„Hrvatski narode! Božja providnost i volja našeg saveznika te mukotrpna višestoljetna borba hrvatskog naroda i velika požrtvovnost našeg poglavnika dr. Ante Pavelića, te ustaškog pokreta u zemlji i inozemstvu odredili su da danas pred dan uskrsnuća Božjeg sina uskrsne i naša nezavisna hrvatska država.“

Izvadak je ovo iz govora emitiranog preko zagrebačke radijske stanice 10. aprila 1941. u kasnim popodnevnim satima kojim je proglašeno osnivanje nove državne tvorevine pod imenom Nezavisna Država Hrvatska (NDH). U odsutnosti poglavnika novouspostavljene države Ante Pavelića sam čin proglašenja odradio je bivši visoki časnik u vojsci Austro-Ugarske i Kraljevine SHS (Srba, Hrvata i Slovenaca), a sada visoki dužnosnik ustaškog pokreta Slavko Kvaternik.

Iako su svi koji su slušali ovaj govor ili ga dan poslije pročitali u novinama znali da je pred hrvatskim narodom i pripadnicima svih ostalih naroda jedno novo političko i državotvorno iskustvo, gotovo je sigurno da većina nije mogla ni zamisliti cijenu tog iskustva. Ono što će se događati sljedeće četiri godine ostat će zauvijek zapisano kao najmračnije razdoblje hrvatske povijesti.

Vjerojatno bi dovoljan razlog za takvu kvalifikaciju bila činjenica što je hrvatska država nastala kao rezultat dogovora Adolfa Hitlera i Benita Mussolinija, što nije imala gotovo nikakvu političku, ekonomsku i vojnu neovisnost ili što se njezino vodstvo sporazumno odreklo velikog dijela državnog teritorija. Međutim, ono zbog čega postojanje NDH predstavlja ljagu ne samo za hrvatsku povijest nego za povijest ljudskog roda u prvom su redu razmjeri terora, masovnih ubistava, genocida i holokausta koje su vlasti te države provodile prema vlastitim građanima.

Još za boravka u emigraciji ustaški su prvaci u svojim tekstovima i izjavama davali do znanja kako bi trebala izgledati samostalna hrvatska država uređena u skladu s njihovim načelima. U jednom od prvih političkih dokumenata objavljenom 1933., poznatom upravo pod nazivom „Ustaška načela”, navodi se, između ostalog, da „u hrvatskim narodnim i državnim poslovima u samostalnoj i nezavisnoj hrvatskoj državi ne smije odlučivati nitko, tko nije po koljenima i po krvi član hrvatskog naroda, a isto tako ne smije o sudbini hrvatskog naroda i hrvatske države odlučivati nijedan strani narod ni država”.

Iz ovog kao i svih ostalih članaka „Načela” vidljiva je težnja nacionalnoj isključivosti i hrvatskom ekskluzivizmu, ali još uvijek ne i sudbina onih koji žive u Hrvatskoj, a nisu pripadnici hrvatskog naroda. Međutim, razvoj političke situacije u Jugoslaviji i sve jači utjecaj novih ekstremnih nacionalističkih ideologija u Europi utjecat će na to da i taj odnos uskoro dobije konkretan sadržaj.

O tome svjedoči i tekst koji je 1936. napisao Ante Pavelić i objavio pod  naslovom „Die kroatische Frage” odnosno „Hrvatsko pitanje”. Činjenica da je tekst napisan na njemačkome, a još više sam sadržaj ove „rasprave”, ukazuju na koga su ustaše računali kao glavne saveznike u ostvarenju svojih državotvornih planova. Za razliku od „Načela”, u ovom su dokumentu poimence kao glavni neprijatelji hrvatske neovisnosti pobrojani Srbi, Jevreji, komunisti i slobodni zidari.

I dok su se antisrpski stavovi mogli čuti i prije, „Hrvatsko pitanje” prvi put pokazuje i otvoreni antisemitizam ustaškog pokreta. U „duhu vremena” Jevreje se optužuje za monopol nad novčarskim poslovima i trgovinom, kao i za usku povezanost i klijentelistički odnos s vlastima u Beogradu. „Jugoslavija se razvila onako, kao što su to Židovi predvidjeli, u pravi Eldorado židovstva zbog podmitljivosti javnoga života u Srbiji”, ističe Ante Pavelić.

Kao jedno od glavnih oruđa u borbi protiv hrvatskih nacionalnih interesa Pavelić ističe jugoslavensko novinstvo koje se nalazi u „židovsko-slobodnozidarskim rukama”. Osim laži o Hrvatima to novinstvo po njegovim riječima upotrebljava i „drzka krivotvorenja protiv Njemačke”. Kao nedvosmisleno upozorenje, a uspostavit će se i svojevrsno zloguko proročanstvo napisano tri godine prije početka rata u Europi i pet prije napada na Jugoslaviju, zvuče riječi poglavnika ustaškog pokreta da u slučaju rata „neće biti bez značaja na čijoj će strani stajati hrvatski narod – a on će bez sumnje i prirodno stajati na strani neprijatelja Srbije”

Kao i mnogi drugi europski narodi ni Hrvati kroz svoju povijest nisu bili imuni na antisemitizam. Međutim, u usporedbi sa situacijom u drugim zemljama Jevreji na području Hrvatske nikad nisu bili izloženi masovnim progonima niti je antižidovstvo predstavljalo važan element programa hrvatskih političkih stranaka. Čak ni u temeljnim dokumentima ustaškog pokreta, pa ni izjavama njegovih dužnosnika u prvim godinama nakon osnivanja, Jevreji ne predstavljaju posebnu temu niti ih se ubraja u glavne neprijatelje ostvarenja hrvatskoga državotvornog projekta. To su uvijek u prvom redu Srbi, a onda i komunisti.

Jedan od razloga zašto hrvatski nacionalisti, pa tako ni ustaše, Jevreje nisu doživljavali posebnom prijetnjom jest činjenica da su brojni pripadnici jevrejskog naroda bili aktivni borci za „hrvatsku stvar”. Jedan od najpoznatijih svakako je hrvatski političar i osnivač Čiste stranke prava Josip Frank. I u samom ustaškom pokretu naći će se nemali broj Jevreja po porijeklu, a dobar dio pripadnika pokreta bio je oženjen Jevrejkama ili polujevrejkama. Jedan od najzloglasnijih dužnosnika ustaškog režima i sigurno jedan od najodgovornijih pojedinaca za provođenje genocida i holokausta u NDH-u Eugen Dido Kvaternik također je imao jevrejske krvi pošto mu je majka bila kći Josipa Franka.

Iako u trenutku kada su napisana, „Ustaška načela” nisu izazvala nikakvo zanimanje javnosti, u travnju 1941. osnovna teza izrečena u tom dokumentu je da „u hrvatskim narodnim i državnim poslovima u samostalnoj i nezavisnoj hrvatskoj državi ne smije odlučivati nitko, tko nije po koljenima i po krvi član hrvatskog naroda” više nije zvučala kao nacionalistička floskula ili „utopistička” težnja marginalnog političkog pokreta, već kao jedna od glavnih smjernica u organizaciji društveno-političkog života u novostvorenoj državi.

Prvi korak koji su ustaške vlasti u tom smislu trebale poduzeti bilo je definiranje pojma „hrvatski narod”. U tu svrhu 30. aprila 1941. donesena je „Zakonska odredba o državljanstvu” u kojoj između ostalog stoji da je državljanin NDH-a „državni pripadnik arijskog porijetla”. Ova odredba tražila je dodatno pojašnjenje pojma „arijsko porijetlo” pa je istog dana donesena i „Zakonska odredba o rasnoj pripadnosti” u kojoj stoji da je „arijskog porijetla osoba koja potječe od predaka koji su pripadnici europske rasne zajednice ili koji potječu od potomaka te zajednice izvan Europe”.

U tu kategoriju nisu ulazili Jevreji jer ih se smatralo pripadnicima druge (židovske) rase. Istog dana donesena je i treća zakonska odredba „O zaštiti arijske krvi i časti Hrvatskog naroda”, kojom se zabranjivao brak između Židova i Hrvata, kao i „izvanbračno spolno općenje Židova… sa ženskom osobom arijskog porijetla”. Ovim trima uredbama Jevreji (i Romi) kao građani Hrvatske nisu samo zakonski diskriminirani u odnosu na „arijevce”, nego su, što će imati puno tragičnije posljedice, „obilježeni” i kao narod (rasa) koji se smatra prijetnjom po „krv i čast” hrvatskog naroda. Po logici stvari s prijetnjom se trebalo obračunati, a taj će se obračun odvijati u nekoliko faza.

Nakon oduzimanja imovine, izvršenog po, u tu svrhu, posebno izrađenim zakonima, ali koje je često imalo i oblik otvorene pljačke, ustaše započinju i s fizičkim „uklanjanjem” jevrejskog stanovništva. Mali će se broj uspjeti spasiti bijegom u druge zemlje ili odlaskom u partizanske jedinice, dok će većina, bez obzira na dob i spol, svoj život završiti u nekom od ustaških logora u NDH-u ili nacističkih logora po Njemačkoj i istočnoj Europi. Za razliku od terora prema srpskom stanovništvu koji su od ideje do provedbe osmislili ustaše, obračun sa Jevrejima bio je i po pitanju (rasnog) zakonodavstva i eksterminacije velikim dijelom kopiranje nacističke prakse.

To između ostalog potvrđuju i izjave dvojice najviših političkih dužnosnika NDH-a, poglavnika Ante Pavelića i ministra unutarnjih poslova Andrije Artukovića. List Hrvatski narod tako prvo prenosi Artukovićevu izjavu da će „uskoro riješiti židovsko pitanje na isti način kao što ga je riješila njemačka vlada”, a zatim i Pavelićevu da će se „židovsko pitanje radikalno riješiti prema rasnim i gospodarskim gledištima”.

U NDH-u je represija spadala u djelokrug rada ministarstva unutarnjih poslova, točnije jednoga njegovog odjela po imenu Ravnateljstvo za javni red i sigurnost (RAVSIGUR) na čijem je čelu bio je Eugen Dido Kvaternik. Djelatnici RAVSIGUR-a bili su zaduženi za nadzor, uhićenja i odvođenja u logore židovskog stanovništva. Sredinom kolovoza 1941.

Dido Kvaternik osniva i Ustašku nadzornu službu (UNS) koja se također bavila represijom nad „neprijateljima” države. Njezin Treći ured (Ustaška obrana) bavio se organizacijom logorskog sistema. Na čelu tog ureda, drugim riječima osoba koja je imala stvarnu vlast u svim logorima na teritoriju NDH-a, bio je Vjekoslav Maks Luburić. Kao što je njemačka zakonodavna praksa korištena prilikom izrade protužidovskih rasnih odredaba, isti uzor ustaše koriste i pri osnivanju i organiziranju logora.

S tim u vezi treba posebno istaknuti posjet Eugena Dide Kvaternika Glavnom uredu SS-a u Berlinu sredinom 1941., te posjet Maksa Luburića krajem iste godine njemačkome koncentracijskom logoru Sachsenhausen – Oranienburg. Po povratku u NDH iskustva stečena u Trećem Reichu ustaški će dužnosnici odmah upotrijebiti, ali i „unaprijediti”

Prvi logor ustaški režim osniva 15. travnja 1941. u prostorijama bivše tvornice Danica pokraj Koprivnice. Iako su u njemu zatvorenici maltretirani na različite načine, od fizičkog zlostavljanja, preko prisilnog rada, do slabe ishrane, u Danici nije bilo masovnog ubijanja. Međutim, nakon što su krajem lipnja logorski kapaciteti „ispunjeni”, zatočenike se počinje prevoziti u Gospić kao središte novoga logorskog sustava.

Za razliku od Danice, gospićki logorski sustav funkcionirao je isključivo s ciljem fizičkog uništavanja. U tu svrhu osnovani su logori, ili točnije rečeno stratišta u Jadovnom na Velebitu te Slani i Metajni na otoku Pagu. Nakon što su Srbi, Jevreji, Romi, komunisti iz cijelog NDH-a u stočnim vagonima dopremljeni u Gospić, sprovođeni su na neko od spomenutih stratišta na kojem se ne bi dugo zadržavali. Najviše ih je pogubljeno na Velebitu (Jadovno) i pobacano u neku od brojnih obližnjih jama. Dio zatočenika sproveden je do Karlobaga, a zatim brodovima prevožen na otok Pag. Tu su odvajani muškarci od žena te upućivani u logor Slana odnosno Metajna.

Uz masovna ubojstva, ustaše su zatočene Srpkinje i Židovke svakodnevno i silovali. Gospićki logorski sustav prestaje funkcionirati krajem kolovoza 1941. kada su Talijani okupirali taj dio NDH-a.

Sve do prestanka postojanja krajem travnja 1945. Jasenovac je bio glavni i najveći logor na teritoriju NDH-a. Po namjeni, radilo se o kombinaciji radnog logora i logora smrti, tj. u njemu su zatočenici obavljali različite vrste teških poslova, ali su istovremeno vršene i masovne likvidacije. U logoru Jasenovac ustaše su zatočenike ubijali klanjem, vješanjem, umlaćivanjem, izgladnjivanjem i teškim fizičkim radom.

Velik broj hrvatskih (i bosanskohercegovačkih) Jevreja i Jevrejki bio je zatočen u logorima u Loborgradu (Hrvatsko zagorje), Kruščici kod Travnika, Đakovu te Tenji kod Osijeka. Oni koji nisu usmrćeni u tim logorima deportirani su u Jasenovac, a velik dio i u nacistički logor Auschwitz.

Točan broj Jevreja koji su stradali kao žrtve ustaškog terora teško je, a kako vrijeme odmiče gotovo i nemoguće otkriti. S obzirom na nedostatak pouzdane dokumentacije, neistražena ili nedostupna grobišta i stratišta, ali i način postupanja s tijelima ubijenih (npr. bacanje leševa u Jadransko more i rijeku Savu, spaljivanje leševa u tzv. Pićilijevoj peći u Jasenovcu itd.) kada se govori o brojkama uglavnom se radi o procjenama. Iz istih razloga nemoguće je doći i do točnog broja stradalih u pojedinom ustaškom logoru.

Po dostupnim podacima na teritoriju NDH-a živjelo je 1941. oko 39 000 Jevreja. Od tog broja svega oko 9000 dočekalo je kraj rata. Osim nekoliko stotina strijeljanih na samom početku rata većina je život skončala u nekom od ustaških ili nacističkih logora. Najviše ih je, njih oko 13 tisuća, stradalo u koncentracijskom logoru Jasenovac. Uz sve zakonske odredbe i izjave ustaških dužnosnika upravo tako velika brojka ubijenih i mali broj preživjelih ukazuju da se radilo o želji da se u cijelosti uništi jedan narod odnosno da se bez svake sumnje radilo o genocidu nad Jevrejima.