Mašta mu je bila „perivoj pojmova“, a pjesnik Mehmed Rešid, rođen u Sarajevu sredinom 17. vijeka, zapisao je da ćemo je „zalud tražiti u mladinskoj sobi i u rajskim vrtovima“ jer „finoća njegove naravi je tako daleko dosegla da iz nje izviru ugodne misli kao rajski izvori“. Zapravo, govorimo o jednoj neobičnoj pjesničkoj zaigranosti, kojoj sam autor pripisuje „živcima“ iz kojih „izvire duhovita riječ“, zapravo nas upućuje da je ruka Svemogućeg Stvoritelja njegovo „biće zamijesilo iz samih dosjetki“.
Mehmed Rešid poticao je iz bogate sarajevske porodice te je autor Divana, a nakon što je princ Eugen Savojski opljačkao i popalio Sarajevo (24. oktobra 1697), pjesnik je izgubio prilično veliki imetak.
No, ono što mu niko nije mogao oduzeti jeste talent i neobični satirični ton u kojemu se opisuje kao „čudotvorac riječi“, „čudnim mudracem“, koji „razumu svemira daje lekcije iz pjesničke vještine“.
Prve podatke o ovom autoru dao je M. Handžić u radu o pjesmama o Sarajevu, u kojem je preveo i jednu njegovu pjesmu. O Rešidovom Divanu, s prijevodom nekih pjesama ili fragmenata iz većih spjevova, opširnije je pisao Š. Sikirić, prema čemu ga je u Književnost Muslimana BiH na orijentalnim jezicima uvrstio i H. Šabanović, dok je pjesmu o sudbini iz Divana prevela L. Gazić.
Bio je odličan poznavalac arapskog, turskog i perzijskog jezika, što se smatra dokazom da se školovao u Istanbulu. Sikirić pretpostavlja da je pripadao nekom derviškom redu, ne samo iz razloga što je u ono vrijeme skoro svaki učeniji čovjek bio dio tekijskog života, nego i zbog činjenice što se među njegovim pjesmama nalazi i „Moje srce je svjetiljka“, koja svojim stilom i načinom zazivanja Uzvišenog Boga i islamskih prvaka upućuje da je bilo riječ o dervišu.
Njegov Divan pjesama nalazi se u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu, a pisao je i panegirike, natpise i brojne prigodne pjesme. Sikirić naglašava da to što se u svojim kasidama razmetao vlastitim vrlinama – rezultat je perzijskog utjecaja i „bilo bi nepravedno kad bi ga mjerili mjerilom našeg shvaćanja skromnosti“.
Mehmed Rešid oporučio nam je da njegov pjesnički „dah ulijeva novi život u konstituciju bolesne naravi“ i da mu je „bajanje bolje negoli čarobna riječ“, a kako to izgleda u stihu, možemo saznati i iz pjesme upućene onim glupanima svih vremena koji grde Bošnjake:
ŠTO BOŠNJAKE GRDIŠ...
O glupane svih vremena što Bošnjake grdiš
Neznalice bezvrijedni neznanjem se dičiš!
Ti Bošnjaka neznalicom smatraš, ama sebe učenim!
S teškim pitanjem dođi meni, da ti ga protumačim.
Blebetalo brbljivo, kad si već počeo grditi
Hajde, dođi da se ogledamo u satiri!
Ti čovječe bez morala, ne juri za pjesmama
Stihovima ti se i deva smije, a šta kažemo o ljudima!
A kad bih to slučajno stihom opjevao
Pticu bih na grančicu stavio, o njoj bi svijet pričao. (...)
