Za petak, u 14 časova, zakazani su protesti ispred OHR-a. Kao organizator protesta, potpisuju se dvije organizacije – „Krug 99“ i „Restart“.  Oni su bili neophodni i nužni, oni su bili očekivani i iščekivani. Oni su zapravo krik u borbi za opstanak. Opstanak države, Bošnjaka kao političkog naroda i opstanak građanske komponente koja ne želi da ju se označava etničkim predznacima.

Dobro je i to što u potpisu organizatora stoji jedna organizacija koja okuplja intelektualce poput „Kruga 99“ jer svjedočimo sveprisutnom intelektualnom tihovanju. Bošnjačka inteligencija je, nažalost, nesvjesniji dio svog naroda. Svjedočio je tome i rahmetli Alija Izetbegović u samo predvečerje rata. Pričao je da je u to vrijeme svakom Bošnjaku u najudaljenijem bosanskom selu bilo jasno šta se dešava, šta su interesi naroda, da se treba naoružati i spremiti za odbranu, dok su se u Sarajevu mnogi intelektualci i političari još uvijek zanosili jugoslavenskom i komunističkom idejom i socijalističkim uređenjem države koja se raspadala pred našim očima.

Zato su protesti lakmus-papir da li smo politički živi i da li zaslužujemo da imamo državu.

Prema UN, najpoznatijoj i najvećoj međunarodnoj organizaciji na svijetu, postoje 193+ države, dok prema podacima međunarodnih organizacija, ima preko 300 različitih naroda. Iako svi narodi nemaju svoju državu, Bošnjaci imaju privilegiju da se nalaze među onim narodima koji je imaju.

Međutim, država nije trajni okvir, nešto što ne može nestati. Bilo je mnogo većih država i carstava koja su bila pa nestala. Važno je ovo reći, jer među nama postoji jedna velika iluzija, koja se svakodnevno čuje, kako je Bosna vječna i neuništiva. To nije tačno. Bosne će biti onoliko koliko bude onih koji su spremni da je brane znanjem i mudrošću, ali i na ulici, protestima i na koncu svojim životima.

Imati državu znači biti politički faktor, učesnik političkog života, akter. Subjekt, a ne objekt dešavanja. Zato se oko Bosne i Bošnjaka digla ovolika prašina. Jer Bošnjaci imaju državu. Politički su narod. Politički su artikulisani i organizovani. Imaju politički glas. A to je vrednije od njihove skromne brojnosti.

Tražio sam statistike o broju muslimana u evropskim državama: Francuska 4.700.000, Njemačka 4.100.000, Velika Britanija 2.900.000, Italija 1.600.000, Španija 1.000.000, Bugarska 1.000.000, Holandija 900.000, Rusija 16.400.000. U nekim evropskim gradovima muslimani čine značajne procente u populaciji. U Malmöu 25 posto, u Marseilleu također 25 posto, Amsterdam 24 posto, Stockhlom 20 posto, Bruxelles 17 posto, Moskva 16 posto.

Dakle, u Evropi kao kontinentu (bez Turske) živi preko 50 miliona muslimana. Neke procjene su da će u narednih 30 godina broj muslimana u Evropi porasti na blizu 80 miliona (procjene prije migrantske krize). Ali da li se čuje ovaj muslimanski glas? Glas težak 50 miliona ljudi. Nema ga. On politički ne postoji jer nije politički artikuliran. To je samo veliki broj iza kojeg ne stoji nikakva politička snaga, a samim tim, on ne predstavlja nikakav politički faktor.

Mi, iako mnogostruko manji, taj smo faktor postali devedesetih godina. To političko stasavanje smo skupo platili. Na koncu i Genocidom. I nije tajna da mnogi smatraju da je to bio historijski eksces, kratkotrajna epizoda i da Bošnjaci kao politički faktor trebaju biti poništeni. Nisu problem Bošnjaci jer su muslimani. Nije problem džamija kao džamija i vjernik kao vjernik. Problem je Bošnjak u svom originalnom identitetu koji je uz to politički organiziran i koji je politički faktor koji upravlja državom.

I sva igra je oko toga: Kako depolitizirati Bošnjake?; Kako od brojčane većine napraviti političku manjinu? Traži se formula i izgleda da je pronađena. HNS će Bošnjacima birati vlast. „Babova“ djeca se raduju ovome. Raduju se jer znaju da će njih Čović izabrati ma kakvi rezultati izbora bili. Čovićevo insistiranje da se iz vlasti istisnu SDA i DF, kao politički pobjednici, govori da je on siguran da moguća nametnuta rješenja OHR-a neće ga ni okrznuti. Štaviše, on zna da će ga dodatno zaštititi i učvrstiti kao ustavnu kategoriju. On je zapravo direktni kreator takvih odluka zajedno s OHR-om i ambasadama. On ima ulogu katoličkog stražara u muslimanskom rezervatu u srcu Evrope. A mi smo generacija koja će ili sačuvati državu ili koja će šutke gledati kako joj ona curi između prstiju.

OHR se plaši protesta, stranci se plaše pritiska javnosti. Zato je sve trebalo biti izvedeno u tišini. Pod raznim spinovima. Toliko je novca uloženo u medijske projekte koji su trebali polučiti sveopštu bošnjačku anesteziju pod kojom bi mogli rezati državu bez ikakve reakcije. Ali, izgleda da anestezija ne djeluje. Bošnjaci dolaze. I to pred OHR.