„Mesnevija“, treći svezak, bejtovi: 2754-2784/III (drugi dio)
Priredio: Šaban GADŽO
Kako može vaš kamen biti sudrug Hakkov?
A zar pameti i duši ne priliči da budu pouzdanici Hakkovi?
Jer pamet i duša specijalni su darovi koje je Gospodar dao čovjeku i mi preko tih darova imamo vezu sa svojim Stvoriteljem. Zato su Božiji poslanici bili savršene pameti i savršeno čistih duša. A kako taj vaš kamen, taj materijalni idol, da bude sudrug Hakkov, kako da to bude vrata do Hakka?
Mrtav komarac je (za vas) sudrug ptice Huma,
kako onda da živi (poslanik) ne bude povjerenik Vladara?
Za vas, idolopoklonike, mrtav komarac, tj. kip ili idol kome se klanjate, može biti sudrug ptice Huma, a živi, misli se na poslanika, kako da on ne bude povjerenik Vladara, Hakka, dž. š.?
Ili, mrtvi komarac možda je od vas oformljen,
a živi komarac je Božije djelo.
Ili, kaže hz. Mevlana, da ovako kažemo: mrtav komarac – kip koji ste vi svojim rukama napravili – možda je od vas oformljen, pa zar je pametno da se kipu klanjate?! A živi komarac, misli na poslanika, kojeg vi gledate kao komarca, sićušnog, malog, a ne možete da vidite da je to more puno bisera i da je on Božije djelo?!
Obratimo sad pažnju na ovih nekoliko narednih bejtova.
Vi ste zaljubljeni u sebe i u svoje djelo:
Repu zmije kult je glava zmije.
Rep zmije – imetak, bogatstvo; glava zmije – društveni položaj, čast i ugled. To su idoli kojima se ljudi klanjaju. Zato se nemojmo čuditi što ljudi ogromna bogatstva daju da bi došli do vlasti. Vidimo, ima čovjek sve, zašto mu još i to treba, pitamo se mi?! Ali, imati položaj, biti iznad svih drugih, to čovjeka privlači. Nemoj misliti samo na političare, svi smo mi „političari“, ovo nama svima govori. Kad pristanemo na ovakvu igru i u oba slučaja, bila to glava ili rep, opasnost nam prijeti. Čuvaj se dobro kako toj zmiji prilaziš, jer ti oni, ni rep ni glava, ne žele dobro. A koliko samo čovjek žudi za tim!
Sad pogledajte kako nam otkriva šta je u duši osobe koja ima i vlast, i položaj, i bogatstvo-imetak.
Nit je u tom repu sreća i nimet,
nit je u toj glavi rahatluk i lezzet.
Znači, čovječe, možeš vidjeti takve ljude pa da im se počneš diviti misleći kako su oni sretni, jer imaju sve... A hz. Mevlana kaže: Nit je u tom repu sreća i nimet (blagodat), nit je u toj glavi rahatluk i lezzet (užitak). U posjedovanju toga nema mira. To su dvije jame u kojima se ljudi pate i sjede kao na iglama, pa ni sami ne znaju s koje strane im ubodi pristižu.
Oko glave kruži taj zmijski rep.
Podesni i prikladni jedan drugom ta su dva prijatelja.
Vidimo ovdje kako vrsta s vrstom ide, oni su podesni jedan drugom, jedan drugom odgovaraju u potpunosti, jer vrsta vrsti naginje – El džinsu ilel džinsi jemilu, arapska poslovica. Možda nam se i čini da u datom trenutku neki ljudi mogu biti odvojeni prostorno i vremenski, ali oni su suštinski od iste vrste, i to će se kad-tad obejaniti. Uzmimo, recimo, dva kur'anska primjera, da vidimo kako to izgleda. Nuhov, a. s., sin, živi s njim i kad dolazi do potopa, Nuh, a. s., kaže mu: Sine, uđi u lađu! On neće s babom. (Imali smo i govor u dersu o tome.) On kaže da će se skloniti na brdo i tako naći spasenje. Nuh, a. s., kaže: Sine, nema danas nikome spasa osim onome ko se ukrca u lađu. On ne sluša babu jer nije ta vrsta. I vidite da se Nuh, a. s., poslije toga kad je vidio da ga je val odvojio od sina i sin propao, nastradao, obraća Gospodaru: Gospodaru, on je moje čeljade, a Tvoje obećanje je istina! (Hud, 45) Tako Nuh, a. s., govori jer mu je Gospodar obećao da će mu spasiti porodicu, a dolazi mu odgovor od Gospodara: O, Nuhu, nije on tvoje čeljade, jer on radi stvari koje se ne smiju raditi... (Hud, 46). Ovdje vidimo da Nuh, a. s., nije znao, nije bio upućen u to od Gospodara da mu je sin ovakav, jer to potvrđuje njegova dova u kojoj traži od Gospodara da ni jednog nevjernika ne ostavi na licu zemlje. On još do tog trenutka nije bio upućen da njegov sin skriva od njega kufr, ali došao je taj vakat razdvajanja i onda – ode svak svojoj vrsti!
Drugi primjer: može čak i otići zajedno s tom osobom, kao što je Lutova, a. s., supruga. Dolaze meleki i kažu mu da izađe sa svojom porodicom i da se niko ne okreće. Izlazi on, supruga mu i dvije kćeri. U datom trenutku supruga se okreće, premda je izašla iz tog mjesta koje će biti uništeno... Ona nije srcem izašla, jeste korakom, ali srcem je ostala u tom mjestu. I nju isto pogađa ono što je pogodilo one koji su tamo ostali. Ove su stvari interesantne i kad-tad pokazat će se kako svaka ptica svome jatu leti. E tako isto i ovaj rep i glava ne odvajaju se jedno od drugog – oni su iste vrste: bogatstvo, imetak, položaj i čast.
Ovako govori Hakimi Gaznevi u (svom djelu)
Ilahi-name, ako ga pomno slušaš:
„Manje se uplići u hukmi-kader.
Tijelo magarca potpuno odgovara njegovim ušima.“
Sad iz bejtova koji slijede kao da Mevlana hoće da kaže: vidim na vama da vas opet zbunjuje pitanje sudbine, pa podsjetit ću vas na ovo što je rekao Hakemi Sanai. To je mudrac iz Gazne koji je živio u XI stoljeću u Gazni, prijestolnici Gaznevida; tu se i rodio, a imao je veliki utjecaj na hz. Mevlanu i on ga često spominje u Mesneviji, a i u ostalim svojim djelima. Pa nam kaže: poslušaj šta je on rekao u svome djelu Ilahi-name – Knjizi o Bogu, i opet upozorava: (...) ako ga pomno slušaš, jer mi imamo uho, ono čuje, a da li je čulo poruku? E to je onda ono kad je čovjek gluh pored uha, slijep pored oka. A rekao je Hakemi Sanai: Manje se uplići u „hukmi-kader“! (Ne upuštaj se u raspravu o „presudi sudbine“!)
Allah je sigurno pripremio sve što je stvorio za ono za šta ga je stvorio. Ne brini se ti, nećeš moći to dokučiti, ne razbijaj glavu ovakvim diskusijama, zar ne vidiš da je hz. Šems u svom vaktu filozofe materijaliste nazivao volovima i magarcima, i eto, upravo je to i otvorilo oči hz. Mevlanatu, koji je do tada bio učitelj ilmi-zahira, ove vanjske znanosti, koja pokušava da samo pameću (logikom) dokuči suštinu. A da Gospodar svakome daje ono što mu treba, da je svakoga opremio – nadahnuo i uputio, kako da se time koristi, upućuje nas ovaj ajeti-kerim, esteizubillah: „Pa ko je Gospodar vaš, o, Musa?“, upita Faraon (Ta-Ha, 49). E sad vidite kako Musa, a. s., opisuje svog Gospodara: „Gospodar naš je Onaj koji je svemu onom što je stvorio dao ono što mu je potrebno, zatim ga nadahnuo i uputio kako da se time koristi.“ (Ta-Ha, 50) Znači potpuno je opremljen čovjek, e sad je do čovjeka šta će izabrati, koji put.
Udovi i tijela su u srazmjeri.
Svojstva su u odgovarajućem odnosu s dušom.
Sve je to tako harmonično povezano, pa kakva je duša, to će se manifestirati na tvojoj vanjštini, i onaj koji ima oko moći će da zaključi o kakvoj se duši radi.
Svojstvo svake duše biva njoj odgovarajuće,
jer Hakk ju je stvorio (i u tijelo je postavio).
Sve je dakle u skladu, sve karakteristike – vrline i mahane jednog čovjeka ukazuju nam na kvalitet duše koja se nalazi u tijelu tog čovjeka. Te osobine koje on ispoljava odraz su i slika duše, po tome cijenimo jednog čovjeka.
Kad je svojstvo s dušom On upario, znaj onda da to
svojstvo odgovara toj duši, kao što oči odgovaraju licu.
Svojstva, bilo dobra ili loša, koja posjeduje jedna osoba
u potpunosti joj odgovaraju. Harfovi koje je Hakk napisao
i u dušu utisnuo potpuno odgovaraju toj osobi.
Ovim nam hz. Mevlana hoće da kaže da na ovom listu, na ovoj stranici, ne vidim uopće nijednog pogrešnog poteza, jer što god pogledam, sve je izašlo i poteklo iz Njegove, Hakkove, radionice; sve stoji na svom mjestu.
Oko i srce su između dva prsta,
kao pero u ruci pisara – o, Husejne!
O, Husejne! O, Husamuddine – Hasan, Husejin – to je isto!
Opet jedno važno pitanje pokreće: Oko i srce su između dva prsta! (Sad će nam to pojasniti.) Kao pero u ruci pisara – i kao što pisar okreće pero, tako se i ovo srčano pero okreće u ruci Hakkovoj. Hz. Enes ibni Malik, r. a., prenosi kako je jedne prilike čuo Poslanika, s. a. v. s., da uči dovu koju smo i mi svi čuli:
Ja mukallibel kulubi, vel ebsari – sebbit kalbi ala dinik! Ja, Rabbi! O, Gospodaru! Koji pokrećeš srca i oči, učvrsti moje srce u Tvom dinu, u Tvojoj vjeri!
„Kad sam tu dovu čuo iz usta Poslanika, s. a. v. s., kaže hz. Enes, r. a., rekao sam mu: Ja, Resulallah – O, Allahov Poslaniče! Mi vjerujemo u tebe i u ono što si nam ti donio i objavio, pa hoćemo li opet strahovati za nas da nas kakva nevolja ne snađe? Na to mu je Poslanik, s. a. v. s., odgovorio: Ljudska se srca nalaze između dva prsta Milostivog, On ih preokreće kako On hoće!“
Između dva prsta..., sad će nam to objasniti, da ne bi mi ovo poistovjećivali s nama. Allah je uzvišen od toga da ga poistovjećujemo s našim prstima. Ali pored sve te opasnosti koja prijeti ovdje, kad znamo da je u hadisu rečeno između dva prsta Rahmanova – između dva prsta Milostivog, pa opet na kraju, nadati se, čovjek ne može nikako izaći iz te Milosti.
E sad će nam hz. Mevlana pojasniti značenje ta dva prsta.
Prst lutfa i prst kahra, a između,
pero srca, s kabdom i bastom od tih prstiju.
Znači prst Njegove dobrote i prst Njegove sile, a tvoje srce između toga. Stalno se smjenjuje hal srčani – kabd i bast – stisak i opuštanje tih prstiju. (Allah nečije srce zatvara, a nečije otvara – el-Bekara, 245.)
Evo opet onaj primjer hz. Mevlane; sjećate se kako je to plastično pojasnio: kabd – stisak, bast – otvorena šaka. Ako bi čovjek stalno bio u halu otvorenosti ili zatvorenosti, to bi onda bila bolesna ruka, kad bi tako izgledala. Zdrava je ruka mijenjanje stalno tih halova, a sve je to u službi da tebe odgoji, da ovo srce dođe do spoznaje, ovo srčano pero.
O, srce, pogledaj, ako veličaš sebe
i svoje djelo, između čijih si prstiju!
Vidite šta nam je rekao: Pogledaj, čovječe, ako pri sebi imaš ovo – veličaš sebe i svoje djelo – sjeti se ovoga što sam ti kazao, navodeći ti riječi Pejgamberove iz ove njegove dove, sjeti se između čijih se prstiju nalaziš! Je li to prst lutfa – dobrote, ili je to prst kahra – srdžbe Njegove! Zato, pazi! Jer, prijeti opasnost ove druge strane da se na tebe izlije srdžba Božija, pa kad to sve znaš, odakle ti tolika sloboda koju sebi daješ, po pitanju i suda i nastupanja, u ovome smislu veličanja sebe i svoga djela!? Vidite kako nam to na savršen način pojašnjava hz. Mevlana i sad ostajemo svi zalog sebi, kad odemo nakon ovoga što smo čuli i sutra kad se susretnemo s izazovima života: i s ove i s one strane, sprijeda i otraga – sve te zove nečemu drugom – sjetimo se ovih poruka i dajmo od sebe sve što možemo da se obistinimo kao oni koji su budni, koji nisu slijepi pored očiju, koji nisu gluhi pored ušiju.
Sve tvoje namjere i svi tvoji pokreti dolaze
od toga prsta! Tvoje tjeme je na raskrsnici zbora.
E sad je nacrtao naš hal, svakog od nas pojedinačno. Zamislimo ovu sliku: stojimo na raskrsnici i sad u kontekstu ovoga što nam govori – četiri puta na raskrsnici: jedna je strana lutf – Allahova dobrota; druga strana je kahr – sila Božija, Njegova sila uništenja – strah od kazne; jedan krak, to je hidajet – Njegova uputa; drugi krak to je dalalet – zabluda, lutanje čovjeka po krivom putu. Sve vidimo u ovoj slici: različiti smjerovi i sad se, čovječe, nalaziš na toj raskrsnici; ima sigurno putokaz ako ga čovjek traži, unijet će ga Gospodar u naš život. Evo, sve vrijeme govorimo o čitanju tih znakova i ne mora uopće da se ovdje pojavi neko ko nas želi prevariti nego skrenimo sad pozornost na još jednu mudrost koju bismo morali da imamo – da budemo svjesni. A evo nam jedan primjer koji će nam to pojasniti: Ždrijebe ojačalo, pa se obraća majci: Majko, daj mi neki zadatak; sad sam jak, hoću da nešto kvalitetno uradim. Dobro, sine – kaže mu majka – evo, odnesi ovo žito do mlina, nek se samelje, pa ga donesi. Ždrijebe došlo do rijeke, mlin je na drugoj strani, valja prijeći rijeku... Gleda ono rijeku: kolika li je, smije li zagaziti, ne smije li, kad vidi kravu, pase travu. Pita je gdje je najlakše prijeći ovu rijeku, a ona mu kaže gdje god hoćeš, nije mnogo duboka, možeš slobodno prijeći. I taman da krene, istom s grane vjeverica poviče: Nipošto ne čini to! Jučer je moja prijateljica probala prijeći rijeku i utopila se. Ždrijebe se pokoleba, razmišljajući šta da radi. Dobilo je dva različita odgovora, pa zaključi: Odoh se ja vratiti majci. Kad je došlo, ispriča joj šta mu se desilo. Majka se osmjehne i kaže mu: Sine, oba odgovora su tačna. Istinu su ti kazali, samo, primjereno kravi, rijeka nije duboka, a primjereno vjeverici, ona je za nju preduboka. E sad, zaključak je, kad je ždrijebe došlo do rijeke, moglo je i ono, kao veća životinja, da bez problema prijeđe na drugu stranu, ali upozorenje vjeverice pokolebalo ga je. Znači, trebamo biti svjesni koja je naša predispozicija... A kako ćeš je saznati? Pa vidite, to je povratak na Izvor. Ovdje je majka taj izvor, odnosno, želi se reći: Idi Davudu svoga vremena; idi u njegovo okrilje, jer on nije prevaren! Onda će ti on, ako Bog da, ukazati na tu tvoju mjeru i ovakve će se raskrsnice, u mom i u tvom životu, lahko riješiti. Ali ne zaboravimo, ovo je Put i molimo Allaha da nas nadahne, da na pravi način uspostavimo tu vezu s Izvorom.
Ovi harfovi tvojih halova od Njegova su rukopisa.
Tvoja odluka i tvoj opoziv također su od Njegove
odluke i Njegova opoziva.
Harfovi u Knjizi koju piše ruka nevidljivog pisara ocrtavaju tvoje halove kroz koje prolaziš. U ajetima se kaže: Reci: „Sve je od Allaha!“(en-Nisa, 78); Reci: „Allah je Stvoritelj svega.“(er-Ra'd, 16)
Osim nijaza i tezarrua, nema puta. O tom
preokretu i promjenama (u srcu) nije upoznato svako pero.
(Bez nijaza – ponizne, skrušene molbe, i bez tezarrua – poniznosti i pokornosti nema Puta!)
Svako srce, svaka osoba, ne zna ništa i nema pojma o tim promjenama u srcu. Kad bi čovjek znao i bio svjestan toga šta se sve događa u njegovom vlastitom srcu, stalno bi učio ovu Poslanikovu, s. a. v. s., dovu, koju smo maloprije kazali: O, Ti koji prevrćeš (preokrećeš) ljudska srca, učvrsti moje srce na Tvom Dinu!
Da se vratimo ovom prvom polustihu: Osim nijaza i tezarrua nema puta.
Sjetite se onoga prekrasnog bejta kad hz. Mevlana kaže: Pred Jusufom ne pokazuj ljepote, pred njim pokaži nijaz i Jakubov uzdah. Pogledajte šta je rekao u ovome bejtu. Pred Jusufom pokazivati ljepotu, to je glupost, a pokazati ljepotu dina, snagu vjere, pred muršidi-kjamilom, to je također djelo na nemjestu. Pred takvim Allahovim robom nemoj to činiti – ne hvališi se i ne uzdiži se! Tu pokaži skrušenost i nijaz i, inšallahu teala, dobit ćeš sve ovo. Vidjeli smo prošli put, ako te ove stvari zbunjuju i nisi siguran, onda ti šuti i čekaj, a kasnije nam je rekao: Sabur i šutnja povlače rahmet Božiji, jer čekanje već je u sebi najavilo sabur tako, ako Bog da, i ova stvar kad se čeka (da se sretne s Jusufom svoga vakta) doći će to.
Ovo pero zna, ali prema svojoj mjeri.
Svoju mjeru otkriva u dobru i zlu.
Riječ je o peru srca. Prolazeći kroz stanja kabda i basta, „pero srca“ će saznati za svoju mjeru. Ali, vidite, ovo dolazi nakon onog prvog bejta, nakon što budeš znao da pokažeš nijaz i pokornost na kapiji Hakkovoj.
To što je za zeca i slona vezano, oni su tako
interpretirali da su Ezel s hilom pomiješali.
Ovaj primjer koji su naveli stanovnici Sabe (prošli put smo čuli priču o slonu i zecu), naveli su ga na nemjestu. Pogrešno su to uradili samo da bi se suprotstavili Istini. Stanovnici Sabe pomno su saslušali hikaju o zecu i slonu, tamo nekad kad su je čuli prvi put od nekoga ko je to govorio, oni su to lijepo čuli ovim vanjskim ušima, ali nisu razumjeli njenu poruku da je upotrijebe na pravi način. Oni su sve te pouke pomiješali sa svojim hilama, sa svojim varkama i podvalama – Ezel-Praiskon, pomiješali su sa svojom varkom! Nisu shvatili onu vječnu tajnu koja se krije u hukmu kadera (u smislu i značenju koji ima kader, tj. vjera u sudbinu).
Ovdje ćemo stati, a onda će nam hz. Mevlana kazati nekoliko bejtova o tome: ko je taj koji može da navede primjer. Pa, inšallahu teala, nastavit ćemo sljedeći put.
In-ne nedž-mes tu-ne rem-les tu-ne hab
Vah-ji hak-vallahu a-lem bis-savab!
El-Fatiha!
Drugi dio 65. dersa iz trećeg sveska Mesnevije, koji je hadži hafiz Mehmed Karahodžić održao 6. 10. 2021. u Mevlevijskom kulturnom centru – Jekovac.
