bez ikakve stvarne vlasti.

Tek su tada ukinute sve opozicione stranke, započeli progoni Jevreja i političkih neistomišljenika, a i neposredna angloamerička bombardiranja Budimpešte i drugih mađarskih gradova. Kada je Horthyju postalo jasno što se događa sa Jevrejima koje su deportirali iz Mađarske, u julu 1944., obustavio je daljnje deportacije i tako spasio 200.000 budimpeštanskih Jevreja.

Dana 23. augusta 1944. Rumunija je u strahu od nadiruće sovjetske vojske proglasila rat Njemačkoj i time otvorila front na samoj mađarskoj granici. Nakon brojnih zapleta oko Horthyjeva pokušaja potpisivanja primirja sa Sovjetima te njemačkog odbijanja istoga, a zatim i iznuđenom predajom (formalne, legitimne) vlasti na koju je prisiljen (među ostalim i otmicom Horthyjeva sina), vlast je u Mađarskoj preuzeo pokret Strelastoga križa, a Horthy je prebačen u Bavarsku u “zaštitni pritvor”.

Miklos Horthy je u njemačkom zatočeništvu bio sve do kraja Drugoga svjetskog rata, do maja 1945. kada je oslobodila, a zatim uhapsila američka vojska. Zatim mu je suđeno u Nurnbergu za ratne zločine počinjene u Bačkoj nad Srbima, na izričiti zahtjev Josipa Broza Tita, u ime novostvorene jugoslavenske države.

Optužbe su, međutim, odbačene te je Horthy pušten i dopušteno mu je vratiti se svojoj porodici u Weilheim u Bavarskoj, gdje je proveo naredne četiri godine života uz finansijsku podršku američkog poslanika Johna Montgomeryja te pape Pija XII., koga je i lično poznavao.

Godine 1949. dopušteno mu je preseliti se s obitelji u Portugal, u primorski grad Estoril, a budući da nije imao nikakvih sredstava za život, to mu je omogućilo nekoliko bogatijih mađarskih porodica koje su takođe bile osuđene na egzil. U to je vrijeme pisao i svoje memoare, u kojima otkriva detalje iz života.

Jedan od posljednjih upisa bio je sljedeći: “S obala Atlantskoga okeana, moje se misli neprestano okreću istoku, obalama Dunava, mojoj voljenoj Domovini. Nijedna zemlja na svijetu, ma koliko prekrasna ona bila, ne može joj oduzeti moju naklonost.”

Do kraja života bio je vrlo negativistički raspoložen prema komunizmu, a značajno ga je pogodila i propast mađarske revolucije 1956. godine. Preminuo je 1957. godine, a posljednja mu je želja bila (u oporuci) da mu tijelo ne bude vraćeno u Mađarsku “sve dok ju ne napusti i posljednji ruski vojnik”. Njegovi su potomci ispoštovali njegovu želju te je pokopan u rodnome Kenderesu 1993. godine.