Ljudi rekoše: „Ovaj musliman pravo kazuje,

a ovaj, prodavač dova, zulum traži.

Kad su sve argumente čuli koje je iznio bogataš, svijet kaže: Ovaj musliman pravo kazuje, a ovaj, prodavač dova, zulum traži. Ovako će masa, koja je neupućena, reagovati, i to nije ni čudo, ali bi bilo bolje da čovjek šuti, da se nauči da ne donosi sud brzopleto. Zato, nemoj biti sudija; ne dozvoli da te izvedu na taj teren, na slijeđenje jedne logike, jer nikad sa sigurnošću ne možeš tvrditi da si upoznat s kompletnom situacijom.

Kako ova dova da bude sredstvo stjecanja imetka?

Kad je šerijat ovo na svoju liniju povukao?

Kupoprodajom, davanjem, oporukom, poklanjanjem,

ili na neki drugi sličan način, imetak tvojom svojinom postaje.

To je, svi znamo, uredu, ali dovom da prigrabiš tuđe, to ne može biti; putem dove da dolaziš do imetka to ne može nikako biti!

U kojem tefteru je ovaj novi zakon?

Ti vola vrati ili ideš u haps!“

To nijedan ćitab ne poznaje, tako neko pravilo. Zato, ili nadomiri vola ili u haps, govori svjetina.

Siromah se obraća Gospodaru:

On nebu lice usmjeri, rekavši:

„To što se desilo među nama ne zna niko osim Tebe.

(Osim Tebe, Gospodaru.)

U mom srcu tu dovu si pobudio.

Stotinu nada u mom srcu si podigao.

Sad se to počinje polahko raspetljavati. Kao da siromah kaže: Ova dova nije od mene; Ti si me nadahnuo da Ti se ovako obratim!

Ja nisam, neosnovano, činio tu dovu.

Kao Jusuf, imao sam snoviđenja.“

E vidite kako nas hz. Mevlana podučava da čovjek stane malo. Ne leti odmah, čovječe, da osudiš! I ova je osoba, kao i Jusuf, imala već davno jedan nagovještaj, pa je potpuno utemeljeno činio ovakvu dovu, s Allahovim rizalukom – Allah je zadovoljan bio.

Jusuf je vidio Sunce i zvijezde kako

pred njim sedždu čine, poput robova.

Upućuje nas na ajeti-kerim, esteizubillah: Kada Jusuf reče ocu svome: „O, oče moj, sanjao sam jedanaest zvijezda, i Sunce i Mjesec, i u snu sam ih vidio kako mi se pokloniše.“ (Jusuf, 4)

On se bio oslonio na istiniti san.

U bunaru i zatvoru, osim toga, ništa nije tražio.

(Bilo mu je to dovoljno.)

Oslanjajući se na to, nije bio zabrinut

u pogledu ropstva, ukora, većeg i manjeg.

On se oslanjao na svoj san

koji mu je, kao svijeća, pred njim svijetlio.

Kad su Jusufa bacili u bunar,

glas stiže njegovom uhu od Boga:

„Ti ćeš jednoga dana car postati – o, junače,

pa ćeš ovo nasilje u njihova lica utrljati!“

I ovdje nas upućuje na ajeti-kerim: I kada ga odvedoše i odlučiše da ga bace na dno bunara, Mi mu objavismo: „Ti ćeš ih o ovom postupku njihovu obavijestiti, a oni te neće prepoznati.“ (Jusuf, 15) Evo vidimo Allahova davanja: da ga nisu bacili u bunar, ne bi ga karavana, koja je prolazila tim putem, našla i na takav način dovela u Misir, a tu ga je kupio upravnik Misira. Onda je prošao kroz sva ta iskušenja i postao car, kako mu je rečeno: jednog dana car ćeš postati – o, junače! Vidite kako je išao taj put. Ali da to sve izdrži, mogao je zato što je imao ovaj nagovještaj.

Govornika tog glasa se ne može vidjeti,

ali srce prepoznaje Govornika putem dejstva.

Tj. Hakka Uzvišenog, tog Govornika, ne može se vidjeti, ali srce Ga prepoznaje putem Njegovog dejstva, putem Njegovog djelovanja, utjecaja na srce i dušu.

Snaga, spokoj i oslonac

ušli su u njegovu dušu od tog glasa.

(U dušu Jusufa, a. s.)

Bunar mu postade, tim veličanstvenim glasom,

ružičnjak i gozba, kao vatra Halilu.

Ovakav glas od Hakka Uzvišenog u njemu je proizveo takvo stanje da je on, bivši bačen u bunaru, imao utisak da se nalazi u ružičnjaku, kao i Ibrahim, a. s., u vatri dok je bio. I sada nama ti ljudi vanjštinom mogu izgledati da se nalaze u bunaru, ili nekim tegobama ovog tipa, ali su oni svojom suštinom u džennetskim perivojima. Kao što ovi dunjalučki ljudi mogu izgledati da uživaju u kulama i palačama, a oni u svojoj nutrini gore. Zato njihovi postupci i ukazuju na jedan takav hal – siti ovog života i svega, pa vidimo šta sve čine.

Svaku nepravdu koja mu je nakon toga stigla

on je, na osnovu te snage, radosno podnio.

Kao što je Jusufu, a. s, nakon što mu je ovakva podrška došla (taj glas od Hakka Uzvišenog), bilo olakšano sve što će doći kasnije, tako će i svakome muminu biti olakšan taj put. Kad je spomenuo ovaj glas, evo šta hoće da nam kaže hz. Mevlana:

Isto tako, zevk tog glasa: „Elest“,

u srcu svakog mumina bitiše do Proživljenja.

Taj glas odzvanja u njihovim srcima. Vraća nas na onu prvu sofru, kad je Allah Uzvišeni iz kičme Ademove izveo sve potomstvo njegovo. Sve one koji će doći na ovaj svijet i upitao ih: Elestu bi Rabbikum? Zato je u bejtu upotrebljena riječ tog glasa Elest – Nisam li Ja vaš Gospodar? Qalu: Bela, šehidna! (El-A'raf, 172) Sve duše su odgovorile: Jesi, svjedočimo! I sad kaže: Taj glas, u srcu svakog mumina, bitiše do Proživljenja. Ako se, biiznillah, obistinimo kao vjernici, onda ovaj glas koji nam odzvanja u našoj nutrini daje snagu da ćemo, ma kakvi problemi bili kroz koje mi prolazimo, ako Bog da, izaći kao pobjednici. I kad su pitali jednog od velikana, imama Suhraverdija, k. s., o semau (bilo je nekome začudno kad je vidio nekog čovjeka koji je u jednom posebnom halu zaplesao, počeo se okretati oko sebe), a onda mu Suhraverdi kaže, u prilog toga što je vidio: Kad su u pitanju iskreni ljudi (razumije se, iskreni tragaoci), u prilog toga ide ono što svi znamo. Kad je u Praiskonu Gospodar upitao duše: „Elestu bi Rabbikum“, od tog glasa koji su čule sve su duše pale u jedan poseban užitak. I sada, kada na ovome svijetu čovjek čuje neku skladnu melodiju, ona ga vraća u ovaj hal i onda počinje da se kreće. I to možemo svi da vidimo na sebi, i vidjeli smo, ako je neka normalna muzika, lijepi tonovi, skladni, kako čovjek počinje da se njiše. Eto, baš sam uživao, gledao u Indiji ono što ste bili u prilici gledati na televiziji, kad počinje onaj svirač svirati tu jednu melodiju pred korpom u kojoj je kobra i kako kobra diže glavu i lagano se njiše slušajući ga. Prilaze joj sa strane i dodiruju je, a ona se uopće ne osvrće, ona u zanosu prati muziku. Jer ta muzika nas podsjeća na taj prvi glas koji smo čuli. I vidite, u ovome gore bejtu kaže: Bunar mu postade, tim veličanstvenim glasom, ružičnjak i gozba. E vidite na šta nas je sad vratio hz. Mevlana. Nosiš to u sebi, pa potrudi se da otkriješ taj glas u sebi. Ako si ga i zaboravio, otkrit ćeš ga ako budeš slijedio miris ove mošusne gazele, tj. muršidi-kjamila i na pravi način uspostavi vezu s njim.

Tako, da na belaje ne prigovara, niti se

od Hakkovih naredbi i zabrana grči.

Tako postupa mumin koji u sebi čuje ovaj glas, i u stanju kad naiđu belaji, on ne prigovara, niti se od Hakkovih naredbi i zabrana grči, već kaže: Čujem i pokoravam se! (v. El-Bekare, 285) On čvrsto vjeruje da je to sve za njegovo dobro.

Zalogaj presude koji gorčinu postavlja

on kao slatko od ruže probavlja.

Premda taj udarac sudbine može biti gorak, opor, ovakav ga, pod dejstvom ovoga veličanstvenog glasa, koji odzvanja u njegovoj nutrini, kao slatko od ruže probavlja. U tom zalogaju on osjeća duševni užitak i slast.

Kome slatko od ruže ne bude oslonac,

zalogaj, zbog njegova nijekanja, povraća.

Ko nije dušom vezan za Bezmi-Elest, to što on jede, zbog svog nijekanja, povratit će. Taj zalogaj se ne može pretvoriti u slast. I može, ne dao Bog, da kaže kao što su Izraelićani kazali Musau: Ne možemo da se strpimo na jednoličnoj hrani! Ne mogu jer oni nisu osjetili ovaj zov. Bio je pokriven za ove koji su to kazali. Nisu svi to rekli, razumije se. I šta traže u zamjenu? Daj nam, kažu, ono što niče iz zemlje; daj nam ono što je bliže nama, a to je zalogaj koji se povraća.

Ko god je sanjao o danu Elesta,

opijen biva na putu pokornosti, opijen.

Dakle ko je u ovom dunjalučkom snu vidio ove slike Elesta, probudio se i ovaj zov registrovao, opijen biva na putu pokornosti, opijen. Taj uživa u ibadetu. Je l' de, svi se sad ovdje možemo izvagati gdje smo... Gospodaru, pomozi nam da prevaziđemo slabosti.

Tegli, kao opijen devac, ovu vreću,

bez klonulosti, bez podozrenja i bez mrzovolje.

(...) ovu vreću – misli se ovu tjelesnu egzistenciju (obaveze i pokornost) tegli poput devca. To može za to jer mu tolika ljubav prema Voljenom daje snagu da može sve to bez klonulosti, podozrenja i mrzovolje nositi i iznijeti. Aludira na ašika, zanesenog ljubavlju prema Ma'šuku.

Pjena njegova uvjerenja oko njegovih usta

postala je svjedok njegove opijenosti i srčane gorljivosti.

Gorljivosti za susretom i čežnje za onim svijetom i nagradama koje ga tamo čekaju.

Devac je putem snage kao lav postao.

Pod teškim teretom, malo jede.

Putem te duhovne snage, dodijeljene duhovne snage, a to mu daje ova veza koju ima s ovim glasom: Pod teškim teretom malo jede i opet uspijeva da sve to iznese. Sve ovo izgleda nam nelogično, a ovim hoće hz. Mevlana da nam predoči šta je s druge strane rijeke pa da pogledamo kako stvari stoje iz perspektive onoga koji je prešao na drugu obalu.

Od žudnje za devom, stotinu oskudica je na njemu.

Planina pred njim izgleda mu kao dlaka.

Da uz ovaj bejt proučimo dva ajeti-kerima, esteizubillah: Pomozite sebi strpljenjem i molitvom, a to je, zaista, teško, osim poslušnima, koji su uvjereni da će pred Gospodara svoga stati i da će se Njemu vratiti (El-Bekara, 45-46). Sad se možemo zapitati kako da pomognemo sebi na ovom putu? Evo nam odgovora: Pomozite sebi strpljenjem i molitvom... Vidite kako su nam ovi ajeti-kerimi pojasnili potpuno ovo što nam treba na ovome putu. Pomozite sebi strpljenjem: Sabur je gorak, ali ima sladak plod, kaže hz. Mevlana, i molitvom – evo nas opet upućuje na dovu, kao što je i ovaj fakir sve vrijeme uči, a to je, zaista, teško osim poslušnim. Valja spustiti glavu na ovim kapijama, Božijim kapijama, tj. pred Hakkovim ljudima, jer nas oni Njemu vode; (...) osim poslušnih, koji su uvjereni da će pred Gospodara svoga stati – potpuno su ubijeđeni, jer onaj zov: Elestu-bi Rabbikum odzvanja u njima, i da će se Njemu vratiti – nemaju nikakve šubhe u to.

Taj koji u „Elestu“ takav san nije vidio

na ovom svijetu neće biti rob niti murid.

Onaj koji u Praiskonu nije vidio taj San, koji će se kasnije obistiniti na ovom svijetu, neće biti odan rob Allahov, niti murid – onaj koji ima želju za susretom sa svojim Gospodarom.

A ako to postane, u neodlučnosti je

i stotinu lutanja: jedan čas zahvaljuje, a godinu se jada.

Ako i postane rob i murid, znači: zahiren možemo postati rob Božiji, u smislu da se na nama vidi kako razne vidove ibadeta činimo; može biti da smo murid, da smo kao neko ko je željan susreta sa svojim Gospodarom i da budemo u takvom jednom ambijentu i sl. Međutim, ona osoba koja nije usnila takav san, tj. kome je ovo i dalje pokriveno, koja nema, ne dobiva utisak s ove prve sofre, onda, čak i ako se nađe u tom ambijentu, takva osoba će biti neodlučna i sa stotinu lutanja: jedan čas zahvaljuje, tj. kad mu Gospodar daje, pa onda kaže kako me Gospodar pazi... A kad mu Gospodar uskrati, onda ima drugu priču: Gospodar me napustio, i onda pada u depresiju, jad itd. Sve to možemo vidjeti u životu.

Evo još jedan bejt na kom treba dobro da se preispitamo. Nemojmo dozvoliti da, ako se i nalazimo u lijepim ambijentima, da zaključimo da smo to mi, da smo robovi Božiji i da smo muridi. Amin, da to istinski budemo!

Spušta stopu naprijed i stopu nazad, na putu dina,

sa stotinu neodlučnosti, bez jekina.

(Tumara bez ikakva ubjeđenja.)

Dužan sam ovo pojasniti. Gledaj polog!

A ako ti se žuri, slušaj iz „elem nešrah“.

Kaže hz. Mevlana: Dužan sam ovo pojasniti što sam ti kazao, a onda kaže: Gledaj polog! (to je ono što sam već izložio), a ako ti se žuri (čovjek je od žurbe), ja ti preporučujem: zastani malo, slušaj iz „elem nešrahlek“. To je sura koju svi znamo, a u prevodu glasi: Zar grudi tvoje nismo prostranim učinili i breme tvoje s tebe skinuli, koje je pleća tvoja tištilo, i spomen na tebe visoko uzdigli! Ta, zaista, s mukom je i last, zaista, s mukom je i last! A kad završiš, molitvi se predaj i samo se Gospodaru svome obraćaj!

Ma kakvi pritisci i tegobe bili kroz koje čovjek prolazi, treba da zna da poslije tegobe ima olakšanje. Poslanik, s. a. v. s., je jedne prilike, gledajući jedan kamen, rekao: Kad bi tegoba ušla u ovaj kamen, za njom bi neizostavno ušla last, koja bi je istjerala iz tog kamena. I vidite kako se sad to završava: kad završiš sve te obaveze koje je Poslanik, a. s., imao – molitvi se predaj i samo se Gospodaru svome obraćaj!

Još ćemo jedan bejt kazati.

Pošto pojašnjenje ove teme nema kraja,

pažnju svratimo na onog koji tvrdi da vo njemu pripada.

Pa ćemo to, inšaallahu tela, sljedeći put vidjeti o čemu se radi.

In-ne nedž-mes tu-ne rem-les tu-ne hab

Vah-ji hak-vallahu a-lem bis-savab!

El-Fatiha!

 

Drugi dio 56. dersa iz trećeg sveska Mesnevije, koji je hadži hafiz Mehmed Karahodžić održao 7. 7. 2021. u Mevlevijskom kulturnom centru – Jekovac.