Bio je 27. april 1898. godine kada je „Sarajevski list“ objavio vijest: „Iz D. Tuzle nam javljaju, da je tamošnji gragjanin g. Mihajlo Z. Crnogorčević dobio od zemaljske vlade dozvolu, da obrazuje prvo bosan.-herc. pozorište i sa svojom družinom priregjuje predstave po Bosni i Hercegovini. G. M. Z. Crnogorčević je sastavio družinu i na pravosl. Vaskrs otpočeo da daje predstave u dvorani 'Grand Hotela' u D. Tuzli. Megju članovima je ove družine i poznati glumac g. St. Jurković. Posjeta je zasad dosta povoljna, a upravitelj kani, dok savlada prve teškoće u početku takvog poduzeća, da još bolje organizuje svoje društvo, te da s njime pohodi glavnija mjesta u zemlji. Kao prvom domaćem poduzeću ovake vrste neka mu je srećan početak!“ 

Ono o čemu su izvijestili desilo se deset dana ranije i ostalo je zapisano u historiji Bosne i Hercegovine. Naime, tog je 17. aprila, prije tačno 125 godina, osnovano u Tuzli prvo bosanskohercegovačko pozorište, četiri godine nakon što je u ovom gradu izvedena prva pozorišna predstava. Osnivač pozorišta bio je Mihajlo Crnogorčević. Njegova je pozorišna trupa brojala dvadesetak ljudi i svoje je predstave davala u tuzlanskom Hotelu Grand. Nažalost, nakon svega osam mjeseci rada, ovo se pozorište raspalo. Mihajlo Crnogorčević, osnivač Prvog bosanskohercegovačkog pozorišta, rođen je u Tuzli 20. februara 1865. godine. Osnovnu školu završio je u Tuzli, a nekoliko razreda gimnazije u Sremskim Karlovcima. Poslije je radio u Srpskoj kreditnoj zadruzi u Tuzli. Poslije dužeg bolovanja umro je 19. aprila 1918. godine. 

PRVA BH. POZORIŠTA 

Prvo profesionalno pozorište nije osnovano ni u Sarajevu, gdje je bilo najviše materijalnih uslova, ni u Mostaru, gdje je bio najrazvijeniji pozorišni amaterizam, već u Tuzli, kako je pisao teatrolog i književni kritičar Josip Lešić. Dvadesetak amatera, predvođeni agilnim i pozorištem opsjednutim Mihajlom Crnogorčevićem, uz pomoć nekolicine profesionalaca (Stjepan i Marica Jurković), osnovalo je Prvo bosanskohercegovačko pozorište, koje je započelo svoj rad prikazivanjem Dide Veselinovića i Brzaka (30. IV 1898). Poslije dvomjesečnog rada u Tuzli, pošto je spremilo nekoliko predstava i prikazalo ih u gradu, Crnogorčević je poveo pozorište na turneju (Gračanica, Maglaj, Tešanj, Bugojno) i tu zapada u materijalne poteškoće. Bračni par Jurković napušta trupu, a ostatak družine vraća se poražen u Tuzlu. Iako kratkog vijeka, ovo pozorište značajno je ne samo što je prvo u nizu pokušaja koji će uslijediti, već i kao eklatantan primjer sve snažnijeg i smišljenijeg razvitka pozorišnog života u ovim krajevima. 

Lešić podsjeća da je prva ideja da se u ovim krajevima osnuje pozorište potekla od Ibrahima Derviš-paše, guvernera Bosne, koji je predložio Lazaru Popoviću, upravniku jednog putujućeg pozorišta, da u Sarajevu organizuje stalni teatar 1874. godine i tom su prilikom vođeni i razgovori o gradnji pozorišne zgrade. Na kraju je čak predloženo i ime pozorišta: Otomansko bosansko pozorišno društvo. Međutim, Ibrahim Derviš-paša se predomislio i Vilajetska je uprava šturo obavijestila Popovića da ne može da udovolji njegovim zahtjevima. 

Vratimo se nakratko koju stotinu godina unatrag. Počeci pozorišnog djelovanja u Bosni sežu u prvu polovicu 15. stoljeća. Nositelji su mu bili dvorski žongleri, bufoni, svirači i zabavljači što su ih Dubrovčani razmjenjivali s bosanskim vladarima. Edina Avdić u svom radu Savremeno pozorište u Bosni i Hercegovini – Sociološka perspektiva piše kako se pozorišni tragovi od prve polovine 16. stoljeća gube, a ponovo ih nalazimo tek u drugoj polovici 19. stoljeća, kada ugledni pojedinci (među njima učitelji i inozemni konzuli) ugošćuju izvedbe diletantskih družina u privatnim prostorima. Potkraj 19. stoljeća davale su se predstave u franjevačkom samostanu u Fojnici.  

Ne zna se kada su Osmanlije Bosni donijele pučku scensku igru Karađoz (turski: crnooki), podvrstu lutkarskog pozorišta, u kojem su likovi figure izrezane iz jarko obojenih komada kože, tipiziranih značajki i podudarnih odnosa koji se variraju od izvedbe do izvedbe. Predstava prikazuje dogodovštine lika Karađoza, obdarenog mudrošću i duhom, u kontekstu aktuelnih, lokalnih i svjetskih političkih zbivanja. Posljednje takvo pozorište čiji je vlasnik bio Hasib Ramić zamrlo je 1930. godine. 

Začetnici modernog pozorišnog života opet su putujuće družine iz Srbije, Vojvodine i Hrvatske, no rad im onemogućuju austrougarske vlasti, promovirajući njemačke i mađarske trupe. U takvim okolnostima 1881. Heinrich Spira osniva Njemački teatar u Sarajevu (Deutsches Theater in Sarajevo), kojem podižu i zgradu, prvu takve vrste, a koja je 1894. izgorjela, a brzo nakon toga je teatar prestao s radom. Nakon što je 1898. godine Crnogorčević osnovao tuzlansko pozorište, na sličan se korak 1903. godine odlučio i Bogoljub Nikolić, koji je u Sarajevu osnovao Prvo srpsko narodno pozorište, koje je već sljedeće godine propalo.  

Godine 1912. godine osniva se Srpsko diletantsko pozorište u Sarajevu, a 1913. Zemaljsko narodno pozorište. Potkraj 1917. redovito djeluju Radnička pozornica i jedna putujuća družina, a po okončanju rata pozorišni je život bio obilježen gostovanjima iz Rusije i Beograda. Prvo stalno pozorište, Narodno pozorište u Sarajevu, osnovano je 1919. godine, podsjeća Edina Avdić. Počelo je raditi petog oktobra 1920. godine, a zanimljivo je da za direktora 1926. godine dolazi Branislav Nušić, koji odlazi nekoliko godina kasnije s te dužnosti bez većeg uspjeha u radu.  

KULTURNI PROCVAT 

Vratimo se u Tuzlu i na osnivanje prvog profesionalnog bosanskohercegovačkog pozorišta 1898. godine. U članku koje je objavilo tuzlansko narodno pozorište, a koji pojašnjava historijat ove teatarske kuće, stoji kako je Tuzla bila veoma zahvalna čaršija za gostovanje putujućih pozorišta. Krajem osmanske uprave, 1873. i 1875. godine, u Tuzli je gostovala pozorišna grupa Fotija Iličiča. Po austrougarskoj okupaciji 1878. godine u Tuzli je nastupao sa svojim ansamblom Đorđe Protić, a nešto kasnije Đerđe Pele. Uspostavom austrougarske uprave Tuzla se naglo razvija u kulturni i prosvjetni centar. Otvaraju se škole, štamparije, ljekarske ordinacije, apoteke... 

Kulturni procvat Tuzle vezan je za entuzijaste koji su se žrtvovali da bi kvalitet života u gradu podigli na viši nivo. Riječ je o osobama kakvi su bili Mehmed Šerbić, Risto Jovanović, Marijan Divković, Mihajlo i Vaso Crnogorčević, Ante Čolić, Jovan Đukić, Emil Muza, Leopold Mikula, Alosman Mujezinović, Hasan Hadžiefendić... Kao dobrotvori mnogih društava, posebno su se isticali Šemsi-beg i Bakir-beg Tuzlić. U Tuzli je 1886. godine osnovano Srpsko pjevačko društvo „Njeguš“, koje je 1894. godine prvi put pored pjesme u program uvrstilo i pozorišni komad, prikazan 26. februara.  

Pozorište Mihajla Crnogorčevića je poslije dvomjesečnog rada u Tuzli i nekoliko prikazanih premijera krenulo na turneju po Gračanici, Maglaju, Tešnju, Doboju, Visokom i Bugojnu, a postoje neke naznake da su gostovali i u Zenici. Sve priredbe izvedene su u velikoj sali Hotela „Grand“ i na svim je predstavama dvorana bila ispunjena do posljednjeg mjesta.  

Analizirajući pozorišni život u okupacionom periodu (1878–1918), Omer Zulić piše da se on odvijao prvenstveno u vidu gostovanja putujućih i drugih pozorišnih ansambala iz drugih kulturnih centara. S druge strane, na pozorišni život u Bosni i Hercegovini značajnu ulogu odigrale su i dramske sekcije pjevačkih društava, iz čijih redova će se kasnije regrutovati glumci prvih, povremenih, a kasnije i stalnih pozorišta u Bosni i Hercegovini.  

Pored Mostara i Sarajeva, Tuzla je među prvim mjestima u Bosni i Hercegovini imala svoje diletantske predstave, a karakteristična je činjenica da su kasnije sva mjesna društva u Tuzli, osnovana na konfesionalnoj, kulturno-prosvjetnoj ili profesionalnoj osnovi, bez obzira na njihov karakter, imala oformljene diletantske sekcije. Pozorišne družine počele su dolaziti u Tuzlu, još u vrijeme osmanske uprave, a broj putujućih pozorišta naglo se povećao u austrougarskom periodu, stoji, između ostalog, u Zulićevom članku Srpska nacionalna ideologija i projekti u oblasti kulture u Bosni i Hercegovini, sa osvrtom na šire područje Tuzle u austrougarskom periodu. 

Kada je u pitanju Prvo bosanskohercegovačko Narodno pozorište u Tuzli, Zulić podsjeća na izvještavanje tadašnjih medija i kasnije analize u kojima je stajalo: „Bakir-beg Tuzlić, neobično bogat čovjek i inače veliki prijatelj Mihajlov, oduševljen ovakvim uspjehom domaćeg pozorišta, plati iz svog džepa dvije predstave, jednu za vojsku, a drugu za djecu.“ Nakon dva mjeseca, poslije osnivanja, pozorište je krenulo na turneju. Gostovalo je u Gračanici, Gradačcu, Doboju, Maglaju i Tešnju. To je bio prvi dio turneje. Repertoar je bio dobar, a publika zadovoljna. Međutim, bilo je i nezadovoljnih, zato što u nazivu nije naglašena srpska nacionalna dimenzija teatra.  

„Srpski dio publike, kome je uglavnom pozorište i bilo namijenjeno, revoltiran imenom pozorišta koje nije nosilo srpsko nacionalno obilježje, počeo je sistematski bojkotovati predstave i ne znajući da je pokretač i osnivač pozorišta dao pozorištu takvo ime namjerno, da lakše dobije dozvolu i da s druge strane, pod firmom koja nije obojena nacionalnim bojama može lakše djelovati i zalaziti u narod.“ Poznati i bogati veleposjednik iz Tešnja Ademaga Mešić pisao je svom poznaniku, hrvatskom književniku Ivanu A. Miličeviću: „Ovdje je kod nas prvo Bosanskohercegovačko pozorište, društvo Crnogorčevića iz Tuzle, ali ga Srbi slabo posjećuju, jer on je umjereni vlah, a oni to ne begenišu.“ Iz toga je vidljivo u kolikoj se mjeri kultura i pozorište koristilo u političke svrhe, odnosno na planu nacionalnog djelovanja.  

Ondašnja štampa je sa simpatijama propratila osnivanje Prvog pozorišta u Bosni i Hercegovini. Tako Bosanska vila, istina, tek u junu mjesecu donosi sljedeću kolumnu. „Mihajlo Ž. Crnogorčević, rodom iz Donje Tuzle, sastavio je pozorišno društvo, koje je pod imenom Prvo bosanskohercegovačko pozorište putovalo po varošima i kasabama naše mile otadžbine. No kako je sada srpska svijest probuđena svuda (podvukao autor), upravitelj je nailazio na otpor zbog natpisa. Kada je vidio da ne more dalje, došao je u Sarajevo, gdje se posavjetovao sa više uglednih Srba, te promijenio natpis i od vlade dobio dopuštenje, da mu se društvo zove Prvo srpsko pozorište u Bosni i Hercegovini. G. Upravitelj u najvećem oduševljenju otišao je odavde u Doboj, gdje će držati nekoliko predstava. Otalen će u Visoko, pa onda u Krajinu. Srpskome svijetu bez razlike vjere (podvukao autor) preporučujemo ovo srpsko domaće pozorište.“ 

Osam mjeseci kasnije prvo je bosanskohercegovačko pozorište prestalo s radom. Nakon toga je pozorišna djelatnost bila povjerena uglavnom nacionalnim kulturnim društvima. Kasnije je u Tuzli, u međuratnom periodu, od 14. novembra 1920. do 10. januara 1921. godine, radilo sarajevsko Narodno pozorište, a predstave su davane u velikoj sali Hotela „Bristol“. Novoosnovano pozorište prikazalo je u Tuzli 33 premijere. Prvu predstavu sarajevsko Narodno pozorište prikazalo je 27. novembra 1920. godine, u „ugodnoj pozorišnoj dvorani“ Hotela „Bristol“, koju je vlasnik Pero Stokanović besplatno ustupio pozorištu.  

Također je u Tuzli, krajem 1931. godine, počelo s radom amatersko pozorište koje nije pripadalo ni jednom kulturno-umjetničkom društvu ni organizaciji. Pokretač amaterskog pozorišta bio je profesor Žika Popović, a pokrovitelj Rudolf Brajner. Ova grupa je radila predstave u Sokolskom domu, scenograf je bio Veno Rihter, a dramaturg bio Meša Selimović.