„U Bosni su muslimani svojoj djeci nadijevali pravoslavna imena. To je partizanski kompleks; nesretna djeca su se rađala u neprirodnom braku njihovih roditelja sa državom koja ih je delikatno pokušala asimilirati. Prirodno je, onda, što su neki muslimani umjetnici – kad je počeo rat – vojnim transporterima bježali u Beograd. Istim onim transporterima koji su, nazad, u Sarajevo prevozili četnike. Otišli su u Beograd iz kojeg je, već tada, dirigirano istrebljenje muslimana na Drini!
Puno primjera potvrđuje tu inferiornost. Npr., na grbu Republike Bosne i Hercegovine je cvijet, u hrvatskom jeziku zove se lijer, i krin. Stiliziran je tako da više podsjeća na križ, nego na cvijet koji u sarajevskim avlijama raste i zove se zambak. Nene što ga zalijevaju ni ne znaju da je to cvijet – danas toliko spominjan – ljiljan. Pristajanje na istočnu verziju imena, nije puko podilaženje, već uporno pristajanje na Jugoslaviju.
Bosanskim Muslimanima je trebao rat sa genocidom da shvate šta za njih znači Jugoslavija. Nije to, dakle, puki jezički samozaborav. Jer, kada desetogodišnji dječak pita: da li je on Musliman?, i nakon što dobije potvrdan odgovor, kaže: neću da budem istrijebljen!, onda to govori da se s tim narodom dogodilo nešto strašno. Jezik nam je postao sudbina.
Dječak koji pita – u atomskom skloništu – oštrim rubom gelera šilji olovku i nastavlja crtati svoj strip. Junak tog stripa zove se Terry Marnese; on mu je nadjenuo to ime. Svijet stripa, kao stupanj humanizma i civiliziranosti planete, u ovom trenutku ne postoji. Stvarni svijet dječaka je onaj koji otkriva sa zakašnjenjem od deset godina: granice njegovog svijeta su granice njegovog imena. Ono strašno što se dogodilo ovome narodu je: zaborav. Od istrebljenja je strašniji još samo zaborav istrebljenja, kaže Baudrillard.“
