S pojavom masovnih medija sve je izraženiji fenomen tzv. soft power (mehke moći), kako ju je nazvao Joseph Nye, naučnik koji je odredio značenje tog pojma. Joseph Nye mehku moć ovako definira: „Sposobnost uvjeravanja drugih da žele što vi želite. Država može postići rezultate koje želi u svjetskoj politici zato što je druge države žele slijediti, diviti se njezinim vrijednostima, oponašati njezin primjer, težiti njezinoj razini napretka i otvorenosti. Dakle, mehka moć predstavlja sposobnost zavođenja i privlačenja, a privlačenje često vodi do oponašanja. Ako država uspije svoju moć učiniti legitimnom u očima drugih, njezine želje naići će na manji otpor. Ukratko, univerzalnost kulture u pojedinoj državi i njezina sposobnost stvaranja institucija koje upravljaju raznim područjima na međunarodnoj sceni predstavljaju ključne izvore moći.“

Za razliku od tvrde moći ili opipljive sile (ekonomske i vojne), koja se uglavnom koristila kroz historiju čovječanstva, danas se geopolitičke borbe vode uglavnom putem mehke moći, jer ona omogućava zavođenje i porobljavanje putem propagande tako da građani određene države budu „za kolonizaciju spremni“. Ovo je ujedno najopasniji pristup jer kroz historiju imamo otvoreni kolonijalizam, dok je danas na geopolitičkoj sceni licemjerni neokolonijalizam, koji svaku suverenu državu nastoji „porobiti“, ali uz riječi da to nije cilj, nego da je cilj „demokratizacija, napredak...“ (isprazne prazne fraze kojima vrve mediji). Očigledno da demokratizirati društvo može se prevesti i u amerikanizirati društvo, jer svako oponašanje američkog načina života se tretira kao pozitivan demokratski iskorak.

MCDONALDS U SLUŽBI „MEHKE MOĆI“ SAD-A

Primjer proizvodnje ogromne količine mehke moći jesu Sjedinjene Američke Države, koje vrhunac mehke moći dostižu krajem 20. i početkom 21. vijeka, putem holivudskih filmova, raznih kulturološko-ekonomskih brendova itd. Narativ je ključan pojam u centru mehke moći. Književnica Caitlin Johnstone kaže: „Ko kontrolira narativ, kontrolira i svijet. Carstva propadaju kada izgube moć kontrole narativa.“ Dovoljno je samo pogledati način života i navike većine ljudi iz Bosne i Hercegovine i postaje jasno da smo kulturnu (narativnu) borbu gotovo izgubili. Moć narativa predstavlja nadmoć svih drugih moći koju može da posjeduje određena država. Drugim riječima, narativ određuje i ekonomsku i vojnu moć, jer nije SAD od snažne vojske i ekonomije postala „globalno carstvo“, nego kontrola narativa ima za posljedicu i političku, vojnu i ekonomsku globalnu moć.

Sada kada pogledamo retroaktivno, možemo uvidjeti da su „skoro“ sve države potpuno porobljene „američkim načinom života“, te je George Ritzer 1993. u svojoj knjizi „The McDonaldization of Society“ skovao pojam mekdonaldizacija, aludirajući na to kako društvo malo-pomalo putem medijske i političke moći postaje globalno selo, ali ne globalno selo na univerzalnim vrijednostima (globalizacija), nego globalno selo s američkom kulturom i vrijednostima, te je zato od globalizacije primjereniji naziv amerikanizacija ili mekdonaldizacija. Zašto Ritzer koristi pojam mekdonaldizacija? Razlog opravdanosti korištenja tog pojma jeste historijski. Naime, kao što je poznata fraza „prvo popovi, pa topovi...“ vezano za SPC i VRS, tako u geopolitičkom smislu imamo sličan metod – prvo „otvaranje McDonaldsa“, a onda priliv svih „američkih“ (tzv. univerzalnih) vrijednosti i potpuno porobljavanje društva.

Nisu li vam ove riječi odjednom otvorile oči (duhovne), jer odjekuje kompleks niže vrijednosti tzv. urbane raje koji služe kao „korisni idioti“ za preobraćenje svega bošnjačkog u „civilizirano“ (čitaj američko). Zbog toga i kuknjava visokih funkcionera „osmorke“ (šestorke) o zatvaranju McDonaldsa, jer kako Forto kaže, McDonalds ne donosi samo materijalnu korist, nego predstavlja i izvjesnu „simboličnu korist“ (štetu) za Bosnu i Hercegovinu. Forto je uveliko amerikaniziran i on to ne krije, te žali za slabljenjem američke mehke moći u Bosni i Hercegovini.

BOŠNJACI NISU DOVOLJNO POLITIČKI PISMENI DA UOČE PROPAGANDU

Da većina Bošnjaka ne razumije kako funkcionira mehka moć, pokazuje stanje dijela medija. Većina medija koji su smješteni na prostoru gdje su većina Bošnjaci djeluje upravo suprotno od interesa države i postojeće teško stanje još i pogoršavaju. Primjetna je velika količina vijesti o lošem ekonomskom stanju, o nesposobnosti političara, o odlasku mladih (takve vijesti se obavezno prenose kako bi se optužili političari). Histerična negativna psihoza koja vlada od završetka rata ne prestaje s djelovanjem, a ono je pojačano zadnjih pet godina. Mediji moraju biti svjesni da stvaranjem psihološkog nezadovoljstva među građanima i širenjem slike Bosne i Hercegovina kao nemoguće i neprosperitetne države u svijetu doprinose i siromaštvu i odlasku mladih i nefunkcionalnosti, protiv čega se navodno bore. Također, primjetno je da izvjestan broj „bošnjačkih“ (jugonostalgičarskih) profesora na univerzitetima u Bosni i Hercegovini širi ovu negativnu energiju i emociju koja garantuje da nikada neće biti bolje, jer jedini način da bude bolje jeste da se promijeni pristup „kreatora narativa“ u Bosni i Hercegovini, a njih čine obrazovne institucije, mediji i NGO sektor, koji trenutno većinski ne rade za dobrobit Bosne i Hercegovine, nego na njenu štetu.

Ako mediji koji djeluju na prostoru Bosne i Hercegovine ne rade za njenu dobrobit, onda se može postaviti legitimno pitanje u koju svrhu postoje? Naravno, kao i svaku nejasnu situacija, prvo što treba pratiti jeste „trag novca“. Uzmimo primjer N1 televizije – trag novca nas vodi do CNN televizije i brojnih korporacija koje učestvuju u finansiranju „svugdje po svijetu“ CNN filijala koje na Balkanu nose naziv N1 (Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije...). Dakle, ta televizija štiti američki interes i američki narativ koji je u skladu s vanjskom politikom SAD-a. Ako samo pažljivo poslušamo goste koje dovode, svi pričaju jednu te istu priču – Bosna i Hercegovina je država koja treba da se odrekne „klerofašizma“ (koji ne postoji, bar s bošnjačke strane, ali skrivena namjera jeste deislamizacija i debošnjakizacija Bošnjaka i pretvaranje Bosne i Hercegovine u tzv. „Federaciju građana“). Također, na prste jedne ruke se mogu nabrojati medijski članci koji govore pozitivno o Republici Türkiye. Razlog tome jeste upravo slabljenje njenog utjecaja i jačanje američkog utjecaja na Bosnu i Hercegovinu.

Mehka moć djeluje tako da većina medija ne mora biti plaćena od „stranog faktora“ (Hrvatske, Srbije, SAD, Njemačke...), nego zbog mainstream narativa, novinari sami počinju da oponašaju „kolege“ sa Zapada i tako služe kao „korisni idioti“ u razbijanju nacionalnog i vjerskog identiteta Bošnjaka. Također, profesori na univerzitetima koji obrazuju „mlade glave“ oponašaju i dive se „evropskim vrijednostima“, te time mladima gade sve što nije u skladu s trenutnom mekdonaldizacijom. Veliki broj studenata kada završi fakultet „automatski“ je ubijeđena da bez stranke nema zaposlenja, te krenu ili tim putem ili putem odlaska iz Bosne i Hercegovini te kao nositelji nove generacije sami učestvuju u provedbi nepotizma i održavanja partijskog modela iz bivše države.

KAKO DALJE?

Kako Nye kaže u samoj definiciji pojma „mehke moći“, druge države će oponašati i diviti se vrijednostima države s ogromnom mehkom moći. Kada smo identificirali problem „minorne mehke moći“ Bosne i Hercegovine, potrebno je pronaći izlaz iz te situacije? Mladi odlaze, istina, ali koliko bi njih ostalo i svoje znanje koristilo u Bosni i Hercegovini da se bar 5 posto malo više prenose i lijepe vijesti o našoj domovini? Koliko bi turizam bio bolji da se ne plasiraju u svijet vijesti o nemogućnosti i disfunkcionalnosti države? Koliko bi s turizmom i ostankom mladih ekonomija bila bolja, a s ekonomijom i vojska  (tvrda moć)?

Svako treba da krene od sebe, jer kako Gandhi kaže, „budi promjena koju želiš da vidiš u svijetu“, a prekomjerno prebacivanje krivice na političare služi u svrhu slabljenja vjerskog, kulturnog i nacionalnog identiteta Bošnjaka. Dakle, prvi korak ka oporavku jeste kreiranje pozitivnog i s bošnjačkim vrijednostima usklađenog narativa koji će poticati našu kulturu, te tako jačanjem identiteta svakog pojedinca (koji neće pasti na propagandu) jačati „mehku moć“ i kauzalno jačati tvrdu moć države – ekonomsku i vojnu. U takvoj situaciji ne bi bilo moguće da javnost nariče nad odlaskom jedne fast food američke franšize, smatrajući ujedno da je i država na gubitku, smatrajući da su manje civilizacija ukoliko nema američkih hamburgera. Ukoliko mislite da je problem samo u političarima, a ne i u nama samima (zbog prihvatanja propagande), medijima i akademskoj zajednici, onda nikada nećemo izaći od nametnutog Sizifovog posla, jer 25 godina se kritikuje, a naše mentalno i opće društveno stanje je sve gore i gore. Dakle, umjesto da samo kritikujemo, vrijeme je da svi preuzmemo političku odgovornost i popravljanjem sebe doprinesemo boljem kvalitetu života u Bosni i Hercegovini. U našem slučaju zloglasna izjava Luja XVI „Država – to sam ja“, treba biti preimenovana u: „Država, to smo mi!“