Sedmični list “Stav” u dogovoru s Hadži Hafizom Mehmedom Karahodžićem prenosi u nastavcima dersove iz “Mesnevije” održane u Mevlevijskom kulturnom centru na Jekovcu.
PRIREDIO: Šaban Gadžo
Treći svezak: bejtovi: 3014-3054/III (prvi dio)
Euzubilla, bismilla, elhamdulillah
Rabbi-šrahli sadri...
Naslov večerašnjeg dersa:
PRIČA O SUFIJI ZALJUBLJENOM U PRAZNU SOFRU
Jednoga dana neki sufija, vidjevši sofru na klinu,
stade se okretati i odjeću derati.
U vaktu hz. Mevlane, a i prije, bio je običaj da se sofra (sofra-bošča) drži svezana na klinu, na zidu.
Uzviknu: „Gle, opskrba bez opskrbe!
Gle, lijek protiv oskudijevanja i dertova!“
Tj. opskrba za onoga ko je bez opskrbe. Ovaj sufija nema pri sebi ništa, pa kad je ugledao sofra-bošču, uzviknuo je – evo opskrbe bez opskrbe, evo lijeka oskudici i dertovima! Kad zahiren priđemo ovom ajetu (znaku) – sofra-bošči, koja visi na zidu i koja potom bude prostrta, mi znamo da će uskoro doći i hrana na tu sofru. Sama ta pomisao i pogled na sofru malo ublažavaju glad – sad će stići to što čovjek priželjkuje.
Kad mu se uzdasi i zanos pojačaše,
ko god je bio sufija, postade mu drug.
Ovdje nam hz. Mevlana govori o osobi koja, kad vidi jedan znak, evo u ovome slučaju to je sofra koja visi na zidu, iza toga lika, iza te slike vidi nešto drugo. Ovo je ono što često kroz bejtove podvlačimo: kako je svaki znak (ajet) koji je uveden u naš život jedna vrata ka Hakku Uzvišenom. Onaj koji je svjestan toga on će, gledajući na ovaj način, kao ovaj sufija, potvrditi Istinu. I sad je on u jednom zanosu – vidimo ovdje: uzdasi i zanos iz njega izlaze dok gleda sofru. Sad ovo: ko god je bio sufija postade mu drug. Znači, riječ je o sufiji i sad, ko god je bio sufija, tj. ko god je od njegove vrste, neko ko ovo razumije, neko čiji pogled prodire iza ove forme, on mu se pridružio u tom halu. Ovo me, ova tri bejta, podsjetiše na samog hz. Mevlanu kad je zaplesao... Ovaj sufija ovdje u posebnom ushitu izgovara ovakve riječi: opskrba bez opskrbe!, jer on vidi drugu opskrbu, ne ovu opskrbu materijalnu, pa bismo mogli reći: hazreti Mevlana je ovako zaplesao u jednom posebnom, nebeskom zanosu! E sad, jesmo li mi od te vrste pa da mu se pridružimo dok slušamo ova njegova kazivanja i ove stihove, ovako divne stihove, s ovakvim porukama?! Zar ovo ne ushićuje čovjeka?! Hoćemo li se mi sada njemu priključiti da i na nas padne dio toga jer, uostalom, on nas je i pozvao na ovu sofru – pozvao je sve ljude, bez obzira na to ko su, kad je rekao: Dođi, ma ko da si; makar da si i sto puta obećanje prekršio, ti opet dođi! Bio kršćanin, jevrej, vatropoklonik – samo dođi! Tako on zove na ovu sofru, pa da Allah dadne da budemo od onih koji razumiju ovo.
Navodi se i to da je neka zahiren ulema, ljudi učenjaci, ali koji vide samo omot, a ne zalaze iza ove slike, kritikovali hz. Mevlanu zbog upotrebe ćemameta, defa (muzike) prilikom zikra, a onda je on njima odgovorio: Dok mi slušamo tu muziku, na taj način mi slušamo otvaranje nebeskih vrata, a vi čujete škripu njihovih zatvaranja! Muzika je njemu isto tako jedna kapija, jedna vrata kroz koja se dolazi do nebeske sofre, ili kroz koja se spušta nebeska (duhovna) hrana.
Glasove su podizali i vapaje ispuštali.
Nekoliko puta su padali u zanos i bili izvan sebe.
Na ovaj način dali su oduška tom duhovnom zanosu u kojem su se nalazili. Znači, to je jedan poseban hal, kao da odu s ovog svijeta pa se ponovo vrate. Ovaj termin haji-huji u perzijskom znači vapaj opijenih od žestokog duhovnog pijanstva, a i kod nas se upotrebljava taj termin – kažemo haj-huj za nekoga ko je ćaknut, luckast, a takvi su ovi posebni Allahovi robovi, u očima dunjalučara i zahiren uleme! Samo ašik ašika razumije! Pa nek znamo na šta upućuje ovaj termin u sufijskoj terminologiji.
Jedan nametljivac se obrati sufiji: „Kakva je to
budalaština?! Sofra visi, a od hljeba ni traga!“
Sad uvodi ovu kategoriju koja logički posmatra stvari: on vidi da je sufija pao u zanos kad je ugledao sofru kako visi na klinu, pa u zanosu spominje hljeb, a nigdje hljeba, pa taj logičar njegov hal i viziju naziva budalaštinom jer: Kako će nepečeni da zna hal pečenog?!, kaže hz. Mevlana.
Sufija mu odvrati: „Idi, idi! Ti si slika bez značenja!
Postojanje traži jer ašik nisi!“
Velika misao hz. Mevlane! Mi je skoro i ne shvatamo koliko je važna! Hoće da nam kaže: Čovjek živi onoliko vremena koliko je zaljubljen. To je pravi život. Život bez ljubavi, to je tijelo bez duše! Za te trenutke bilo je vrijedno živjeti, makar to vrijeme kratko trajalo. Ovo naše življenje to je životarenje, to je patnja! Mi jedni druge mrzimo, jedan od drugog bježimo, mira samo u samoći nalazimo! Tek kad se pojavi jedna osoba, bliska našoj duši, pa je zavolimo, tek onda počinje pravi život! Onda nam više niko ne treba, osim te jedne osobe, koju smo zavoljeli! Definicija ljubavi: El ašku mejlun bila nejlin! (Ašk je težnja bez dostignuća!)
Egzistenciju traži! Ti nisi zaljubljenik! Na ovaj način nam hz. Mevlana otkriva jednu veliku tajnu: ako pri tebi nema ljubav, pa taj život ne vrijedi ništa! Mi smo upravo živjeli onoliko koliko smo voljeli, i zato mu kaže: Ašik nisi! Traži ove druge stvari jer ti ovo (hal ašika) ne možeš dokučiti ni shvatiti! Ovaj čovjek iz bejta, ovaj logičar, on rezonski donosi zaključke, pa kaže sufiji da je neumjesno to što radi, jer mu je nepoznat njegov hal i riječi koje u tom halu izgovara i koje mogu izgovoriti aškom opijeni ljudi. Jer kako će to razumjeti onaj ko od toga ništa nije kušao?! Mudraci su nam ostavili mnogo sličnih primjera po pitanju dolaska na ovaj svijet. Između ostalog, kazali su: Došao si, čovječe, iz majčine utrobe i eto te na ovome svijetu. Tvoj primjer je ovakav: Izlaskom iz majčine utrobe kao da si ušao u jednu kočiju, a duša ti je udahnuta dok je plod bio u majčinoj utrobi. Sad, kad si izašao napolje, čeka te kočija – to je tvoje tijelo. Treba vremena i vremena da prođe da se u tom djetetu, kako ono raste, probude neke stvari, a to su razne želje, potrebe, nagoni, strasti... Kad se to probudi u čovjeku, to je kao uprezanje konja za tu kočiju. Do tad je kočija stajala na jednom mjestu, nepokretna. Sad dolaze konji i, najedanput, kočija počne da se kreće, mijenjaju se ambijenti oko tebe i ti drukčije gledaš i na sebe i na svijet oko sebe, potpuno su druge slike. Međutim, konji kočiju svugdje vuku: skreću s puta, zalaze u njive i štetu nanose drugima, ili su blizu kakve provalije u koju bi mogli da se strovale. Znači, nešto s tom kočijom nije u redu, fali tu nešto – fali kočijaš, fali pamet da zauzda konje, tj. da sve ove kvalitete pri čovjeku, upotrijebe kako treba. Gledajmo ove kvalitete koji su nam darovani kao četiri konja koja vuku kočiju. Kočija ide dalje, ali ona može doći do ovoga mjesta, što smo vidjeli u prošlom bejtu: logika, rezon... Sve ovo ima svoju ulogu, nije ništa bez svrhe i zato – ne smijemo zapustiti ni kočiju, ni konje, ni kočijaša – ni u kom slučaju! Svemu tome treba dati njegov hak. Ali kako kaže hz. Mevlana: Pamet zavidi duši na njenoj tajanstvenosti! Ti si po tome čovjek! To je onaj koji je u tim kočijama, ili da kažemo: to je srčana dimenzija, koja se s ovim kvalitetom pojavljuje i nastupa. To je kvalitet ljubavi. A onda, ako to i pamet poprati, e onda je stvar kompletna, cjelovita.
Hrana jednog ašika jeste ljubav prema hljebu
bez (postojanja) hljeba! Ko je iskren u ljubavi,
taj nije u okovima postojanja.
(Ašik voli onaj drugi hljeb, nije ovdje govor o materijalnom hljebu, jer ko je iskren u ljubavi, njega ove materijalne stvari ne mogu zarobiti; hljeb bez hljeba jeste duhovna hrana.)
Ašici nemaju posla s postojanjem.
Ašici su na dobitku bez kapitala.
Oni putem materijalnih sredstava ne završavaju poslove, niti se ovaj hal može tako zadobiti. Njihov hal tako je lijepo iskazan u ovim stihovima:
Ja želim sastanak, a On, moj Voljeni, želi rastanak!
Pa kad je stvar već takva, onda ću ja ostaviti
ono što ja želim, radi onoga što On želi!
Evo kako ašik postupa. Samo ovakvi i mogu zaboraviti na sebe. Na njih se odnosi onaj slučaj kad zaljubljeni u Lejlu kuca na njena vrata, pa na pitanje Lejlino ko kuca, s druge strane dolazi odgovor – Ti! Jer, vidimo, njega više nema – nema ega njegovog, on to sve potiskuje radi onoga što njegov Voljeni želi. Zato su na dobitku bez kapitala!
Krila nemaju, a oko svijeta lete.
Rukū nemaju, a loptu s mejdana odnose.
Krila nemaju..., ova materijalna krila, ali imaju kompletnu pamet i znanje i to su njihova dva krila, pomoću njih oni lete. Rukū nemaju, a loptu s mejdana odnose – odnose pobjedu na poprištu borbe sa samim sobom, jer je to ključna borba.
Onaj fekir (derviš), koji je od značenja miris osjetio,
premda ruke odsječene, zembilje je pleo!
Osjetio je i naslutio – dušom vidio, smisao i značenje... A drugim polustihom podsjeća nas na priču o šejhu Aktau, koji bez ruke plete zembilje. Eto, oni ovakvu podršku imaju, a to mogu vidjeti samo oni koji su im bliski, kao što je to bio i ovaj posmatrač šejha Aktaa; on je svjedočio tom kerametu – imao je uvid u to kako ruku koje nema, Uzvišeni stavlja na raspolaganje ovakvim robovima... (v. M-III: 1705/1720) A kako da hranu koju oni primaju od svoga Gospodara neko drugi može vidjeti, neko ko nije ehl od toga?!
Ašici su u àdemu čador razapeli.
Kao Adem, jedne su boje i jedna duša.
Àdem, ili svijet nepostojanja, to je jedan duhovni svijet, koji je pravi, istinski svijet. Oni su u tome drugom svijetu, u tom realnom svijetu, u koji mi svi idemo kad napustimo ovo tijelo, nakon tjelesne smrti. A ašici su, već sada, dok su na ovome svijetu, svoj čador razapeli u àdemu, i oni su svi tamo jedne boje i jedne duše – žive kao jedna duša! Onda hz. Mevlana pita:
Odakle će dojenče znati slast velikog zalogaja?
Džinu miris biva jelo i piće.
Razumljivo, dojenče se hrani mlijekom i ono nije stasalo za hranu odraslih. A džini, stvoreni od bezdimne vatre, hrane se mirisima, to je njihovo jelo i piće. Oni su, kao i ljudi, obavezni da potvrde tevhid Gospodara i da Mu robuju.
Gdje će čovjek, kao ljudsko biće, osjetiti
miris (hrane) jednog džina,
kad je njegova ljudska narav oprečna naravi jednog džina?
Čovjek je od zemlje i vode, a ovo stvorenje od bezdimne vatre. Čovjek je stvoren s tijelom koje mora uzimati hranu da bi se održalo u životu, a džini, kao duhovna bića, stvorena od vatre – njima ne treba hrana (jelo i piće) – njihova je hrana sasvim drugačija.
Džin u mirisu nalazi takvu slast, kakvu
ti ne osjećaš ni od stotinu menna ukusnih zalogaja.
menna* – to je mjera za težinu: stotinu pregršta ukusnih zalogaja. Sad nam postaje jasno zašto je uveo u ovu priču džine. Hoće da nam kaže: isto tako i ašici u neimaštini, a u tom svijetu ljubavnog zanosa, osjećaju takvo uživanje kakvo obični čovjek, koji nije zaljubljen, neće imati ni onda kad se sit najede najljepših jela.
Pred Koptima krv je bila ta voda Nila.
Voda (čista) bila je pred dobrim Sibtijama.
Pred Koptima, Faraonovim narodom, kad bi oni prišli rijeci Nil (to je bila jedna od mudžiza Musaovih), ona bi postajala krv. A taj isti Nil bio je voda čista, pred dobrim Sibtijama (pred dobrim Izraelićanima, Musaovim sljedbenicima). Jedan pored drugog (Kopt i Sibtija) priđu rijeci Nil, a u testiji ili ibriku jednog je krv, a u drugog – čista voda. Vidite po ovome: ključna stvar je kako ti prilaziš nečemu, pa ćeš takav i odgovor dobiti. Zato, dobro se preispitaj, čovječe! Preispitaj svoj nijet – kako si i gdje si krenuo i na koji način komuniciraš sa svime što te okružuje!
U pogledu Izraelićana more je bilo put.
U pogledu Faraona, tiranina, bilo je mjesto potopa i propasti.
Izraelićani su vođeni Musaom, a. s., došli pred more i more im biva put – otvorilo se; a kad je Faraon, tiranin, u pitanju (obratimo pažnju na ovu riječ tiranin: neko ko je zulumćar, zalim), to isto more bilo je mjesto potopa i propasti. Dakle, pazi se, čovječe! Na ovom svijetu neće slika biti takva – Crveno more i gušenje u njemu – ali, nek znaš, neko ko radi zulum, on je sigurno u halu gušenja, u halu utapanja i davljenja – sigurno! Ako bi čovjek imao malo prodorniji pogled, mogao bi da vidi kako to njegovo gušenje izgleda!
Smisao ovog poglavlja jeste sljedeći: Treba biti zaljubljen u nešto, pa će se onda čovjeku tajna otkriti.
Prvi dio 71. dersa iz trećeg sveska „Mesnevije“, koji je hadži hafiz Mehmed Karahodžić održao 17. 11. 2021. u Mevlevijskom kulturnom centru – Jekovac.
