Švicarska, teško pogođena pandemijom koronavirusa, u djelomičnom je lockdownu od januara. Maske za lice obvezne su svugdje, od javnog prijevoza do idiličnih skijališta u zemlji. No ta stvarnost nije spriječila tijesnu većinu švicarskih glasača da na referendumu 7. marta odobre zabranu pokrivanja cijelog lica u javnim prostorima.

Nova zabrana nije bila motivirana borbom protiv maski. Zapravo se neće odnositi na pokrivanje lica iz zdravstvenih razloga - sada ili nakon pandemije. Umjesto toga, mjera je bila usmjerena na malu manjinu muslimanki koje nose burku ili nikab. I dok su slične inicijative u Francuskoj, Belgiji, Bugarskoj, Nizozemskoj, Danskoj i Austriji uvijek bile kontroverzne, sada se pokazalo da švicarska zabrana burki pokazuje da inicijativa za to nikada nije bila motivirana sigurnosnim razlozima. U svojoj osnovi, zabrane burke uvijek su bili pokušaj marginalizacije muslimanskih žena - i uspjele su u nakani da antimuslimansko raspoloženje postane mainstream, piše Foreign policy.

Švicarski referendum bio je proizvod narodne inicijative koju je pokrenula Egerkinger Komitee, zagovaračka skupina koja uključuje članove desničarske, nacionalne konzervativne Švicarske narodne stranke (SVP) i čiji je cilj organiziranje protiv „zahtjeva za moći političkog islama u Švicarskoj". Argumentirajući da "slobodni ljudi pokazuju svoje lice", a "burke i nikabi nisu uobičajena odjeća", skupina je 2017. prikupila potrebnih 100 000 potpisa za peticiju kako bi to pitanje iznijela na referendum. Konačno, sedmog marta odobrilo ga je 51,2 posto švicarskih glasača.

Suzbijanje vidljivosti muslimana u Švicarskoj nije ništa novo. Švicarski muslimani bili su pod lupom od 2004. godine, kada je Švicarska održala nekoliko referenduma o mjerama koje bi imigrantima druge i treće generacije olakšale pristup državljanstvu. Snažna mobilizacija SVP-a protiv inicijativa transformirala ih je u kulturne referendume o tome jesu li muslimani dio švicarske nacionalne zajednice, što je mišljenje koje je većina švicarskih glasača odbacila. Tada je 2009. godine Egerkinger Komitee predložio inicijativu kojom se nastojalo zabraniti minarete s obrazloženjem da su oni simbol političkog islama. Odobrilo ga je 57,5 ​​posto švicarskih glasača unatoč protivljenju domaćih muslimanskih organizacija i crkvenih vođa iz drugih vjerskih skupina.

U decembru 2014. SVP je parlamentarnom inicijativom za izmjenu saveznog Ustava prvi put pokušao zabraniti pokrivanje cijelog lica, tvrdeći da burke predstavljaju prijetnju nacionalnoj sigurnosti. No, švicarsko državno vijeće odbacilo ga je u martu 2017. s obrazloženjem da mali broj žena odjevenih u burke u Švicarskoj znači da javni red nije narušen. Također je postojala zabrinutost da će zabrana negativno utjecati na turizam iz zaljevskih zemalja.

Iako su SVP i Egerkinger Komitee aktivni desetljećima, švicarski referendum o burki ne može se objasniti bez šireg regionalnog konteksta: naime, evropske krize identiteta u globaliziranom, multikulturnom svijetu. Švicarska je jedina zemlja koja je izrazila i ublažila tu kulturnu nesigurnost upravljajući vidljivošću muslimana i islama, koji se doživljavaju kao politička, ideološka i nacionalna sigurnosna prijetnja evropskim vrijednostima i civilizaciji.

Muslimani su stoljećima dio evropskog tkiva, ali i dalje ih se u medijima i politici pogrešno shvaća i predstavlja pogrešno, gdje se islam često oblikuje kao urođeno nasilje, a muslimani se prikazuju kao nesposobni za integraciju u evropska društva. Iako zasigurno postoji određena kulturološka anksioznost - prirodni rezultat brzo mijenjajuće demografije na kontinentu - većinu senzacionalizma konstruiraju, potiču i potiču političke stranke koje imaju lični interes za stvaranje navodnog "muslimanskog problema". Dobavljači ovih ideja nastoje uvjeriti široku populaciju da je islam religija koja se u osnovi kosi sa zapadnim vrijednostima i da muslimani moraju biti pripitomljeni i pripitomljeni. Trenutno pobjeđuju.

U Švicarskoj je demonizacija islama, muslimana i imigranata neprijateljskih prema ljudskim pravima i slobodi - izražavanja, vjeroispovijesti i seksualne orijentacije - dugo bila stub izborne strategije SVP-a, kao i strategije ostalih populističkih nacionalnih konzervativnih stranaka poput Savezne demokratske unije Švicarske i Ticino lige. Budući da je ova fiksacija doprinijela bezbrojnim izbornim pobjedama za SVP - pretvarajući je u jednu od najmoćnijih stranaka u zemlji - drugi su usvojili njezinu strategiju.

I u ljevičarskim krugovima sada postoji narativ koji tvrdi da islam krši demokratske standarde i prakse. Mnogi švicarski ljevičari vjeruju da su muslimani posebno osjetljivi na nasilje ili terorizam i da nastoje stvoriti društvo temeljeno na religiji kao stupu društvenog, kulturnog i političkog poretka. U Ženevi je krajnja ljevica podijeljena između zagovornika tvrde interpretacije sekularizma - poput Švicarske stranke rada i njezinih koalicijskih partnera - i onih koji podržavaju otvoren i uključiv model koji prepoznaje multikulturalizam, poput stranke Solidarnost.

Švicarska rasprava o sekularizmu u povoju odražava se i na njezinog francuskog susjeda. U Francuskoj je promocija laïcitéa - francuske marke sekularizma - postala okupljanje za političku i intelektualnu elitu koja želi izbrisati muslimansku vidljivost i provesti asimilaciju pod krinkom pravne neutralnosti.

Nekada liberalno oruđe koje je štitilo vjersku slobodu i slobodu savjesti, laïcité je oružje namijenjeno javnim izrazima islama koji se smatraju nespojivim s francuskim vrijednostima, ma kako nejasno definirani. Posljednjih godina i desnica i gauche laïcarde (sekularistička ljevica) izrazili su potporu restriktivnijem i uskom razumijevanju laikita koji djelotvorno čini da religiozni muslimani - posebno žene - nestaju s javnih prostora.

Francuska rasprava o sekularizmu islamskom odijevanju dosegla je vrhunac u ljeto 2016. godine, kada je nekoliko gradova diljem Francuske zabranilo nošenje burkinija. Zabrane, koje je u međuvremenu ukinulo Državno vijeće, uvedene su kao prividni napor za suzbijanje "političkog islama". U to vrijeme bivši predsjednik Nicolas Sarkozy osudio je takve kupaće kostime kao "provokaciju" u znak podrške „radikalnom islamu“. Isto tako, u Švicarskoj je nova zabrana burke izvojevana aluzijama na bauk "političkog islama". Širom Europe taj se izraz pokazao učinkovitim izbornim oružjem

Problem je u tome što je "politički islam" nejasan pojam koji može značiti gotovo sve kada se na njega misli u mantri borbe protiv terorizma. Za neke se nošenje vidljive muslimanske vjerske odjeće, jesti halal hranu ili jednostavno imati konzervativna socijalna uvjerenja smatra predalekim. Kao rezultat toga, vlasti mogu vrlo široko tumačiti mandat protiv "političkog islama", što može dovesti do umanjenja građanskih sloboda. Primjer je francuski kontroverzni novi zakon o "jačanju republikanskih načela", koji za cilj ima borbu protiv "separatizma".

Držanje loše definiranog "političkog islama" također je blagodat za islamofobe. Inicijative SVP-a uspjele su uglavnom zbog toga što je stranka uspjela uvjeriti širok dio javnosti da muslimani koji odluče učiniti svoju prisutnost vidljivom jednostavno prakticiranjem svoje religije - bilo izgradnjom minareta ili nošenjem burke - pokušavaju "islamizirati" švicarsku javnost. Zatim slijede referendumi čiji je cilj izbrisati svaki znak muslimanske prisutnosti u Švicarskoj, što implicira da muslimani moraju ostati nevidljivi da bi se uklopili u švicarsko društvo. Ali ove zabrane stvaraju neizbježni paradoks: targetiranje muslimana čini ih još vidljivijima, samo pridonoseći porastu rasizma i islamofobije. Proces je cikličan.

Iako su muslimani ciljani kao kolektiv, muslimanske žene pod velom snose teret islamofobnog bijesa - uokvirenog kao žrtve patrijarhalnih normi ili slijepo slijedeći vjerske naloge. Ali daleko od toga da zabrane burke i burkinija često služe samo za isključivanje muslimanskih žena iz javnog života. Vlasti, političari, stručnjaci i određene skupine feministica tvrde da žele "osloboditi" muslimanske žene bez uključivanja u taj proces. A ako te žene ipak progovore, postoji sistematsko nepovjerenje u istinsku slobodu po njihovom izboru, a time i u njihovu moralnu autonomiju.

U svemu ovome, važno je imati na umu da broj muslimanki koje skrivaju lica u Europi i dalje ostaje naizgled mali. Godine 2009. godine francuski list Le Figaro procijenio je da je samo 2.000 žena u Francuskoj - od ukupne francuske populacije od 65 miliona - nosilo veo iz vjerskih ili filozofskih razloga. U Švicarskoj, na 8,5 miliona stanovnika, taj se broj procjenjuje između 21 i 37. To su toliko mali djelići da se jedva registriraju na kalkulatoru.

Ako se statistička beznačajnost evropskog stanovništva odjevenog u burke čini iznenađujućim, to je zato što su antimuslimanske stranke širom političkog spektra uspješno napuhale muslimansko stanovništvo kako bi izazvali strah kod birača. U istraživanju iz 2017. godine koje je provela švicarska medijska kompanija Tamedia, ispitanici su u prosjeku procijenili da muslimani čine 17,2 posto švicarske populacije. Prema švicarskom Saveznom zavodu za statistiku, taj je broj u stvarnosti 5,1 posto.

Osim zabrane burki, teško je smisliti još jedan slučaj u kojem bi javnost podržala vladinu inicijativu koja cilja tako malo ljudi. Ali to ima smisla u podneblju u kojem politički uspjeh ovisi o strahu - uvjeravanje glasača da je "tradicionalna kultura" Evrope (kakva god to bila) u padu.

Ono što Evropa mora prepoznati je da će prenaglašavanje islamizacije samo dovesti do dublje ukorijenjene segregacije, ugrožavajući time liberalne vrijednosti za koje se tvrdi da se zalaže. Švicarska zabrana burke dokaz je da kontinent svoje muslimanske građane tek treba promatrati kao potpuno sposobne za autonomiju i samoodređenje i sposobne formulirati vlastitu političku volju. Ako se Evropa zaista želi spasiti od kulturnog propadanja, prepoznavanje muslimana kao punopravnih građana treba tamo započeti.