„Mesnevija“, treći svezak, bejtovi: 2710-2753/III (prvi dio)
Priredio: Šaban GADŽO
Euzubilla, bismilla, elhamdulillah
Rabbi-šrahli sadri...
STANOVNICI SABE TRAŽE MUDŽIZE OD PEJGAMBERĀ
Ljudi rekoše: „O, skupino pretendanata!
Gdje je dokaz znanja liječništva i korisnosti?
(Stanovnici Sabe govore pejgamberima: „Gdje vam je dokaz, vama koji tvrdite da ste mudri i učeni, da liječite duhovne bolesti? Dajte dokaz koji će posvjedočiti da ste vi upućeni u medicinu i u druge korisne nauke!“)
Kad ste, upravo snom i hranom sputani,
kao i mi i u selu se napasate,
Po čemu biste vi bili iznad nas?! Vidimo da radite isto ono što i mi radimo: hodate po čaršiji, jedete, spavate... Upućuje nas na ajeti-kerim, esteizubillah: Mi nismo slali ni prije tebe pejgambere, osim ljude koji su hranu jeli i po čaršiji hodali (kao i drugi ljudi). Mi vas jedne drugima iskušavamo! Pa hoćete li se strpjeti? A tvoj Gospodar sve vidi (el-Furkan, 20).
Ovaj ajeti-kerim je u suri Furkan, što znači „mjerilo pravog i krivog“. Hz. Mevlana hoće da kaže: ovo iskušenje na koje Gospodar stavlja ljude (Mi vas jedne drugima iskušavamo!) velika je kušnja i ispit. Ulazak u život jednog naroda, jednog ili više Božijih poslanika, stavlja na kušnju upravo ovaj kriterij u čovjeku koji se sigurno nalazi s onim fitretom, s onom iskonskom čistoćom, ali pošto je ovaj narod o kome je riječ u dersu nezahvalan na Božijim nimetima, taj kriterij ne funkcionira. I oni ne mogu da vide kako stvari zaista stoje. Oni su bili ograničenih pogleda i nisu vidjeli ono svjetlo – Nuri-Ilahi – koje je pratilo pejgambere, i vahj, koji im je preko meleka dolazio.
Dalje oni govore poslanicima, onako s visine, oholo, dovodeći ih u istu ravan s njima:
kad ste u zamci ove vode i zemlje,
kako možete biti lovci na Simurga, pticu srca?
(...) u zamci ove vode i zemlje – znači tjelesni, kao što smo i mi! Odakle sad to da su te visine, ti visoki svjetovi vama poznati i otvoreni?! Kako vi možete znati šta se krije u nečijem srcu?! Vidimo ovdje kakav je potisak kod obične svjetine da preko sebe ili kroz sebe cijene onoga drugog preko puta. Zato oni sumnjiče i ove najbolje ljude – pejgambere, jer oni gledajući njih, vide sebe! Da navedemo još jedan ajeti-kerim: Mi ih nismo stvarali kao bića koja žive bez hrane, ni oni nisu besmrtni bili (el-Enbija', 8).
Žudnja za položajem i vlašću navela je
neke (usijane glave) da se pejgamberima proglase.
Stanovnici Sabe ne vide da su im zaista došli pravi pejgamberi, već ih sumnjiče i nazivaju „usijanim glavama“ koje je žudnja za položajem i vlašću navela da se proglase pejgamberima! A to je nešto čime su oni bili preokupirani, jer svjetina žudi za položajem i vlašću i sad taj svoj hal pripisuju pejgamberima! Pa kažu:
Mi ne želimo da tim takvim razmetanjem
i lažima uši punimo i u mlaćenicu upadnemo!“
Ironično i oholo, s prezirom, gledajući odozgo s visine, obraćaju se poslanicima! Upasti u ćasu mlaćenice (razrijeđeno mlijeko koje na vatri vrije) – to je alegorija – izraz koji znači naći se u bezizlaznom položaju, pasti u beznađe i očaj; prevariti se, pa zbog pohlepe doživjeti bol, patnju i sramotu, i na koncu – kaznu u Džehennemu. A sve je ovo posljedica one bolesti, vidjeli smo to u prošlom dersu, koja je zahvatila stanovnike Sabe. Vodimo i mi računa o sebi, koliko se sve ovo na nas odnosi, koliko smo mi nezahvalni Gospodaru. Ako budemo takvi, onda nam se sve ovo isto sprema.
Pejgamberi im govore: „Ovo (vaše odbijanje) je od
te bolesti. Urođena sljepoća je hidžab viđenja.
Sljepoća vašeg srca je zastor pred vašim očima koji vas sprečava da vidite istinu. Vi nemate Nuri-Ilahije da bi tim svjetlom sagledali stvari onakve kakve jesu, a to je posljedica vašeg izbora – izabrali ste takav, naopak život. Kad bi vaše duhovne oči bile osvijetljene nurom (duhovnom svjetlošću) i oslobodile se te vaše sljepoće, vi biste vidjeli i shvatili naše riječi i otkrili pravo stanje stvari.
Naš poziv vi čujete, a ne vidite
ovaj biser u našoj ruci.
Ušima su oni čuli čemu pozivaju poslanici, jer to je njihova glavna zadaća – da dostave poslanicu od svoga Gospodara, i svi su to savršeno učinili, svaki Božiji poslanik. Esteizubillah: „Gospodar naš zna da smo, doista, vama poslani“ – rekoše oni – „i dužni smo samo da jasno obznanimo“ (Ja-Sin, 16-17). Nemoj ti ništa od onoga što ti se objavljuje izostaviti, što tišti grudi tvoje, zato da oni ne bi rekli: „Zašto mu nije poslano kakvo blago, ili, zašto s njim nije došao melek?“ Tvoje je da opominješ, a o svemu se samo Allah brine (Hud, 12). A ako oni okrenu glave, pa ti si dužan samo da jasno objavljuješ. Oni priznaju da je blagodat od Allaha, pa je poslije poriču – većina njih su nevjernici (en-Nahl, 82-83). Dakle: Naš poziv vi čujete, a ne vidite ovaj biser u našoj ruci, tražite delil, a on je pred vašim očima; evo, mi smo otvorili dlan i pokazujemo vam taj biser (kô na dlanu vam to nudimo), a vi ne vidite!
Ovaj biser je test za ljude.
Mi ga obrćemo oko očiju.“
Ova upozorenja i opomene koje vam dolaze preko nas, to je pravi biser ako na pravi način to dočekate, a to će za sobom povući vašu sreću i na ovom i na onom svijetu. Ti biseri stalno prolaze i šetaju ispred njihovih očiju, tj. opomene i upozorenja pejgamberā narodu stalno teku. Pred vašim očima je tako blizu istina, ali vaš naopak život ovo vam prikaže nedokučivim.
Sad nam hz. Mevlana u nekoliko narednih bejtova pojašnjava ovu vrstu sljepila:
Ko god nastupi s riječima: Gdje je dokaz?, njegove
riječi su dokaz, da on ne vidi biser.
On je zatočenik sljepila.
Pretpostavi da Sunce dođe do riječi, pa da ti rekne:
Ustani, jer dan je nastupio! Skoči na noge,
prođi se inada i svađe!
A ti na to uzvratiš: O, Sunce, gdje ti je dokaz?
Ono bi ti reklo: O, slijepče, od Hakka oko traži!
(Nemoj se opirati istini i prkositi, hajde – dan je nastupio, probudi se iz tog gafleta! Ti si slijep kod očiju, ti ne vidiš! Pa kakav ćeš dokaz tražiti za Sunce – ono je pred tobom – o, slijepče!)
Ko pri danskom svjetlu traži čirak,
priroda traženja saopćava njegovo sljepilo.
Ako ti, ne videći, umišljaš
da je sabah i zastor pred tobom,
svoje sljepilo, putem ovog govora, ne razglašavaj!
Šuti i budi u iščekivanju fadla!
Vidite šta nam je ovdje kazao. Uzmimo, naprimjer, da si ti jedan od ljudi koji ne zna da je sabah nastupio, slijep si da to vidiš; sad hz. Mevlana kaže: Ako je takva situacija, svoje sljepilo, putem ovog govora, ne razglašavaj! Nemoj da nastupiš tako pa da kažeš daj dokaz da je zora prisutna nego – šuti, i budi u iščekivanju fadla, Allahove dobrote. Budeš li tako postupio, doći će ti ovaj fadl. Ističe ovdje i fadilet šutnje, jer ako te govor tvoj ponese, zanegirat ćeš istinu i onda još dublje propasti, zato – šuti! I budi u iščekivanju Allahovog fadla, da ti se On smiluje i dadne duhovne oči, pa da vidiš istinu, da ne sumnjaš i ne lutaš!
Usred dana reći Gdje je dan?
znači sebe osramotiti, o, tražitelju dana!
Sabur i šutnja privlače rahmet,
a ovaj znak tražiti pokazatelj je bolesti.
Uz šutnju, sad uvodi i sabur, pa nam poručuje: Ako si me dobro razumio, da bi se sad riješio tog svog sljepila, onda – šuti, a ta tvoja šutnja podrazumijeva i čekanje, pa je sad na ispitu tvoj sabur. Kad si to dvoje objedinio – ne zaboravimo ovo: Sabur i šutnja privlače rahmet (Božiji) – eto, tako u tvoj život ulazi milost Božija; Uzvišeni Gospodar, Allah, dž. š., Svojim rahmetom nagrađuje i uzima u zaštitu Svoga roba, koji sabur čini i šuti. A ovaj znak tražiti, postupiti ovako kako postupaju slijepci, to je već pokazatelj bolesti. E, sinko, razumi ovo što sam ti kazao, i ne dozvoli da budeš jedan od bolesnih u društvu slijepih!
Primite „ensitu“ da bi vašoj duši
od Voljenog stigla nagrada za „ensitu“.
Ovom riječju „ensitū, šutite“ uputio nas je na ajeti-kerim, esteizubillah: A kad se uči Kur'an, vi ga slušajte i šutite da biste bili pomilovani (el-A'raf, 204).
Pokorite se Allahovom emru kad vam kaže „ensitū“ da bi vašoj duši od Voljenog, od Allaha Uzvišenog, stigla nagrada za „ensitū“.
Ako ne želiš da ti se bolest vrati, pred ovim ljekarom
na zemlju, zlato i glavu spusti – o, pametni!
Riječ je o duhovnoj bolesti: pred ovim duhovnim ljekarima koje ti Allah, dž. š., šalje, prođi se i zlata i svoje tvrdoglavosti. Čovjek najviše voli sebe i zlato, a i jedno i drugo dao ti je Bog Uzvišeni na korištenje i tražit će da položiš račun kako si to upotrijebio, imaj to na umu!
Da navedemo jedan primjer koji će nam ove duhovne ljekare približiti i pomoći nam da predočimo sebi kakva je to aždaha u nama koja se zove nefs, ego, enanijet, koji treba staviti pod kontrolu.
Poznati velikan Šibli, k. s., koji je živio krajem III i u IV stoljeću po Hidžri, bio je emir u Damavandu (to je jedan manji grad iznad Teherana, prema Kaspijskom moru) i halifa ga poziva, njega i još jednog emira iz Reja (stari dio Teherana), da dođe u Bagdad. Kad su došli kod halife, on ih je za njihove zasluge nagradio počasnom odorom i otposlao natrag. Izlazeći iz palače, ovaj prijatelj Šiblijin kihnuo je i rukavom ogrtača koji mu je halifa dodijelio obrisao ono što mu je kihanjem izašlo. To je neko vidio od halifinih ljudi i javio halifi, a halifa je odmah zatražio da ga dovedu pred njega. Oduzeo mu je ogrtač, naredio da ga malo izbatinaju i skinuo ga s položaja. U tom trenutku u Šibliji se dešava jedan preobražaj. Vidi ovo, kaže samom sebi, pa on je samo zato što je ovako reagovao na jedan dar od halife, na jedan nimet, blagodat, došao u ovakvu situaciju – pao u nemilost! A šta onda reći za one nimete koje nam Uzvišeni Bog daje! Vrati se i kaže halifi: Vidio sam kako je prošao moj prijatelj, a kad pomislim na nimete koje mi je dao Gospodar (i spomenuo je samo jedan, a to je taj da me upoznao sa Sobom), pa da sada služim nekom drugom mimo Njega – ne mogu to! Od ovoga trenutka dozvoli mi da budem razriješen ove funkcije. I halifa je uvažio njegovu molbu. Ostao je u Bagdadu, a tu je čuven bio Džunejd Bagdadi, velikan, i on dolazi njemu i kaže mu šta se desilo s njim, a onda ga zamoli: Kazuj, šta sad da radim – pomozi mi! Džunejd mu kaže: Hajde godinu dana prodaji svoju oholost i taštinu (jer je on bio emir, vlast u toj provinciji). Otišao je i nakon godinu dana se vratio. Kad ga je pogledao Džunejd, kaže mu: Dobro mi izgleda ovo kako te vidim, uspio si poprilično u ovome što sam tražio od tebe. A sad ćeš godinu dana da prosiš po Bagdadu i to će ti biti jedini zadatak. I Šibli je tako provodio vrijeme proseći, a rijetko da bi mu ko nešto dao i udijelio. Nakon godinu dana, dolazi Džunejdu, a on ga pita: Kako je bilo? Kaže mu Šiblija: Gotovo da mi niko ništa nije dao. Eto, vidio si sada koja ti je cijena!, kaže mu Džunejd. I nemoj više da vežeš svoje srce za ljude, a sada idi, vrati se u Damavand, tamo gdje si bio ugledan i častan emir i tamo prosi. On je otišao i ostao tamo četiri godine (ovo je već 6 godina odgoja!). Nakon toga dolazi pred Džunejda i on mu kaže: Još malo ima pri tebi taštine. Prosi još godinu dana u Bagdadu. Proveo je još jednu godinu proseći, a sve što bi dobio, pričao bi o tome Šiblija, donosio sam Džunejdu koji bi to odmah podijelio sirotinji, a mene ostavljao bez jela. Nakon godinu dana došao je pred njega i on ga pita: Kako sad u svojim očima izgledaš? On mu kaže: Vidim sebe najmizernijim čovjekom na dunjaluku. E sad ti je vjera na svom mjestu, kaže mu Džunejd.
Znači, sedam godina je trajao ovaj njegov odgoj. Možda nam ovo izgleda drastično, ali ovo je put jedne osobe koja odgovara na ovo pitanje šta je to što se ovoliko spominje i što treba ukrotiti, i zašto je ovdje u bejtu spomenuo zlato, glavu, pa će nam to u sljedećem bejtu malo približiti:
Suvišan govor ti prodaj i kupi
žrtvu džana, žrtvu džaha i žrtvu zlata,
(džan = duša; džah = položaj, ugled) Žrtvuj dušu, žrtvuj položaj i ugled, žrtvuj zlato! Vidite kako nas je uveo u ovo, Allahu alemu, vjerovatno nas je mnogo u ovome halu gdje ove stvari ne razumijemo dobro, pa hoće da nam kaže: Ako budeš pristao na ovo što sam ti kazao – da šutiš i saburiš (strpljivo čekaš) – eto ti fadla od tvoga Gospodara! Ako se pitamo koji je to fadl, ovaj bejt maloprije nam je to objasnio – ući će doktor u tvoj život, onaj duhovni ljekar, a kad on uđe u tvoj život, onda pred njim sve to spusti na zemlju, to što je tebe toliko i napuhalo pa si o sebi imao visoko mišljenje, i onda: Suvišan govor ti prodaj i kupi žrtvu džana, žrtvu džaha i žrtvu zlata (Tolika je zarada za šutnju da možeš da kupiš sposobnost da žrtvuješ svoj život, svoj džan, dušu, položaj i zlato, imetak.) Eto šta su šutnja i sabur, jer ako ovako ne postupiš, onda su: nefs, položaj, ugled i zlato idoli u tvome životu. To možemo i da vidimo koliko puta čovjek bude u situaciji da mu se nešto ponudi od dunjaluka nauštrb dina i on prihvati to i onda vidimo, ako smo pošteni prema sebi, kako din prodajemo za ono što je mizerno i što ćemo ostaviti iza sebe.
Kad je Sulejman, a. s., po Allahovom nalogu počeo praviti Bejtul-Makdis, to je trajalo sedam godina. On je to uradio po vahju, kako mu je Gospodar Uzvišeni objavio i to je bila jedna divna građevina, ali koja je svojom vanjštinom otkrivala nutrinu jednog naroda. Tada su Benu Izraelićani bili na vrhuncu, istinski Allahovi robovi, najbolji vjernici. Kako je vrijeme prolazilo, došlo je do jednog rušenja za vrijeme Babilonaca, a onda kasnije, pred drugo rušenje tog hrama, njegov izgled je bio zadivljujući. (Izgledao je izuzetno lijepo, ogroman je bio, proširen; imao je tri zidine oko sebe koje su ga opasavale; imao je dva velika dvorišta, jedno unutrašnje i jedno vanjsko. Svi carevi su se trudili, jer su to vidjeli kao jedan vjerski čin, da zlatom i drugim darovima što više ukrase taj hram. Na vanjskim zidinama bila su desetera vrata; jedna su bila od čistog bakra, a ostalih devet bilo je pozlaćeno. I nad svakim vratima bila je vriježa napravljena, vriježa loze, grožđa, od čistog zlata.) I sad imamo jedan takav sjaj, tako jedan sjajan hram pred njegovo drugo rušenje, kada je Isa, a. s., vidio svoje havarijjune kako gledaju i kažu: Aman, ove ljepote! Gledajući Hram s Maslinove gore, on im je rekao: Vi se divite ovoj građevini, a ja vam kažem da na njoj neće ni kamen na kamenu ostati. Šta su uradili? Unijeli su vremenom unutra: goveda, ovce, golubove – razne životinje za žrtvu; i sva se vjera svela na to – kurbana zaklati, pustiti krv tu u Haremu... Mjenjačnice su bile okolo i kada je Isa, a. s., ušao, rekao im je: Od Božije kuće ste napravili vučiju jazbinu!
Evo vidite, kad dođe ovo zlato u ljudska srca, onda čovjek vanjštinu lijepom čini. Pa je i vanjština ovoga hrama, koja je bila fascinantna, pokrivala bolesnu vjeru. Sad ovo prebacimo na ovu našu kuću, naše srce – to je Bejtullah, Allahova kuća, koja treba da bude čista od svega drugog mimo Njega.
Ako dozvolimo da u srce uđe čast, položaj, blago, onda ćemo po ovom primjeru, a to možemo i vidjeti i svjedočiti u svakodnevnom životu, našu vanjštinu uljepšavati, a ta „ljepota“ nije suštinska i njome mi pokrivamo ovu bolest koju nosimo u sebi. I onda se tako sve to razvodni, dođe Allahova kazna na ovaj ili na onaj način. (Allah nikome ne čini zuluma, ljudi ga sami sebi čine. Mi to tako sami sebi naručimo!)
Prvi dio 64. dersa iz trećeg sveska „Mesnevije“, koji je hadži hafiz Mehmed Karahodžić održao 29. 9. 2021. u Mevlevijskom kulturnom centru – Jekovac.
