Ovdašnja javnost se nalazi u stanju medijske okupacije. Način na koji su mediji ispratili aferu u vezi s korištenjem neadekvatnog kisika za liječenje oboljelih od virusa korona u nekoliko bh. zdravstvenih ustanova ogledni je primjer dvostrukih standarda, neprofesionalnosti i krajnje selektivnog medijskog pristupa pitanjima od javnog značaja.
Ono što bi trebalo biti javni skandal broj 1 na prostoru čitave države nekako je postalo glavna vijest te razlog za udarne naslovnice isključivo na prostoru manjeg bh. entiteta (i to od malog broja medija koji nisu pod Dodikovom kontrolom), dok je činjenica da je isti neadekvatni kisik korišten ne samo u UKC u Banjoj Luci već i u nekim ustanovama u Federaciji potpuno amortizirana očitim ignoriranjem ovog slučaja od strane “federalnih” medija.
Neko bi se mogao prevariti pa takve medije nazvati odgovornim ili profesionalnim jer ne žele da otvaraju neku temu bez poznavanja ama baš svih činjenica, no isti ti mediji imaju drastično drugačiji pristup kada se radi o temama koje se tiču nekih drugih zdravstvenih ustanova.
Isti mediji koji danas ignoriraju aferu “Kisik” koliko jučer su neprestano i na dnevnoj osnovi bombardirali javnost detaljima fabrikovane afere “Avazova depeša”. Isti mediji koji nisu u stanju da posvete kratak informativni tekst, a kamoli udarni naslov i komentar stravičnoj činjenici da se u zdravstvenim ustanovama koristi neadekvatan kisik za liječenje pacijenata koliko jučer su na sav glas alarmirali i širili monstruozne klevete o tome kako navodno pacijente na sarajevskom KCUS-u ubijaju neispravnim respiratorima.
Isti mediji koje ne zanima što su, recimo, u manje od dvije godine SKB Mostar napustila 145 uposlenika, od čega čak 27 ljekara, istovremeno odlazak čak i čistačice s KCUS-u tretiraju kao top temu od nacionalnog značaja. Primjera je bezbroj.
Upadljiva i indikativna šutnja većine medija u vezi s ovim skandalom bez presedana svjedoči ne samo da šute iz političkih razloga već jasno dokazuje da, kada i galame, to rade iz razloga koji imaju veze isključivo s interesima njihovih stvarnih vlasnika. U oba slučaja ne rade uslugu ovdašnjoj javnosti, štaviše, drže je u stalnom stanju dezinformiranosti, skreću joj pažnju sa stvarnih problema pokušavajući je dovesti u stanje permanentne histerije kako bi zatim njen gnjev usmjerili na one koje su odredili kao žrtve.
Ono što bi trebalo zabrinuti sve one kojima je do demokratije i medijskih sloboda jeste šta će se desiti ukoliko nalogodavci takvih medija uspiju u onome što namjeravaju, te zaista uspiju u svom pohodu na vlast. Kakav nas tek tada medijski mrak čeka?
