Kada ne jedan, nego više zvaničnika partija ujedinjenih u predizborni opozicioni savez dva mjeseca nakon poraza na izborima u Republici Türkiye doslovno izjave da je dobro što nisu pobijedili na izborima, a pogotovo ne njihov zajednički predsjednički kandidat, to prevazilazi dosadašnje granice skandala uobičajene za tu amorfnu nazovikoaliciju. To probijanje granice “normalnog” nije malo postignuće, jer sve u vezi s kolokvijalno nazvanim “stolom za šestoro” (ili sedmoro ili osmoro) uglavnom nije bilo normalno.

Da se prisjetimo “stola za šestoro”, odnosno Nacionalnog saveza, koji se sastojao iz najveće opozicione partije Republikanske narodne partije (CHP), druge po redu Dobre partije (İP) i Saadet partije (SP), te prišipetlji poznatih kao “jednoprocentaši” – Stranke budućnosti (GP) Ahmeta Davutoğlua, Partije demokratije i napretka (DEVA) Alija Babacana i Demokratske partije (DP). Lider CHP-a Kemal Kılıçdaroğlu je jednostrano, bez konsultacija s ostalima, između dva kruga predsjedničkih izbora pridružio još jednog “jednoprocentaša” Partiju pobjede (ZP), rasističko-ksenofobičnu partiju ekstremne desnice, koju vodi Ümit Özdağ, renegat Dobre partije.

Tada je to viđeno kao nastojanje da se, s jedne strane, dodvori ultranacionalistima, a s druge strane da stvori utisak o otklonu od Demokratske partije naroda (HDP), koja je u suštini političko krilo terorističke PKK, a koja je uvijek bila sedmi (tajni) član saveza.

Tajno-javno prisustvo HDP-a za stolom pravilo je određene tenzije na liniji CHP – Dobra partija (kvazinacionalistička partija), ali ujedinjenje na anti-Erdoğan platformi je bilo iznad svega, a naročito iznad svakog principa. Tako da su se svi oko stola pravili gluhi na predizborne izazove HDP-ovog zvaničnika Sırrıja Sakıka upućene Kılıçdaroğluu da iznese u javnost, o čemu su raspravljali iza zatvorenih vrata na sastanku s HDP-om, odnosno šta im je to obećao. Uzgred, Sakık je u to vrijeme drobio o promjeni stogodišnje republike (nepotrebno reći, na liniji PKK-a). No, kako napisah, sto za šestoro (sedmoro) je to uspješno ignorirao.

I SAMI PORUČUJU DA JE DOBRO ŠTO SU PORAŽENI

Nakon poraza na izborima Kemal Kılıçdaroğlu, koji vješto pribjegava verbalnoj akrobatici odbijajući da prizna da je savez, koji je on lično osmislio, doživio poraz, nego samo priznaje da opozicioni blok “nije uspio pobijediti”, grčevito se bori da ostane na čelu CHP-a, o čemu sam već u više navrata pisao. Rivalstvo s gradonačelnikom Istanbula Ekremom İmamoğluom zaoštrava se svakim danom.

Jedan od skandala koji trese partiju i medijski prostor jeste curenje tajnog online Zoom sastanka, u organizaciji İmamoğlua, kojem su se priključili i CHP teškaši za koje se vjerovalo da su lojalni Kılıçdaroğluu. Kılıçdaroğlu, koji je u duhu pravog “demokrate” zabranio svim CHP zvaničnicima da javno komentarišu bilo šta u vezi s partijom, sastanak iza njegovih leđa nazvao je “neetičkim”.

Međutim Zoom skandal je vrlo brzo pao u drugi plan pažnje medija i javnosti, kada je lider Partije pobjede (ZP) Ümit Özdağ, bez nekog vidnog povoda, objavio da je s Kemalom Kılıçdaroğluom potpisao tajni protokol: “Kemal Kılıçdaroğlu nam je dao predsjedništvo MİT-a (Milli İstihbarat Teşkilatı – Nacionalna obavještajna agencija) i 3 ministarstva. Ja sam trebao biti ministar unutrašnjih poslova”, rekao je Özdağ.

Faik Öztrak, glasnogovornih CHP-a, brže-bolje je odmah odbacio tvrdnje da je Kılıçdaroğlu ponudio Özdağu tri mjesta u kabinetu i obavještajnu agenciju. Da bi doživio šok, kao i cjelokupna turska javnost bez obzira na partijska opredjeljenja, kada je Kılıçdaroğlu upitan o tome izjavio: “Nije u redu da ja govorim o tom protokolu. To je protokol zapečaćen čašću dvoje ljudi. Ne nalazim tu izjavu moralno ispravnom. Nije korektno da govorim o tom protokolu. Protokol je potpisan između nas dvojice. Nije bilo otvoreno za javnost.”

Dakle, Kılıçdaroğlu je iza leđa svojih javnih i tajnih saveznika potpisao obećanje lideru jednoprocentaške partije (osnovane “prekjučer”) da će mu dati Ministarstvo unutrašnjih poslova, obavještajnu agenciju i još dva ministarstva? Da, ali ne samo iza leđa javnih i tajnih saveznika, nego iza leđa najužeg izvršnog kruga vlastite partije i iza leđa njemu (blentavo) odanog Faika Öztraka (koji bi da ima makar i rudiment kičme dao ostavku, poslije takve ispale). To je ipak previše čak i za CHP standarde.

Prvi se oglasio Sırrı Sakık: “Kılıçdaroğlu, učinio si najveću nepravdu ovom narodu ogromnim lažima, tajnim pogodbama i sporazumima. Napravio si ovu užasnu pogodbu prije nego što si izabran, ko zna šta bi radio da si bio izabran?” Dodavši da je dobro što nije pobijedio.

Nakon toga je krenula lavina izjava. Portparol Davutoğluove Partije budućnosti Serkan Özcan uporedio je Özdağa s holandskim rasističkim političarem Gertom Wildersom, koji je poznat po svojim skandalima protiv Türkiye. Özcan, “Da li smo željeli vidjeti domaći model Wildersa kao ministra unutarnjih poslova? Srećom, nismo pobijedili.” Njegov šef Ahmet Davutoğlu je još više bio šokiran: “Čim sam čuo o protokolu, nazvao sam Kılıçdaroğlua i pitao. Prvo mi je rekao 'Ne'. Onda je ponovo nazvao i rekao: 'Ponovo sam pogledao, postoji protokol.'“

“Prodavati nade građana ove zemlje i njihovih institucija iza zatvorenih vrata kao da su nečije lično vlasništvo i ići iza svojih partnera nespojivo je s demokratskim presedanima i političkom etikom”, rekao je zamjenik predsjednika Dobre stranke (IP) Bilge Yılmaz, izvinivši se što nije spriječio Kılıçdaroğlua da se kandiduje za predsjednika (kao da je to bilo u njegovoj moći).

NEMORAL OD POČETKA DO KRAJA

Etika je riječ koja se u posljednje vrijeme često koristi. Kılıçdaroğlu, koji je ocijenio İmamoğluovo spletkarenje iza njegovih leđa “neetičkim”, nema nikakvih problema da spletkari iza leđa svojih saveznika (tajnih i javnih) i praktično cijele nacije, obećavajući najosjetljivije državne institucije ksenofobnom siledžiji (da, poređenje s Wildersom je pun pogodak). Da li je etika u oku posmatrača ili je pak riječ o tome da o etici pričaju kao gologlavi o kapi? Rekao bih da je ovo drugo u pitanju.

Dok je cijela ova epizoda, kako napisah maloprije, previše za CHP standarde, to se ne može reći za nepostojeće Kılıçdaroğluove standarde. Otud ova silna iznenađenja i šokovi liče na hinjene. Trinaest godina na čelu CHP-a, isti broj izgubljenih izbornih bitaka, nebrojene laži i licemjerje koje uz njih ide su sasvim dovoljne da se zna s kim se ima posla, pa samim tim i da se ne bude baš mnogo šokiran.

Međutim, oportunizam, naročito jednoprocentaških partija koje su nedvojbeno profitirale učešćem u neprincipijelnom savezu, te sa strane nametnuti “mađarski model” ujedinjenja nespojivih partija u cilju “promjene režima”, kako reče američki predsjednik Joe Biden: “ne pučem, ne pučem, izborima” održavao je savez. Bila je to neetička rabota od početka do kraja (?), ako je kraj, te prozivanje nesumnjivo nemoralnog Kılıçdaroğlua za odsustvo etike je pomalo na onu “rugao se lonac kotlu”.

“Budući da su detalji Kılıçdaroğluovog faustovskog dogovora s Özdağom otkriveni široj javnosti, debata o 'etici' bacit će sjenu na svaki pokušaj opozicionih stranaka da formiraju savez ili partnerstvo uoči lokalnih izbora sljedeće godine. To je izuzetno korisna politička municija koju je opozicija upravo predala vladajućem Narodnom savezu”, piše Burhanettin Duran. Da, za sada se čini da su svi opozicioni lončići razbijeni, ali nisam uvjeren da do prljavih koaliranja neće doći na lokalnim izborima.

Paradoksalno, ova epizoda pomalo je zasjenila i u isto vrijeme pokrenula pitanja o prirodi pregovora Kılıçdaroğlua s vodstvom HDP-a. Ima neke ironije u činjenici da se Sırrı Sakık prvi oglasio, jer očigledno obećanje Özdağu nije jedini Kılıçdaroğluov faustovski dogovor.

Riječi predsjednika Turkiye Recepa Tayyipa Erdoğana “samo radi dolaska na vlast ko je s kim kakvu trgovinu i iza zatvorenih vrata ugovarao, šta je obećavao, stavljajući opstanak domovine na tezgu, vremenom će se saznati. I iznad svega, kako se s vremenom bude otkrivalo kakav pazar s terorističkim organizacijama se pravio, reći ćemo da nas je Allah pogledao”, u svjetlu ovih dešavanja, rezoniraju jače.