U Bošnjačkom institutu u Sarajevu promovirana je knjiga "Genocid i otpor u Hitlerovoj Bosni (partizani i četnici, 1941. - 1943.)", autora Marka Atille Hoarea, britanskog historičara, vanrednog profesora na sarajevskoj School of Science and Technology  (SSST). Izdala ju je izdavačka kuća “Dobra knjiga”.

Odranije poznat po knjizi koja tematizira pitanje bosanskih muslimana u Drugom svjetskom ratu, Hoare se u ovoj knjizi, koja je zapravo njegov doktorat, bavi pitanjem odnosa četnika i partizana u prvim godinama Drugog svjetskog rata, nastojanjima partizana da na svoju stranu u borbi priviuku Bošnjake svjesni da se moraju odvojiti od velikorspkog narativa ukoliko žele pobjedu. Taj odnos partizana i četnika će imati mnogobrojne implikacije u decenijama nakon rata.

Na promociji su o knjizi govorili dr. Mesud Šadinlija, dr. Omer Merzić, Mirnes Kovač, Izedin Šikalo i sam autor, Marko Atilla Hoare. Fotografije je napravila ekipa TV BIR. U autorskom članku Hoare objašnjava razloge zbog kojih se odlučio za istraživanje ove osjetljive teme, detalje i rezultate do kojih je došao ali i govori o vremenima koja su bila korijen i klica ideje o Agresiji na Bosnu i Hercegovinu, pola stoljeća kasnije.

***

Na proučavanje historije Bosne i Hercegovine potakli su me događaji u Bosni i Hercegovini devedesetih godina prošlog stoljeća. Rat je izbio dok sam bio na dodiplomskom studiju historije na Univerzitetu Cambridge. Rat u Bosni bio je genocidni napad velikosrpskih snaga na Bosnu i Hercegovinu; pokušaj uništenja Bosne kao države. To je u meni potaknulo želju da shvatim kako je uopće nastala bosanska republika. Osnovali su je partizani u toku NOB-a. Od tri glavne strane u građanskom ratu u Jugoslaviji tokom Drugog svjetskog rata, i partizani i četnici podržavali su ponovnu uspostavu nekog oblika Jugoslavije. I partizani i ustaše zalagali su se za uspostavu nekog oblika hrvatske države. Ali samo su partizani podržavali uspostavu bosanske države kao zajedničke domovine Srba, Hrvata i Muslimana. Stoga je pitanje zašto su to učinili.

U svojoj knjizi „Bosanski muslimani u Drugom svjetskom ratu“, koja je prije nekoliko godina izašla u bosanskom prijevodu, objasnio sam kako partizani ne bi mogli osloboditi Bosnu, odnosno Jugoslaviju, da su ostali većinski srpski pokret. Partizani su uspjeli osloboditi Bosnu jer su pridobili veliki dio muslimanskog bošnjačkog stanovništva. To im je omogućilo da zauzmu velike gradove poput Bihaća, Tuzle i na kraju Sarajeva uz podršku muslimanskog bošnjačkog civilnog stanovništva i branitelja. Tako je veliki dio muslimanske milicije i domobrana prešao u partizane. To im je omogućilo oslobađanje bosanskih gradova uz relativno malo krvoprolića i razaranja – što se može usporediti s ogromnim krvoprolićem i razaranjima u velikosrpskim pokušajima da osvoje hrvatske i bosanske gradove 1990-ih.

Ali ova knjiga, „Bosanski Muslimani u Drugom svjetskom ratu“, zapravo govori o drugoj fazi partizanske revolucije u Bosni. Iako je prvo objavljena u bosanskom prijevodu, napisana je na engleskom tek nakon što sam napisao svoju prvu knjigu o bosanskim partizanima, genocidu i otporu u „Hitlerovoj Bosni“. (Hitlerova Bosna anglikanski je izraz, izraz britanskih historičara kojim se označava neka teritorija u vrijeme vladavine nacizma; tako se, naprimjer, o okupiranoj Francuskoj govori kao o Hitlerovoj Francuskoj i slično op.pr.)

Ova knjiga, „Genocid i otpor u Hitlerovoj Bosni“, dakle, knjiga je o događajima koji prethode napisanome u knjizi „Bosanski Muslimani u Drugom svjetskom ratu. Dvije knjige pokrivaju dvije etape partizanske revolucije u Bosni. U prvoj fazi komunisti su pobijedili u borbi za vodstvo srpske pobune u Bosni, protiv četnika. To je osiguralo da ova većinski srpska pobuna protiv ustaša bude borba za slobodnu Bosnu i Hercegovinu kao zajedničku domovinu Srba, Muslimana, Hrvata i ostalih.

U drugoj fazi komunisti su proširili srpsku narodnu bazu partizanskog pokreta na veliki dio muslimanskog stanovništva, a dijelom i hrvatskog stanovništva. Dakle, knjiga „Genocid i otpor u Hitlerovoj Bosni“ je knjiga o ovoj prvoj fazi borbe: o tome hoće li se bosanski Srbi boriti pod komunističkim vodstvom, za slobodnu Bosnu kao zajedničku domovinu Srba, Muslimana i Hrvata ili pod četničkim vodstvom, za Veliku Srbiju.

Partizanski pokret započeo je ustankom seljaka – pretežno Srba – protiv genocidnog ustaškog režima Nezavisne Države Hrvatske. Komunisti su se neočekivano našli na čelu masovnog srpskog seljačkog ustanka. Kad sam počeo istraživati za ovu knjigu, jedna od stvari koju sam želio razumjeti bila je kako je vrlo mala skupina aktivista bazirana prvenstveno u gradovima mogla doći na čelo masovnog otpora sastavljenog uglavnom od pobunjenih seljaka.

Odgovor se može pronaći u ekonomskom i socijalnom razvoju bosanskohercegovačkog društva u godinama i desetljećima prije početka partizanskog ustanka. Bosanska industrija je bila mlada. Industrijalizacija je uistinu započela nakon Austrougarske okupacije Bosne 1878. godine. Ali nisu se svi industrijski radnici htjeli pridružiti komunistima u oružanom otporu protiv fašističkih okupatora. Od posebnog značaja za stvaranje partizanskog pokreta bila je klasa „seljaka-radnika“. To su bili ljudi koji su radili u industriji ili u gradovima, ali su se zatim vraćali svojim domovima u sela. Bili su most između grada i sela. Ovi seljaci-radnici došli su pod komunistički utjecaj u gradovima i tvornicama. No onda su se nakon početka rata vratili kućama u sela, gdje su se često stavljali na čelo seljaka koji su očajnički tražili vođe za otpor ustaškom genocidu. Ti seljaci-radnici imali su porodice koje su također imale zajedničke veze s drugim porodicama. Tako su seljački radnici formirali ključni most preko kojeg su komunisti mogli preuzeti vodstvo nad seljačkim pobunjenicima.

Još jedan most bili su učitelji: iako je većina bosanskih seljaka bila nepismena i slabo obrazovana, škole su se u desetljećima prije rata proširile na selo. Učitelji su bili obrazovani i često prokomunistički orijentirani, te su i oni postali prirodne vođe u uslovima otpora genocidu. Ironija je bila u tome što su marksisti-lenjinisti mrzili kulake i idealizirali siromašnije seljake. Ali u Bosni su bogatiji seljaci bili bolje obrazovani i vjerojatnije je bilo da će se susresti s komunističkim idealima. Dok su siromašniji seljaci bili manje obrazovani, više izolirani i patrijarhalni, pa su vjerojatnije došli pod četnički utjecaj. Sukob koji se razvio između partizana i četnika bio je u određenoj mjeri izraz društvenih rascjepa koje je proizvela modernizacija. I otpora modernizaciji u patrijarhalnom društvu. Modernizacija je omogućila komunistima da vode srpske pobunjenike protiv ustaša. Patrijarhalni otpor ovom vodstvu očitovao se u četničkom pokretu.

Nakon početka srpskog ustanka protiv ustaša, brzo je došlo do napetosti između ove dvije struje. Komunisti su bili Srbi, Muslimani, Hrvati, Jevreji i drugi. Uglavnom su dolazili iz gradova. Vjerovali su u Bosnu i Hercegovinu kao zajedničku domovinu Srba, Muslimana, Hrvata i ostalih. Suprotstavili su se Velikoj Srbiji, kao što su se jednako protivili Velikoj Hrvatskoj. Ali masa njihovih pobunjenih boraca imala je drugačiju svijest. Došli su sa sela, gdje su Srbi i nesrbi živjeli dijelom odvojenim životima. U gradovima je postojao zajednički prostor koji je kroz historiju pripadao svim građanima bez obzira na etničku pripadnost.

Ali na selu su seljaci uglavnom naseljavali etnički homogena sela. Zemlja je pripadala ili Srbima, ili Muslimanima, ili Hrvatima. Postojala je mnogo veća segregacija između tri skupine. I puno jača sektaška svijest. Dakle, nije bilo automatski sigurno da će srpski seljački pobunjenici prihvatiti komunistički cilj slobodne, višenacionalne Bosne.

Nakon što je počeo ustaški genocid, komunisti i četnici zajedno su se borili u odbrani Srba od ustaša. Partizanski i četnički pokret nisu se razlikovali; to su bile dvije struje u istoj srpskoj buni. A partizanske jedinice su vršile zločine nad muslimanskim i hrvatskim civilima, kao da su četnici. Ali ubrzo se postavilo pitanje treba li se pobunom boriti za slobodnu, višenacionalnu Bosnu i Hercegovinu ili za Veliku Srbiju.

Jedan četnički vođa, Cvijetin Todić, rekao je da ne žele opći narodni ustanak. Htjeli su srpski narodni ustanak. Četnički pokret u Bosni i Hercegovini započeo je kao konzervativni, srpsko-nacionalistički otpor protiv komunističkog vodstva srpske pobune. Borba za Veliku Srbiju značila je da će pobunjenici istrijebiti Muslimane i Hrvate. To je prijetilo uništenjem samih komunista, jer su mnogi od njih bili Muslimani ili Hrvati.

S druge strane, borba za višenacionalnu Bosnu značila je širenje pobune na Muslimane i Hrvate. To je prijetilo marginalizacijom četništva, čija je jedina prava baza bila među Srbima. Dakle, komunisti i četnici su po svojoj prirodi smrtno prijetili jedni drugima, a strukturalno su bili skloni međusobnoj borbi.

Od kraja augusta 1941. talijanska je vojska na pobunu, a na neuspjeh NDH da je uguši, odgovorila ponovnom okupacijom svoje zone NDH. Talijani, koji su u početku napali Jugoslaviju i pomogli da ustaše dođu na vlast, sada su prešli na politiku koja je bila antihrvatska, a navodno prosrpska. Sada su nastojali sarađivati s velikosrpskim elementima. Bila je to klasična politika zavadi pa vladaj. To je kataliziralo sukob između komunista i četnika. Jer komunisti su se htjeli boriti protiv Talijana, ali su četnici bili spremni s njima surađivati. Četnici nisu vidjeli razloga za borbu protiv Talijana. Pod talijanskim kišobranom htjeli su izvršiti genocid nad Muslimanima i Hrvatima. Tako su i učinili, masakrima u Goraždu, Višegradu, Foči, Žepi, Čelebiću i drugim gradovima i selima.

Nasuprot tome, komunisti su htjeli proširiti bazu pobune na Muslimane i Hrvate, kako bi pružili otpor Talijanima. Dakle, pitanje - višenacionalna BiH ili Velika Srbija? - bilo je i pitanje otpora okupatorima ili kolaboracije i genocida. Sarađivati s Talijanima i istrebljivati Muslimane i Hrvate. Ili da se zajedno s Muslimanima i Hrvatima odupru Talijanima i Nijemcima.

U početku, s obzirom na neobrazovani seljački karakter partizanskih redova, četnici su imali prednost nad komunistima. Budući da se pobuna nije do kraja podijelila na partizansku i četničku struju, četnici su mogli agitirati među partizanskim redovima. Agitirali su na velikosrpskoj osnovi, potičući obične partizane da napadaju i ubijaju svoje komunističke zapovjednike i političke komesare. Rezultat je bio niz četničkih pučeva u partizanskim odredima u istočnoj Bosni. Zbog četničkih pučeva mnogi su komunisti ubijeni, a čitave partizanske jedinice prešle su četnicima u proljeće 1942. godine. Partizane su u Srbiji već porazili Nijemci, četnici i nedićevci zajedno. Sada je partizanska stvar bila pred propašću i u istočnoj Bosni kao rezultat četničke agitacije.

U istočnoj Hercegovini je bila posebno oštra podjela između grada Mostara, lijevo orijentiranog i pretežno muslimanskog i hrvatskog, i seljaka istočne Hercegovine.

Mostar je iznjedrio legendarni Mostarski bataljon, koji je bio istinski višenacionalna partizanska jedinica Srba, Muslimana, Hrvata i Jevreja. Ali grad Mostar i sela istočne Hercegovine u početku se nisu uspjeli uspješno spojiti u zajednički partizanski pokret. Umjesto toga, istočnohercegovačko selo proizvelo je najekstremnije manifestacije sektaštva, u obliku tzv. ‘lijevih grešaka’.  Istočnohercegovački komunisti bili su radikalizirani sukobom s četnicima. Proveli su teror nad domaćim seljaštvom, zbog čega se lokalno stanovništvo okrenulo četnicima kao oslobodiocima. Tako je partizanski slom i četnički trijumf u istočnoj Hercegovini bio posebno težak.

Borba protiv komunista i partizana radikalizirala je četništvo. To je kataliziralo njihov genocid nad nesrpskim stanovništvom Bosne i Hercegovine. Ovaj četnički genocid je djelomično bio pokušaj uništenja višenacionalne bosanske države koja se rađala, koju su partizani gradili. Isto tako, genocid devedesetih bio je pokušaj uništenja te iste države u njenoj zrelosti. Međutim, četnici nisu uspjeli poraziti partizane u Bosanskoj krajini. Ovo područje je bilo najudaljenije od Srbije. Hrvatska je bila dom najjače jugoslavenske komunističke organizacije i najjačeg krila partizanskog pokreta. Četničkom utjecaju najotporniji su bili Srbi u Hrvatskoj.

Komunistički i partizanski pokret u Bosanskoj Krajini razvijao se uz pomoć bratskih pokreta u Hrvatskoj. U gradu kao što je Drvar, sa snažnom tradicijom saradnje industrijskih radnika različitih nacionalnosti, srpsko stanovništvo bilo je otporno na četničku ideologiju. Partizanski pokret u Bosanskoj Krajini - za razliku od istočne Bosne i Hercegovine - mogao se stoga oduprijeti četničkom pokretu. Bosanska krajina je postala bedem bosanskohercegovačkog partizanskog pokreta u cjelini. U Bosanskoj Krajini održano je Prvo i Drugo zasjedanje AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a. Eventualno su partizani mogli izvršiti protunapad na četnike. U poznatoj bitci na Neretvi 1943. godine partizani su pobijedili dijelom i zato što su ih iz podzemlja u gradovima Bosne i Hercegovine hranili vojnim informacijama. Nasuprot tome, četnici, bazirani u Srbiji i Crnoj Gori, tretirali su Bosnu kao bočni teritorij koji treba osvojiti.

Da zaključimo: da bi porazili četnike u Bosni i Hercegovini, komunisti nisu mogli jednostavno voditi vojnu borbu srpskih seljaka protiv ustaša. Oni su te seljake morali odgajati u duhu višenacionalnog bosanskog patriotizma. Morali su više raditi i na vrbovanju Muslimana i Hrvata u partizane. Drugim riječima, komunisti su morali ozbiljnije nego u početku shvatiti ideju višenacionalne Bosne. To je značilo izgradnju unutar njihovog pokreta. Kao odgovor na četničku navalu, komunisti su krenuli u izgradnju svoje partijske organizacije, kako bi pružili jake političke temelje bratstvu i jedinstvu Srba, Muslimana i Hrvata.

Svoje labave partizanske seljačke odrede vezane za određena mjesta morali su zamijeniti elitnim mobilnim jedinicama po uzoru na proleterske brigade. Vojnici ovih jedinica odgajali bi se čvrsto u duhu bratstva i jedinstva Srba, Muslimana i Hrvata, a iza cilja slobodne Bosne i Hercegovine. I komunisti su morali graditi svoju državu na terenu, u obliku Narodnooslobodilačkih vijeća. Ovo je bio sistem lokalne samouprave. Zajedno su vijećnici bili Hrvati, Muslimani i Srbi. Partizani su radili na obrazovanju lokalnog stanovništva o njihovom cilju slobodne Bosne i Hercegovine kao zajedničke domovine Muslimana, Hrvata i Srba.

Ova politička kampanja je dobrim dijelom imala za cilj da srpske seljake pretvori u bosanske patriote i građane. To je značilo odgajati Srbe da odbace šovinizam četničkog pokreta i da odbace velikosrpsku ideju. To je značilo odgajati srpske seljake za vjeru u slobodnu, višenacionalnu Bosnu i Hercegovinu kao zajedničku domovinu Muslimana, Hrvata i Srba. Samo ovakvim obrazovanjem Srbi su mogli biti cijepljeni protiv četničke velikosrpske ideologije. Samo tako bi ostali lojalni partizanskom pokretu i suzdržali se od zločina nad muslimanskim i hrvatskim civilima. I samo tako su partizani mogli privući potporu Muslimana i Hrvata i proširiti se u pravi višenacionalni pokret. Rani uspjeh ovog novog multinacionalnog pokreta bilo je oslobođenje Bihaća u novembru 1942. godine, zahvaljujući saradnji s elementima domobranskog garnizona i muslimanskog stanovništva.

Drugim riječima, borba između partizana i četnika nije bila samo vojna borba. Bila je to borba za srca i umove stanovništva bosanskih Srba, između ideje Bosne i Hercegovine i ideje Velike Srbije. U ovoj borbi partizani su pobijedili. I time su udarili temelj ne samo uspješnom oslobađanju Bosne i Jugoslavije, nego i države Bosne i Hercegovine kao članice jugoslavenske federacije.