“Čovjek pod granatama postane toliko tvrd
da ne može da žali ni samoga sebe.” (Marko Vešović)
Jedne godine, kad je predavao na Filozofskom fakultetu u Tuzli, Marko Vešović dobit će napad žuči, zbog čega je hitno operiran na UKC Tuzla. Njegova će predavanja zbog toga biti odgođena na skoro mjesec dana. Uspješno operiran i oporavljen, vratio se na posao i na prvim se predavanjima studentima obratio ovako:
“Evo me, živ sam, Bogu hvala... Hehe, ne dam se ja... Dobro... Izgubili smo nekoliko sedmica, pa ćemo to, ako Bog da, da nadoknadimo. Prije operacije napravio sam uvod u Popinu poeziju, al’ eto, ne dade Bog da završim, morado’ na operaciju... Nema veze... Danas ćemo da nastavimo s Popom, i završit ćemo... morat ćemo malo duže da ostanemo, nemo’te zamjerit’... a onda ćemo, ako Bog da, iduće sedmice da radimo Marinkovića. Nadam se, eto, da ćemo, ako Bog da, završit' sve na vrijeme...” U tom je trenutku zastao, skinuo naočare, zagledao se u studente: “A, što spominjem ja Boga kad ne vjerujem u Njega?” Zajedno su se nasmijali i studenti i on i počeo je s predavanjem.
Ovo duhovito i autoironično pitanje može se razumjeti i kao retoričko: otkriva Vešovićevu permanentnu otvorenost kompleksnosti s kojom se misleće biće suočava svaki dan, znatiželjan duh zainteresiran za odvajanje istine od laži i u sebi i oko sebe. Znatiželjan duh, tražitelj, a ne kreator istine. Zato nije ni čudo što je bio omiljen svakome ko prirodom svojom ne ulazi u srpski weltanschaung.
Marko Vešović, deklarirani ateist, bio je u stalnoj prepirci s Bogom, a nije poznato da je za života prekršio ijedno Njegovo važno pravilo kad je riječ o društvenim odnosima. Dapače, za vrijeme srpske agresije imao je izbor. Mogao je, kao i većina srpskih i crnogorskih (za to vrijeme polusloženica srpsko-crnogorski agresor sasvim je legitimna) intelektualaca i pisaca, biti “ptica koja svome jatu leti” i svakodnevni strah od snajperskih hitaca i granata, smrzavanje i glad zamijeniti mirom, finansijskom sigurnošću i visokim socijalnim statusom na srpskoj strani. Uradio je suprotno. Odbacio je egzistencijalnu sigurnost na srpskoj strani, prihvatio egzistencijalnu nesigurnost koju je dijelio sa svim Sarajlijama. Putevi istine i pravde uvijek su teži od puteva neistine i nemoralnih kompromisa. Vešović je bio izabrao teži put i na njemu nepokolebljivo ostao do posljednjeg dana njegovog ovosvjetskog postojanja.
NIJE LAHKO OKRENUTI SE PROTIV SVOGA
Malo je poznato da je bio borac Armije Republike Bosne i Hercegovine. Ne dugo, svega nepun mjesec dana, ali na prvoj liniji fronta, s koje je, kako sam kaže, “prema četnicima ispalio dva tromblona” i na njih “pucao iz mitraljeza”. A njegova retorička artiljerija pozicionirala ga je među najmoralnije i najhrabrije književnike na prostorima bivše Jugoslavije.
Nije lahko okrenuti se protiv svoga. Na samom početku Agresije, neko od članova njegove familije nazvao ga je telefonom iz Crne Gore i pitao ga: “Što ne napustiš Sarajevo, zar ne vidiš šta muslimani rade Srbima po Sarajevu?” Marko će poslije toga javno reći da se odriče svoje familije. Uistinu, nije teško prepoznati moralne kapacitete u jedinki: dovoljno je napraviti uvid u to da li se uvažava ono što je očigledno ili fikcija, kreirana bilo kojim od narativnih oblika (tekst, radio ili TV- prilog, umjetničko djelo...). Pjesnik je odabrao da uvažava ono što vidi svojim očima – za ideologe velikosrpstva, s kojima je prije Agresije bio prijatelj, rekao je: “Ja mogu da nastavim da mirno živim sa Markom Vešovićem prije rata, u ratu i poslije rata jer ne moram da lažem ništa. Da bi oni mogli da nastave da žive sa samim sobom, moraju izmisliti kompletnu mašineriju laži koja svaki dan radi za njih. Ne bih im bio u koži.”
Marko Vešović prije svega bio je moralan čovjek, prototip Crnogorca, koji će “glavu dat’ za čast, a obraz ni za šta”: “Ja ne pišem ni da bih, kako su neki izmislili, čuvao obraz crnogorski, ni da bih pomogao politiku Alije Izetbegovića. Ja ovo pišem da bih sačuvao svoju dušu... ono, kao u Bibliji, ‘rekoh i spasih svoju dušu’... i zato što ne mogu da gledam ovoliko zlo koje prave četnici sa Trebevića. A ako se to poklapa sa Alijinim interesima političkim, bujrum. Šta ja imam s tim.” Upravo je Vešovićev narativ, u čije etičke dimenzije, kada je riječ o Agresiji i Genocidu, nije moguće sumnjati, dokazao da je borba Bošnjaka za opstanak i naroda i države bila ne samo nacionalni nego i univerzalni etički nalog.
Nesmanjenom žestinom obrušavao se na velikosrpsko zlo, u svim oblicima. Nekada precizno, jasno, nedvosmisleno, denotativno, nekada metaforički sugestivno, u svakom slučaju bez imalo političke korektnosti. Jedan je od rijetkih koji, za razliku od dobrog dijela bošnjačkih intelektualaca i novinara, više koristi atribuciju “srpski”, nego “četnički”, “velikosrpski” agresor. Za Marka zlo nisu bili “indoktrinirani velikosrpski pisci”, nego “srpski pjesnici”. I ne samo srpski...
“Radovan Karadžić je priča o banalnosti crnogorskog i zločina i zločinca”, jedna je u nizu njegovih izjava kojom se oštro suprotstavlja ne samo srpskom nego i “crnogorskom besramlju”. Tako je okvalificirao i dodjelu prestižne nagrade za književnost, Ratkovićeve nagrade (koju dodjeljuju “Ratkovićeve večeri poezije” u Bijelom polju) Radovanu Karadžiću za vrijeme srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu. Ista nagrada dodijeljena je i Vešoviću 2008. godine, ali on je odbio jer je istu nagradu dobio i Karadžić: “Dali su nagradu koljaču koji je prekinuo ubijanje muslimana i sa jednom divizijom, eskadronom oklopnih transportera, otišao da primi nagradu u Domu kulture u Bijelom Polju i poslije toga nikom ništa. Ja ne pristajem na to ‘nikom ništa’.” Zahvalio se na nagradi i rekao da protiv činjenice da je ista nagrada dodijeljena “durmitorskom istrebljivaču” (kako je nazvao Radovana Karadžića) “ne može ništa”, ali da odbija biti “umiješan u bilo koji oblik crnogorskog besramlja”.
LJUBAV, POŠTOVANJE I MRŽNJA
Nije bio zainteresiran za ideološko i političko pozicioniranje. Iako je u jednom sazivu bio poslanik Stranke za Bosnu i Hercegovinu u Federalnom parlamentu, više je problematizirao opća, nego konkretna ideološka, politička, nacionalna pitanja. Moglo bi se reći da je bio van ideološko-političkih razmirica, osim u slučaju velikosrpske ideologije koja je na oštrici njegove kritike bila ne zato što je nacionalna nego što je ideologija zla. Zbog te političke nesvrstanosti njegova je retorika bila slična retorici tzv. bošnjačke ljevice (tanka je granica između niveliranja i poistovjećivanja, s jedne, i nesvrstavanja s druge strane), ali niz je činjenica da njegova kritika bošnjačkog nacionalizama ne izvire iz otpora prema bošnjačkoj kulturi, kao kod SDP-a i Naše stranke, te bliskim im umjetnicima i novinarima, nego zbog svakodnevne bahatosti pojedinih kadrova SDA. “Gdje pjesnik nanjuši simbol, tu ima posla za njega.”, reći će jednom prilikom. Bez obzira na to što nije podnosio nepravdu, ne bismo mogli reći da je u bosanskom političkom koloritu prepoznavao nijanse simbola kao takvog.
Marko Vešović u bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj stvarnosti zaslužuje važnije mjesto nego što mu pripada. Reći da su ga Bošnjaci i Bosna odbili bilo bi neistina. Ali jeste ostao gorak ukus poslije njegove odluke da se više ne pojavljuje u našoj javnosti nakon kvalifikacije da je “islamofob”, objavljene u medijima Islamske zajednice u BiH. Prije toga bio je objektom brutalnog, šovinističkog napada Džemaludina Latića, koji je, u polemici žestokoj s obje strane, rekao: “Pokraj njega, u duhu naše tradicije, treba proći kao pokraj nedžaseta.” Sramna Latićeva rečenica s razlogom je potresla javnost, te dala razloga da se posumnja u inkluzivnost bošnjačke kulture, koju sam Vešović nikada nije negirao, nego ostao uz nju i s njom: “Ljubav i poštovanje koje sam dobio od Bošnjaka ne bih dobio u Crnoj Gori za deset života.” Niti je to što je Latić rekao dijelom bošnjačke tradicije, niti Vešović zaslužuje da iko takvo što izgovori o njemu. Nazvat će poslije toga Alija Izetbegović Latića i reći mu: “Šta radiš, Džemo? Ako ne možemo s Vešovićem, s kim uopće možemo?” Ne treba zatvarati oči pred internaliziranim šovinizmom u nekim Bošnjacima, koji u svakome i svemu što nije muslimansko i bošnjačko a priori vide potencijalnog neprijatelja. Istina je da oni koje zmija ujede imaju pravo da se i guštera boje, ali u Vešoviću prepoznati neprijatelja Bošnjaka i Bosne znači biti dijelom bošnjačkoga besramlja. (Sreća je što je broj takvih Bošnjaka zanemarivo mali, a njihova se amoralnost kad-tad otkrije: podsjetimo, Latić je nedavno i rahmetli Aliju Izetbegovića optužio za nevolje koje prolazimo.)
“Božija će milost zemljom prekriti našu uobraženost i tišina groba potčiniti svojim zakonima našu žustru govorljivost.” riječi su Edmunda Burkea, britanskog konzervativnog mislioca. Svi smo mi uobraženi, a rijetki “žustri govornici” dijele se na dvije skupine. Na onu na koju je Burke mislio, na nosioce Francuske revolucije iz 1789. godine, i na one čije se riječi čuju u vremenima kada se pojave i događaji moraju podijeliti na crne i bijele, kao što je to bilo za vrijeme Agresije na Bosnu i Hercegovinu i Genocida nad Bošnjacima. Marko Vešović pripada ovoj drugoj skupini, a njegova “žustra gorljivost”, iako ju je “potčinila tišina groba”, ostala je kao spomenik odbrane časti od napada beščašća.
Marku Vešoviću neka je lahka zemlja bosanska i neka Uzvišeni Stvoritelj smiri njegovu napaćenu dušu.
