Bauk radikalizacije bošnjačkog naroda opet je promolio svoju ružnu glavu. Indikativno, baš u vrijeme kada se obilježava okruglo 40 godina od komunističkog progona “Mladih muslimana” u “Sarajevskom procesu”. Još simptomatičnije, ne samo da su opet isti razlozi za progon “bošnjačkih vještica” već gotovo da su potpuno iste adrese s kojih dolaze uobičajene optužbe za “bošnjački radikalizam”. I danas, baš kao i prije toliko decenija, Bošnjake se optužuje da su radikalni jer ne žele da šute ili čak da aplaudiraju dok im se grubo oduzimaju politička prava i slobode. Ono što ostaje nepoznanica jeste da li je ova bjesomučna antibošnjačka kampanja uvod za nove represalije, progone i zatvaranje svih onih koji se bune protiv obespravljivanja bošnjačkog naroda.
Nažalost, kako je krenulo, vrlo moguće!
HAJKA NA BOŠNJAČKU SLOBODU GOVORA
Potjernica je prvo okačena, a gdje drugo, već na stranicama nekadašnjih komunističkih novina “Oslobođenje”. Urednica ovog medija, ničim izazvana osim vlastitim ideološkim radikalizmom, u sugestivnom je maniru postavila pitanje Christianu Schmidtu pokušavajući ustvrditi ne samo da postoji nekakva “radikalizacija Bošnjaka” već da ona, navodno, dolazi s “desnog spektra”. Sasvim očekivano Schmidt, koji se prema bošnjačkom narodu ponaša poput nekog Gauleitera na okupiranim teritorijama, potvrdio je svoju “zabrinutost” nepostojećom radikalizacijom. Iako su Bošnjaci neprirodno mirno, štaviše kao pod totalnom anestezijom, ispratili Schmidtov brutalni intervencionizam, suspendiranje Ustava FBIH te nametanje marionetske vlasti, čak i sami verbalni otpor je isuviše “radikalan” za nosioce političke okupacije i njihove ovdašnje sluge.
Narativ o “bošnjačkom radikalizmu” vrlo je brzo usvojen od ostalih medija u antibošnjačkoj službi te iskorišten kako bi se preusmjerio fokus javnosti s političkog nametanja. Sada navodno problem nije ni obespravljivanje bošnjačkog naroda, čak ni političke izdaje, već su problem reakcije bošnjačke javnosti koje su “radikalne” i koje svojim “radikalizmom” retroaktivno opravdavaju sam čin nametanja. U suštini, u pitanju je pokušaj da se problematizuje, a zatim i kriminalizuje svaki otpor političkom nametanju u režiji Schmidta i Murphyja. Nekoliko usko povezanih događaja zorno dokazuju ove teze.
ZAUSTAVITE BAKIRA!
Prvi je pokušaj da se odgovornost za strani imperijalizam, otvoreni politički inžinjering, suspendiranje i poigravanje s Ustavom, javnu podršku marginaliziranju stranke pobjednice izbora te suštinski atak na demokratiju isporuče na račun Bakira Izetbegovića, kao lidera najveće bošnjačke stranke. Takva namjera ima dvostruku funkciju. Prva je da se legitimizira strani intervencionizam tvrdnjama da je navodni Izetbegovićev “radikalizam“, čitaj odbijanje da popusti pred pritiscima i ucjenama, odgovoran za brutalno imperijalističko nametanje. Druga je pokušaj da se proces bošnjačkog obespravljivanja nastavi tako što će se ukloniti čovjeka koji se pokazao kao jedan od rijetkih političara koji je spreman izaći na megdan stranim centrima moći.
Izetbegovića se doslovno optužuje što je djelovao u interesu bošnjačkog naroda i što je pokušao zaštititi bošnjačke interese i jer nije sačuvao “koalicioni potencijal”. Kakva bi to bila koalicija, s kim i za šta tačno? Za projekt predavanja države HDZ-u i SNSD-u te dekonstituiranje bošnjačkog naroda? Ispada da Izetbegović nije samo “radikalan” zato što nije sam htio da izda već je dvostruko radikalan zato što nije koalirao i legitimirao izdaju.
Da bi se nekako zabašurile stvarne namjere ataka na Izetbegovića, kako bi se prikrilo da je u pitanju nastavak istog projekta obespravljivanja i depolitizacije bošnjačkog naroda te kako bi se, opet, skrenula priča sa samog čina nametanja vlasti, pokušava se dovesti u pitanje izborni rezultat, kako samog Izetbegovića, tako i SDA koju predvodi. Namjerno se ignoriše da je SDA prošla odlično na izborima te da je to stranka s najvećim brojem glasova, uprkos neviđenoj višegodišnjoj kampanji njene demonizacije. Sam Bakir Izetbegović nije ništa lošije prošao od prošlog puta kada se kandidovao i pobijedio. Jedini i pravi razlog zašto SDA nije na vlasti jeste brutalni strani intervencionizam i politički inžinjering u režiji stranih centara, a ne izborni rezultati! Svjesno ignoriranje takvih nepobitnih činjenica jeste ustvari samo pokazatelj nastavka iste kampanje.
Bilo kakve sugestije da je Izetbegović odgovoran za ono što je u suštini međunarodni projekt preslagivanja Zapadnog Balkana jeste upravo pokušaj amnestiranja tog procesa. Takve tvrdnje u sebi nose čak i otrovniju poruku jer se želi poručiti da se Izetbegovićev “radikalizam” ogleda u tome što nije prekršio vlastite principe. Zapravo, na sceni je maliciozna zamjena teza, svjesno i namjerno brkanje uzroka i posljedice, pri čemu se čak posljedica predimenzionira do neslućenih razmjera.
Narativ o Izetbegovićevoj “odgovornosti” jeste obezbjeđivanje diskursne municije onima koji su planirani kao njegova zamjena. SDA pod Izetbegovićem je doslovno okvir i temelj na kojem stoji politička opozicija projektu bošnjačkog obespravljivanju i toga su kolonijalisti odlično svjesni. Odnosno, rušenjem Izetbegovića i neutralizacijom SDA nestalo bi političke alternative.
AMERIČKA AMBASADA I NJENE SOVJETSKE VRIJEDNOSTI
Drugi indikator opasnog razvoja situacije jesu sve problematičnija saopštenja koja dolaze iz Američke ambasade, a naročito izjave Michaela Murphyja, jednog od projektanata koalicije na vlasti. Njegova najnovija izjava za medije, nejasna, nedorečena i potencijalno višestrukog značenja kao da najavljuje podršku eventualnom progonu svih onih koji odbijaju da aplaudiraju novom i krajnje trapavom američkom političkom kursu u Bosni i Hercegovini. Tako Murphy tvrdi da u Bosni i Hercegovini postoje “strani maligni akteri koji rade na tome da BiH zbace s evroatlantskog kursa te narodima BiH oduzmu budućnost u evroatlantskoj zajednici naroda“, a što je potpuno tačno. Isto tako je tačna i Murphyjeva izjava kako “neki od ovih stranih zloćudnih aktera rade s ovdašnjim političarima, koji žele da stvore nestabilnost i uskrate građanima osnovna prava“, da bi zatim dodao kako, “istovremeno, ovdje ima političara koji žele sklopiti partnerstvo sa stranim malignim akterima kako bi mogli ostati na vlasti”. No čemu onda nedorečenost i dvosmislenog u njihovom imenovanju kada je jasno da se radi o Rusiji i SNSD-u Milorada Dodika, koji je od manjeg bh. entiteta napravio rusku guberniju? Prije svega, otkuda to da je upravo američka politika insistirala na koaliciji Dodik – Čović – trojka iako su bili svjesni da će trojkaši Dodiku isporučiti sve ono što Moskva želi i zahtijeva, poput recimo istočne intekonekcije?
No odmah nakon ovakvih riječi Murphy tvrdi da navedeni maligni akteri svoje rovarenje “opravdavaju tvrdnjom da su Sjedinjene Američke Države napustile narod, konkretno Bošnjake, ove zemlje“! Iz ovoga nije jasno koga Murphy označava “zloćudnim akterom” pa se čini da ispada da Murphy nije ciljao na Rusiju i SNSD već najvjerovatnije na Türkiye i SDA!
Ovakve dvosmislene izjave po kojima se prijateljske države poput Türkiye te autentični bošnjački predstavnici potencijalno označavaju zloćudnima, i to nakon što su Bošnjacima brutalno narušena politička prava, a sve u režiji zapadnih ambasada, jesu alarmantne. Pogotovo u svjetlu otvorene američke podrške onima koji bulazne o “bošnjačkoj radikalizaciji”. Ispada da iz takvih marioneta ne progovara tek nostalgija za komunističkim totalitarizmom i vremenima kada se slobodno moglo progoniti zbog delikta misli i riječi već da se preko njih obraćaju i navodni nosioci globalnog liberalnog poretka. A to jeste strašno. Jer znamo kakve je posljedice takav imperijalizam imao po neistomišljenike u Dominikanskoj Republici, Vijetnamu, Salvadoru, Čileu, Nikaragvi, Iraku, Afganistanu. Opozicija je prvo etiketirana radikalnom ili ekstremnom, a zatim je se lišavalo slobode, mučilo u zatvorima ili bacalo iz helikoptera u letu.
Treća indicija, koja pokazuje logičan nastavak započetog trenda radikalizacije i kriminalizacije svake kritike oktroisane vlasti te korištenja etikete radikalizma kako bi se ušutkalo opoziciju, jeste namjera Vlade Kantona Sarajevo da nametne izmjene zakona o prekršajima kako bi kontrolisala komunikaciju na društvenim mrežama. Široko definisane i nedorečene izmjene trebaju poslužiti kako bi se mogli kažnjavati “govor mržnje, prijetnje, širenje lažnih vijesti i povrede osjećanja”. Naravno, što je govor mržnje, koje su to lažne vijesti i čija osjećanja su povrijeđena, odlučivat će strukture vlasti tako da je u pitanju pokušaj cenzure slobode govora, tj. uvođenja verbalnog delikta, isključivo za opoziciju. Interesantno je što Vlada Kantona Sarajevo u svom klizanju u totalitatizam ima podršku zapadnih ambasada dok najave uvođenja gotovo identičnog zakona u manjem bh. entitetu nailazi na glasne osude istih struktura. To svjedoči da nisu u pitanju bili kakvi principi već brutalno kolonijalističko ponašanje.
BOŠNJAŠTVO KAO ČIN POLITIČKOG RADIKALIZAMA
I šta je uopće taj “bošnjački radikalizam“? To što se Bošnjaci bune kada ih obespravljuju i od njih prave građane drugog reda? To što se usuđuju pisati, pričati, protestvovati u odbranu vlastitih nacionalnih prava?
U pitanju je zaista maligna zamjena teza jer dok Bošnjake tare brutalni strani, na koji, usput rečeno, upozoravaju desetine stranih političkih analitičara i komentora, fokus se želi staviti na nepostojeću “bošnjačku radikalizaciju” kako bi se ugušio čak i verbalni otpor.
Kao što smo i rekli, od Bošnjaka se doslovno traži da aplaudiraju dok ih se gazi! Bošnjacima se želi zabraniti čak i da jauknu dok im nanose duboke rane, s porukom da je bilo kakvo negodovanje čin radikalnog otpora koji će se kazniti još gorim nasiljem.
Propaganda o “bošnjačkom radikalizmu” nije ništa drugo već crtanje mete na čelo svakom pripadniku bošnjačkog naroda koji ne želi da bude rob u vlastitoj domovini, svakom onom Bošnjaku koji misli da ima pravo da uživa u slobodama koje su zagarantovane svakom Evropljaninu i Amerikancu. Ako se dopusti normalizacija takvog narativa, danas-sutra će i samo postojanje Bošnjaka biti čin radikalizma.
