Sedmični list Stav u dogovoru s aktuelnim mesnevihanom hadži hafizom Mehmedom Karahodžićem prenosi u nastavcima dersove iz “Mesnevije” održane u Mevlevijskom kulturnom centru na Jekovcu.
Priredio: Šaban GADŽO
“Mesnevija”, treći svezak, bejtovi: 732-789, drugi dio (53)
NOVO POGLAVLJE
Siguran je bio Bel'ami Ba'ūr jer ga je Uzvišeni na razna iskušenja stavljao, a on iz njih svijetla lica izašao.
Ovo je ona osoba o kojoj nam govori ajeti-kerim: I kaži im vijest o onome kome smo dokaze Naše dali, ali koji se od njih udaljio pa ga je šejtan dostigao, i on je zalutao. (El-'Araf, 175) On je imao znakove od Gospodara i poznavao je najviše Allahovo ime, ali se desilo to da se okrenuo dunjaluku, slijedio svoju hevu i propao.
Bel'ami Ba'ūr i Iblis prokleti
putem zadnjeg ispita postali su osramoćeni.
(Ovaj prvi imao je znanje pri sebi, a ovaj drugi ponosio se ibadetom. Kaže se u predajama da nema ni pedlja na nebesima gdje on nije sedždu činio Allahu Uzvišenom i, kao takvi, na zadnjem ispitu postali su osramoćeni. Kada je onaj ispitivački kamen ušao u njihov život, ovome prvom Musa, alejhis-selam, a Iblisu Adem, alejhis-selam, tad se pokazalo njihovo pravo lice koje je bilo poznato Allahu Uzvišenom – u Njegovom znanju je bilo sve to od početka. Nama je Gospodar kroz ova dva primjera skrenuo pažnju: Pazi se, ti koji ovo slušaš! U tebi su i Bel'am i Iblis. Ti isto tako možeš da sabereš mnogo toga što je vrijedno, čak da ti Gospodar i keramete dadne, da budeš u ibadetu poseban Allahov rob, da ti se svi dive, ali putem zadnjeg ispita postali su osramoćeni. Ja Rabbi, sačuvaj nas da ne budemo jedan od njih! Sjetimo se hz. Alijine, r. a., izreke: Ljudi se boje kraja, a ja se bojim početka. Jer sve je ovo bilo u Allahovom znanju, a sada se u vremenu to razvija, taj – da tako kažemo – film.)
Dok se on izdavao za osobu uspjehu sklonu,
njegov stomak mu je brkove proklinjao,
govoreći: “To što krije očituj!
Spalio nas je! O, Bože, osramoti ga!
Svi dijelovi njegova tijela su dušmani njegovi,
jer o proljeću naklapa, a oni su u deju.
(On zahiren govori o proljeću: njegove riječi su tako lijepe kao rascvjetana bašča, a svi njegovi organi, sva njegova nutrina koju mi ne vidimo, jeste u deju, u decembru i januaru, zimskim mjesecima. Dakle, unutra je pustoš, sve je zamrlo.)
Razmetanje lišava plemenitosti.
Granu rahmeta iz osnove trga.
(Da bi ti se plemenitost plemenitih mogla ukazati, ne razmeći se svojim nepostojećim vrlinama; zbog tog tvog hvalisanja, oni ne mogu da ti priđu, mada su blizu, čekaju da se samo okreneš na tu stranu pa da te zapljusne ta plemenitost, jer su se oni tim svojstvom Božijim i ogrnuli. Ali tvoje hvalisanje granu rahmeta iz osnova trga, a ta grana rahmeta tako je blizu, koju ti sam lomiš i odsijecaš. Poslanik (s. a. v. s.) je poslat kao milost svjetovima, njegovi varisi, njegovi nasljednici, Allahovi prijatelji, oni nose isto tako dio toga, prema svojoj predispoziciji, ali na ovakav način kako se ti ponašaš – tim razmetanjem, varanjem, rijalukom, kiburom – u korijenu siječeš tu granu rahmeta.)
Ili pravo govori ili šuti,
a onda rahmet gledaj i njime se napajaj.
Ovdje nas upućuje na poznati hadisi-šerif: Ko vjeruje u Allaha i u Sudnji dan neka govori ono što je dobro, ili neka šuti. Pa ako tako postupiš, onda gledaj kako će se na tebe rahmet prosuti. A taj govor s kojim se ti razmećeš razmisli malo odakle dolazi, gdje je i ko je izvor govora. Mi se u svemu moramo vraćati na Izvor, jer je tu čistoća, tu je tišina. Evo, sve vrijeme nam govori – šuti, ne razmeći se, ne govori ništa; vrati se na izvor govora, a to je šutnja. Prenosi se kako je jedan poznati Dȃvūd Tȃī, koji je živio u vaktu Ebu Hanife, jedne prilike prolazeći pored dženaze čuo jednu osobu koja uzdiše za umrlim i u stihu govori kako sve ono što mi vidimo, tu nekadašnju ljepotu, u jednom trenu postaje hrana zemlje – sve će to biti trulež jedna. To ga je teško pogodilo. Došao je kući i, obuzet tim halom, odmah je otišao na ders kod Ebu Hanife te mu ispričao šta mu se desilo i da osjeća jedan vanredni hal: “Ništa me više ne privlači od ovoga svijeta.” Kaže mu hz. Ebu Hanife: “Povuci se od ljudi.” I on se zatvorio u svoju kuću. Jedno vrijeme je bio tu, odsutan od svijeta, da bi mu došao Ebu Hanife i kaže mu: “Nije vakat da dalje ostaješ u ovom stanju, sad treba da izađeš i da posjećuješ učitelje, da slušaš njihove dersove, a da ništa ne govoriš, da samo šutiš. Čak ako ti se i desi da čuješ nešto na dersu što bolje poznaješ od toga koji to govori, ništa ne govori.” Kaže, godinu dana sam proveo obilazeći mjesta gdje su učitelji kazivali. Nakon godinu dana, otkrio sam kod sebe takvo stanje da sam zbog te svoje strpljivosti (u šutnji, ništa ne govoreći) za tu godinu više dobio nego za svih 30 godina prije. I otvorila su mu se vrata tako da je u njegov život ušao Habib Raji, njegov učitelj, koji mu je pokazao put.
Blago onome ko puno šuti i ko misli šta govori i pazi kakve riječi izlaze iz njegovih usta – ko kontroliše svoj jezik!
Ima jedna latinska izreka koja glasi: Si vis pacem, linguam compesce loquacem! Ako želiš mir – da živiš u miru – zauzdaj brbljivi jezik!
Taj stomak postao je dušman njegovih brkova.
Skriveno, ruke je u dovi podigao,
vapeći: “O, Bože, osramoti ovog razmetljivog podlaca,
da bi se milosrđe plemenitih prema meni pokrenulo!”
Uslišana bi dova tog stomaka.
Izgarajuća potreba bajrak podiže.
Hakk je rekao: “Bio ti fasik ili idolopoklonik,
kad Me pozoveš, odazvat ću ti se.”
Može nas ovo zbuniti, ovo bio ti fasik ili idolopoklonik, kako to? Gospodar te stavi putem iskušenja u takvu situaciju, vidjeli smo kur'anski primjer: kad nastupi bura, opasnost da brod bude potopljen, svi su na brodu muvehhidi, svi su u tevhidu, nema više idola i svi se obraćaju Gospodaru Jedinom, jer tada fitret progovara, vidi se da je sve ostalo iluzija: Kad vas na moru nevolja zadesi, tada nema onih kojima se inače klanjate, postoji samo On. A kad vas On na kopno spasi, vi okrećete glave; čovjek je uvijek nezahvalan! (El-Isra, 67) A kad ih talas, kao oblak, prekrije, mole se Allahu iskreno Mu vjeru ispovijedajući, a čim ih On do kopna dovede, samo Mu neki zahvalni ostaju. A dokaze Naše samo izdajnik, nezahvalnik poriče. (Lukman, 32) Nȁžalōst, većina ljudi to zaboravi i ponovo se vraća na stari put. Dakle, Ja ću ti se odazvati ako Me pozoveš.
Ti se dove prihvati, vapeći.
Na koncu, to će te iz ruke demona izbaviti.
Evo jedne kur'anske dove:
Tebi se ja, Gospodaru moj, obraćam za zaštitu od priviđenja šejtanskih i Tebi se, Gospodaru moj, obraćam da me od njihova prisustva zaštitiš! (Mu'minun, 97-98.) Dakle, Ti se dove prihvati, vapeći!
...to će te spasiti iz ruke demona.
Kad je stomak sebe Uzvišenom predao,
mačka je došla i kožu tog kujruka odnijela.
Za razliku od one dvojice propalih (Iblis i Ben'ami Ba'ūr) i njima sličnih, da nas Allah sačuva, ovome čovjeku o kome nam hz. Mevlana govori, Allah će se smilovati. Na koji način? Treba skinuti tu masku koju je on na sebe stavio kako bi ga ovaj rahmet mogao zapljusnuti. I šta biva? Dolazi mačka i krade kujruk kojim se on mazao svako jutro.
Za mačkom potrčaše. Ona uteče.
Dijete, iz straha od očeva prijekora, boju izgubi!
Dođe u društvo to djetešce.
Vodu lica razmetljivog čovjeka odnese.
(Tako će ga njegovo dijete rezil učiniti i osramotiti u tom društvu pred kojim se on razmetljivo hvalisao.)
Kazalo je: “Taj kujruk, kojim si svakog
jutra mazao svoje usne i brkove,
mačka je došla i iznenada ga ukrala.
Puno sam trčao, ali taj trud bijaše uzalud!”
Iz zapanjenosti, prisutni se nasmijaše.
Njihovo sažaljenje iznova se pokrenu.
(Kad su vidjeli tu njegovu sramotu, taj stid na njemu, pokrenu se sažaljenje u njima. Sad će sve dobiti preko ovih Allahovih robova: njegov želudac utolit će glad, ali i onaj suptilni stomak koji traži suptilnu hranu.)
Oni su ga pozvali i zasitili.
Sjeme rahmeta su u njegovu zemlju posijali.
Kad on zevk iskrenosti osjeti od plemenitih,
bez kibura, rob iskrenosti postade.
(Šta nam se hoće reći? Nemoj brzopleto osuđivati ljude, čak i ovakvu jednu osobu, jer uvijek postoji mogućnost da se ona popravi. Možda će, Allahovom milošću, na ovakav način biti spašen: osramoćen je, ali je s njega spala perda koja ga je odvajala od rahmeta i plemenitosti pa je postao jedan od iskrenih i rob iskrenosti.)
Interesantan je put ashaba Hakema ibn Kejsana (r. a.). Ona jedna ekspedicija koju je vodio Abdullah ibni Dahš (r. a.) – to su bile one male vojne prije samog Bedra, gdje su im cilj bile kurejšijske karavane... Prilikom jedne takve ekspedicije zarobljen je ovaj čovjek. Doveli su ga pred Poslanika (s. a. v. s.) i Poslanik mu počne izlagati din. On nikako ne haje, a Poslanik mu sve više i više kazuje o dinu. On i dalje ostaje nezainteresiran. Hazreti Omer (r. a.), gledajući to, kaže: Ja Resulallah, dozvoli mi da mu glavu odsiječem, pa nek ide u Džehennem. Poslanik se uopće ne osvrće na ovo što hz. Omer govori nego i dalje nastavlja govoriti ovom čovjeku. Odjednom ovaj čovjek upita: “A šta je to islam? Šta znači biti musliman?” To ti je, kaže mu Alejhis-selam, da potvrdiš Allahovu jednoću, da mu ne pripisuješ ništa kao druga i da potvrdiš mene kao Poslanika Allahovog. Onda ovaj reče: “Ja postajem musliman.” Poslanik se okreće ashabima i kaže im: “Zamislite da sam vas poslušao u onome što ste govorili, on bi otišao u Džehennem.” Bio je kasnije uzorit musliman i poginuo je kao šehid... Za kratko vrijeme je toliko duboko ušao u Kitab da je bio u onoj grupi učitelja spremljenih jednom plemenu da ga poduče islamu, ali će ih to pleme iznevjeriti – svi će biti ubijeni, osim jedne osobe koja se spasila.
NOVO POGLAVLJE
Za pauna se izdavao taj šakal koji je upao u bojadžijin ćup.
(Ovdje šakal predstavlja grubu prirodu dvoličnjaka i pokvarenjaka koji ponižava druge i koristi se šejhovom vanjštinom, a nije se prošao naravi šakala.)
Taj raznobojni šakal prikriveno dođe
i na usnu školjku koritelja reče:
“Na koncu, pogledaj u mene i u moje boje.
Jednog idola poput mene nema ni idolopoklonik.
Postao sam ružičnjak sa stotinu boja i prijatnosti.
Sedždu mi učini! Od mene glavu ne okreći!
Gledaj raskoš, dostojanstvo, sjaj i boju!
Zovi me ponosom svijeta i stubom vjere!
Postao sam mjesto pojave Božije dobrote.
Postao sam palača izlaganja Božijeg veličanstva.
O, šakali, pazite, ne zovite me šakalom!
Zar jedan šakal može biti ovako lijep?!”
(Tako on skuplja svoje muride, ali ovi što su oko njega su trijezni pa će ga raskrinkati.)
Ti šakali skupno tamo dođoše,
poput leptira oko svijeće:
“Kaži nam onda kako da te zovemo, o, bitni (o, dževheru)!”
On odvrati:
“Zovite me paunom muževnim, poput Jupitera.”
Potom mu rekoše: “Paunovi duše
pokazuju se u ružičnjaku.
Pokazuješ li se i ti tako?” On odgovori: “Ne!
Ne otišavši u pustinju, kako da udarim na Minu?”
(Ne otišavši u pustinju... Na što je mene asocirao ovaj bejt? Kad smo na hadžu, mi moramo iz Meke krenuti na Arefat, jer bez Arefata nema hadža – eto nam puta: idemo na mjesto gdje ćemo, ako Bog da, zadobiti marifet (spoznaju); s tom spoznajom odlazimo na Muzdelifu i znamo koje ćemo oružje odabrati s kojim ćemo sutra na Mini likvidirati našeg najljućeg/najvećeg neprijatelja. A ovaj iz ove hikaje kaže: Pošto ja to nisam uradio (ne idem u tom smjeru), kako da naiđem, udarim na Minu? Kako da ja uopće dođem u situaciju da likvidiram svog neprijatelja kad nisam prošao taj put? Ne mogu to uraditi, zato sam u vlasti njegovoj. I on se igra sa mnom kako on hoće i koristi me kao zamku za naivne ribice. A i mi, koji ovo slušamo – sebi se okrenimo; možda umišljamo da smo se izbavili od demona! A on nam se možda smije u lice i motivira nas da radimo ono što ne treba...)
“Oglašavaš li se kako to čine pauni?”
On odvrati: “Ne!”
“Dakle, nisi paun, gospodine Bul a'la (Oče uzvišeni)!”
Počasna odora paunova dolazi s neba.
Zar se tamo stiže putem boje i tvrdnje?!
(To je dar Boga Uzvišenog, to s neba dolazi robovima Njegovim, a tvoje boje su iz ćupa i izblijedit će.)
NOVO POGLAVLJE
Poređenje Faraonove tvrdnje o njegovoj božanstvenosti sa šakalovom tvrdnjom da je on paun.
To sliči Faraonu koji je draguljima bradu ukrasio
i iz svoje magareštine uzdigao se nad Isaom.
(Zašto kaže “nad Isaom”, a ne Musaom? Sjetite se one priče o šašijastoj osobi – dvoje vidiš! Šta li Musa, šta li Isa kad je to jedno?! S druge strane: Ovo je sve usmjereno na mene i na tebe lično, jer mi u sebi nosimo Faraona i Isaa. U našoj nutrini je nefs – eto Faraona, nepokorni nefs, sklon zlu; a naš rūh, ona iskra od Gospodara udahnuta, to je naš Isa, po čemu i jesi čovjek. Dakle, ako dozvoliš da se u tebi nefs uzdigne nad tvojim rūhom (tvoj Faraon nad tvojim Isaom), to si mogao uraditi jedino na način koji je posljedica tvoje magareštine, jer toviš svoje tijelo i taj magarac te vodi u štalu, pa ostaješ prikraćen za ovu suptilnu hranu.)
On se također iz potomstva ženke šakala rodio
i u ćup māla i džāha upao.
(Njegova priroda govori o njegovom porijeklu, on je tog pasijeg soja pa je upao u ćup māla – bogatstva, imetka i džāha – časti, slave, ugleda, položaja; on se obojio tim bojama.)
Ko god je vidio taj njegov džāh i māl, sedždu je učinio.
Sedždu ožalošćenih on je gutao.
Pogledajte ovaj bejt! Ko god vidi tu raskoš, taj sjaj i slavu – sedždu čini, ali ta sedžda nije njemu mada on od nje živi, uživa, hrani se – jede tu sedždu (Sedždu ožalošćenih on je gutao); ta je sedžda čāsti i bogatstvu, jer ljudi streme tome. Ovo je upozorenje svima nama: Može ti Gospodar dati ugled, slavu i položaj, a onda će se sjȁtiti ovi ljudi koji žude da sad preko tebe dođu do toga i ti ćeš misliti da tebi čine temenna, ama jok! Oni temenna čine čāsti i imetku do kojih žele doći preko tebe, a ti k'ȏ veliki uživaš u tome. Ne dozvoli, čovječe, da budeš prevaren na ovaj način!
Taj prosjak otrcane odjeće postao je opijen
sedždama i zadivljenošću ljudi.
(...otrcane odjeće – njegova odjeća bila je lijepo sašivena i ukrašena, ali najbolja odjeća je odjeća takvaluka i ta je odjeća kod njega bila otrcana, pa kao takav, da nas Allah sačuva toga, nema furkana, bez kriterija da osjeti i prepozna šejtansko zavođenje, bez traženja utočišta od šejtana; dok mutekija, čim ga šejtanska sablast dotakne, on traži utočište kod svoga Gospodara, osjeti o kom se radi. Pošto je njegova odjeća bogobojaznosti otrcana, on ostaje opijen sedždama i zadivljenošću ljudi. On sad uživa u tome. O, sinovi Ademovi, dali smo vam odjeću koja će pokrivati stidna mjesta vaša, a i raskošna odijela, ali odjeća takvaluka, to je ono najbolje. – To su neki Allahovi dokazi da bi se oni opametili. – El-A'raf 26.)
Mȃl je zmija, jer u njemu je otrov,
a to priznavanje i sedžda ljudi je aždaha!
Ah, o, Faraone, ne umišljaj se!
Ti si šakal, nipošto se paunom ne gradi!
Pojaviš li se pred paunovima, u odnosu na njihovu
krasotu, ispoljit će se tvoja slabost i osramotit ćeš se!
Musa i Harun su bili kao paunovi.
Krilima očitovanja su po tvojoj glavi i licu udarali.
Tvoja ružnoća i tvoja sramota se ispoljiše.
Naglavačke si pao s tvoje visine.
Kad kamen ispitivač ugledaš, pocrniš kao krivotvorina.
Slika lava ode, a ispolji se slika psa.
(Kad se sretne s Musaom ili Harunom svoga vakta, on prestaje hodati smjelo i oholo pa se povuče osramoćen kao pas.) Jedan Allahov rob, zvao se Ata es-Sulemi, bio je suknar (krojač), pravio je odijela i bio je vješt u tome. Uz veliki trud, skrojio je jedno lijepo odijelo i otišao na pijacu da ga proda. Priđe jedan suknar, pogleda to odijelo pa počne nabrajati njegove nedostatke. Ata Sulemi sjedne i počne plakati. Kad je ovaj vidio da ga je rastužio, bi mu žao pa mu kaže: “Nemoj, molim te, plakati – evo ja ću ti kupiti to odijelo.” On mu odgovara: “Ne plačem ja zbog toga što ti misliš, nego radi nečeg drugog.” “A šta je to”, pita ga ovaj, “mogu li to znati?” On mu odgovara: “Evo, ja sam uložio maksimalan trud da sašijem ovo odijelo, uradio sam to na najbolji način kako sam umio, uložio svo krojačko znanje koje sam imao i uradio kako sam uradio i kako se vidi. Međutim, kad je to pogledao pravi suknar kao što si ti, sad sam ja tek uvidio koji su to nedostaci, pa mi je palo napamet – šta će biti sutra kad stanemo pred Gospodara – gdje se ništa neće moći sakriti i kad nam djela za koja smo držali da su savršena budu ovako okarakterisana? Zato plačem.”
O, ružni, šugavi psu, iz pohlepe i uzbuđenja,
lavlju kožu na sebe ne navlači!
(Ti se pokazuješ kao lav, a na prvom ispitu izgubiš i propadneš jer te oda tvoje prāvo pasije ponašanje. Da se podsjetimo na jedan hadisi-šerif u kojem se kaže: Neće ući melek u onu kuću u kojoj ima pas ili slika likova ili kip. Tako ni dinski ilum neće ući u srce u kojem ima pasjaluka. U tu srčanu kuću koja je puna pasjaluka ne može ući ovaj kvalitet, plemenitost i rahmet od Allahovih robova. Ove ljude, prevarante, razotkrije najprije njihov govor.
Da navedemo i ajeti-kerim:
Zar onī bolesnih srca misle da Allah zlobe njihove na vidjelo neće iznijeti? (Muhammed, 29)
Lavlja rika zahtijeva provjeru (tebe).
Slika lava, a potom, ahlak pāsā.
To tvoje grlato hvalisanje i razmetanje vrlinama, ta rika “lava”, došla je na provjeru pa je od svega ostala samo slika praćena lavežom pāsā, tog tvog pasijeg ahlaka/ponašanja.
Da nas Allah sačuva ovakvog predstavljanja!
In-ne nedž-mes tu-ne rem-les tu-ne hab
Vah-ji hak-vallahu a-lem bis-savab!
Drugi dio 21. dersa, koji je hadži hafiz Mehmed Karahodžić održao 30. septembra 2020. g. u Mevlevijskom kulturnom centru – Jekovac.
(Nastavit će se)
