Sarajevo je grad bez imalo koncertne infrastrukture, ali s burnim koncertnim životom koji se u maju dovede do stadija ključanja.

Biti glazbeni sladokusac i biti tokom aprila, maja i juna u Sarajevu znači izložiti se gotovo histeričnoj trci da se uhvati sve što glavni grad Bosne i Hercegovine nudi na području glazbe. Već koncem aprila krenu razne muzičke smotre i vuku se sve do juna, prečesto se poklapaju, potom tomu treba dodati i koncerte, i na koncu klubove u kojima se sviraju i u intimnim prostorima izvode sve vrste glazbe. I nema čega nema: od klasično klasične glazbe do one eksperimentalne, preko sevdalinki, pa sve do rok i pop koncerata najrazličitijih provenijencija. Kad se tomu dodaju i aktivnosti koje se sve gušće odvijaju „na onoj strani“, tj. u Istočnom Sarajevu, skoro da istinski zaljubljenik u glazbu mora poludjeti da sve samo stigne, a kamoli da sve konzumira na dostojanstven način.

Zgusnuti raspored, bogata ponuda

Krenimo redom: 2. Sarajevski sevdalijski susreti, potom Majske muzičke svečanosti, koje priprema agilni odbor pri Muzičkoj akademiji UNSA, zatim 29. Sarajevske večeri muzike (SVEM), onda 12. Sarajevo International Guitar Festival, između i Dani Kantona Sarajevo s odličnim programom, redoviti koncerti Sarajevske filharmonije, veličanstveni koncert splitskog pop.prvaka Gibonnija u dvorani „Mirza Delibašić“ (istog dana 27. maja su Tuzlu okupirali poklonici lika i djela Zdravka Čolića), pa nastup ljubljanskog kolektiva NSK, tj. Laibacha s projektom „Mi smo narod“ višejezičnog performansa s tekstovima velikog njemačkog dramatičara Heinera Müllera sklopljenim tako da iskažu otvoren otpor svakoj vrsti totalitarizma. I onda je i krasna sala Bosanskog kulturnog centra Kantona Sarajevo otvorila širom vrata pa se sviralo i u velikoj dvorani, ali i u galeriji. Redali su se: odlični sarajevski neosevdah kolektiv „Divanhana“, novosadske „ Frajle“, došao nam je nakon 20 godina u goste i nacionalni folklorni ansambl Republike Hrvatske „ Kolo“. I onda u Istočnom Sarajevu opet tradicionalni susreti harmonikaša klasične glazbe „Akordeon Art“, 13. po redu, uključno s natjecanjem u sviranju klavira. E sad je doista nabrajanju kraj, a siguran sam da smo propustili koješta još. Recimo seriju koncerata besplatnih u okviru dana Kantona Sarajevo, nastup Ede Maajke...

Ono što se odmah da zapaziti jeste gustoća i preklapanje pojedinih manifestacija, njihov značaj je nepravedno umanjen i koješta još negativnog. A kao vapijuća činjenica je da je Sarajevo jedan od rijetkih gradova koji nema nijedan ozbiljno akustički pripremljen prostor za koncerte, ovo se posebno odnosi na klasičnu glazbu koja se (pre)često izvodi u neadekvatno akustički prepariranim prostorima ili pak na nedovoljno kvalitetnim klavirima. Dobro de, ovih smo dana dobili konačno jedan vrhunski koncert klavir „Steinway & Sons“, koji je smješten u Narodnom pozorištu, a koga je krstio naš nekadanji profesor na Muzičkoj akademiji Ruben Dalibaltayan i sin mu Arsen, koji su sa Sarajevskom filharmonijom, a u okviru proslave 100 godina od njena osnivanja, i s dirigentom Slavenom Kulenovićem iz Slovenije svirali Gershwina i Sergeja Rahmanjinova na nivou od koga je naprosto zastajao dah. Bilo je to koncem aprila, a već nekoliko tjedana kasnije nas je (konačno!) pohodio makedonski pijanist Simon Trpčeski, narastajuća zvijezda svjetskih podija, koji puni najelitnije dvorane, snima višestruko nagrađivane ploče i surađuje s najvećim dirigentima i orkestrima diljem dunjaluka. Kako ga pozorno pratim živeći dio života u Londonu i svjedočim njegovom sve većem ugledu, već sam zagovarao da dođe i u Sarajevo, ali je za to trebalo vremena, glavni grad je bio jedan od zadnjih u koji će doći da prospe nešto od svoga pijanističkog majstorstva i scenskog magnetizma. Otvorivši 29. SVEM 13. maja u prepunom Narodnom pozorištu sa splitskim dirigentom i našim uvijek dragim gostom Ivom Lipanovićem, svirao je maestralno iznimno tešku „Rapsodiju na Paganinijevu temu op. 43„ Sergeja Rahmanjinova, čijih se 150 godina od rođenja slavi opet diljem dunjaluka, s takvom gracioznošću, tehničkom superiornošću i s puno emocija da smo opet ostali skoro zakovani za stolice, dok se nije prolomio dugi aplauz i bisevi od kojih 2 s mladim kolegicama. A u publici je bila njegova obitelj s mamom mu, mahsuz došla da ga vidi u gradu na Miljacki. Trijumf kakav se samo poželjeti može. U uvodu djelo našeg suvremenog skladatelja i dekana Muzičke akademije Ališera Sijarića „Kao kad drvo raste“ i na koncu poznata Peta Beethovenova simfonija.

Za zatvaranje SVEM-a još jedna zvijezda – prvi klarinetist Berlinske filharmonije Andreas Ottensamer sa Sarajevskom filharmonijom i rezidentnom dirigenticom Samrom Gulamović. Deset dana potom u istom prostoru na programu Šostakovič i „Sonata s klarinetom i orkestrom“ Johannesa Brahmsa u orkestraciji Luciana Berioa, koju je naš njemački gost iznio naprosto maestralno. A između tri manja koncerta u prekrasnoj sali Srednje muzičke škole „Cvjetko Rihtman“.

Sevdalijski susreti

Fondacija „Sevdah“ pobrinula se da koncem aprila proslavi dostojno drugu godišnjicu postojanja manifestacijom 2. Sarajevski sevdalijski susreti, s tribinama znanstvenim, koncertima od kojih izdvajamo onaj „Sevdah bosanskog Podrinja“, kucalo se u saz i govorilo o tradiciji sviranja tog instrumenta u Sarajevu (uvijek akribični Damir Imamović!) u Zemaljskom muzeju, a u prostorima u kojima je izložba dr. Mirhe Efendić posvećena sevdalinki (odličan katalog!) govorilo se o onome što nam je ostavio u amanet Ilidžanski festival narodne muzike, pjevale stare i zaboravljene, a obnovljene sevdalinke (kurator akademik Semir Vranić). Sve su to koordinirali vrijedni mladi znanstvenici i ujedno izvođači Damir Galijašević, Zanin Barbić, sve odreda i radoholični etnomuzikolozi i svirači i pjevači visoke kategorije koji vrijedno istražuju i kopaju po arhivama i oživljavaju mnoge zaboravljene sevdalijske pjesme. Podijeljene su i diplome zaslužnim sevdalijama, a ako bi ovaj autor želio izdvojiti nekoga, to bi bila mlada pjevačica Mensura Bajraktarević, etnomuzikologinja jedinstvenog glasa, koji treba što prije zabilježiti na nekom nosaču zvuka. Uostalom, poslovica kaže „jabuka ne pada daleko od stabla“ jer je ona kćerka velike pjevačice sevdaha Hasibe Agić, čiji je recentni CD izdala upravo Fondacija „Sevdah“. Damir Galijašević sa svojom harmonikom i vrhunskim aranžmanima vodio je prošireni festivalski orkestar.

Heftu potom slavili smo godišnjicu Art kuće sevdaha, pa se opet pjevalo po Baščaršiji. U sklopu tog jubileja pohodio nas je i Sevdah zbor „Rosa“ iz Ljubljane u kojem danas pjeva i Maida Džinić, nekadašnja prva pjevačica odlične, nažalost danas nepostojeće neosevdah skupine „D ertum“.

Hvale vrijedna Muzička akademija UNSA

Sad i nešto više o manifestaciji Majske muzičke svečanosti, koju skrbno priprema sve bolja i bolja Muzička akademija UNSA i koja je ponudila niz sjajnih produkcija u kojima su paralelno učestovali i profesori i studenti te visokoškolske ustanove. Izredalo se više koncerata u raznim prostorima u gradu – od malehne, ali intimne dvorane „Cvjetko Rihtman“, preko Bošnjačkog instituta i Crkve svetog Ante na Bistriku, pa do Bosanskog kulturnog centra. Završilo se koncertom na kojem su istaknuti studenti svirali i dirigirali Sarajevskom filharmonijom 2. juna. Generalno smo se iznova uvjerili da se na našoj Muzičkoj akademiji radi na iznimno visokoj razini, da su i studenti i profesori sve odreda vrhunski instrumentalisti i pjevači, te dirigenti. Uz to je imponovala i visoka razina organizacije. Hajde da pomenemo neke istaknutije učesnike: violinistice Lorena Milina i Sara Barbara Bilela, klarinetist Armin Smriko, Hor MAS-a, onda kvartet saksofona MAS-a i među njima možda najbolji (alt, tenor, a nekada i sopran!) Mirza Sijerčić (znamo ga i iz neofank sastava „Sunday Stories“!) koji je briljirao izvodeći na koncu sa Sarajevskom filharmonijom „Briljantnu fantaziju na Carmen teme“ francuskog kompozitora Francois Bornea.

Ostaje još da zabilježimo i sve veće uspjehe naših novih neosevdah zvijezda u svijetu. Tako je prije koji dan Damir Imamović boravio u Engleskoj svirajući koncert u elitnoj londonskoj dvorani Barbican sa svojim kvartetom i uz podršku pisca Aleksandra Hemona, kada je promovirao novu ploču „The World and All That It Holds“, i to za elitnu etiketu „Smithsonian Folkways Recordings“, nacionalnu reprezentativnu kulturnu instituciju koja djeluje u Washingtonu brinući se za tradicijsku kulturu SAD-a i cijelog svijeta. Njegov prethodni album „Singer of Tales“ (Wrasse Records, 2020) pobrao je sjajne kritike i na njemu polahko pokazuje i sve izraženiji autorski talent, a ne samo kopanje po arhivama i zakladama manje poznatih sevdalinki . Slično vrijedi i za grupu „Divanhana“, koja je ovih dana promovirala novi koncertni album odličnim koncertom u velikoj i dupke ispunjenoj dvorani BKC-a u Sarajevu, pojavile su se na njemu sve tri pjevačice koje su nastupale s njima, kolektiv djeluje maksimalno uvjerljivo i scenski zavodljivo. Jedina primjedba bi bila da „jašu“ po suviše poznatom terenu, ali sada pokazuju i autorske ambicije, pa ćemo vidjeti u što će se to izroditi. Ako je Damir Imamović s prošlom pločom dobio sjajne kritike, posebno u važnom engleskom mjesečniku za „world music“ „Songlines“, ovih dana nam je došla radosna vijest da su upravo „Divanhana“ izabrani za najbolju koncertnu grupu u najnovijem godišnjem glasanju te revije, pa ćemo ih ove jeseni gledati na dodjeli nagrada.

A „Songlines“ nastavlja promovirati sistematski i znalački izvođače iz naših krajeva, pa bilježimo u martovskom broju i separat posvećen sevdalinki koji potpisuje stari prijatelj Bosne i Hercegovine italijanski jazz kritik Franco Martinelli, dok dokumentarni CD priložen uz to izdanje nosi i pjesmu „Moj dilbere“ u izvedbi „Mostar Sevdah Reunion“ s novom pjevačicom Antonijom Batinić, dok je njihova nova ploča „Lady Sings the Balkan Blues“ proglašena pločom mjeseca i dobila sjajnu kritiku. A dok ovo pišemo, ovaj mostarski sevdah kolektiv je negdje na koncertima po Evropi, gdje se nalazi i još jedan od korifeja „nove sevdalinke“ Božo Vrećo.