Liban je proglasio nezavisnost 22. novembra 1943. godine, time je ukinut mandat koji je nad tom državom imala Francuska od 1. jula 1920. Liban, zemlja stara 10 hiljada godina, tako je postala konačno samostalna.

Liban je stjecište kultura i religija od davnina. Njime su vladala različita carstva, ali zemlja iz toga nikad nije profitirala. Libanom je dominiralo Osmansko carstvo, onda je nakon toga postao evropska kolonija, da bi nakon toga patio u građanskom ratu i konačno dočekao krhki mir koji je ugrožen atentatom na bivšeg premijera Rafika Haririja.

Zbog svoje pozicije mosta između istočne i mediteranske obale, padao je pod vlast različitih vladara. Egipćani, Babilonci i Asirci kontrolirali su to područje prije dolaska Aleksandra Velikog i onda i Rima u 1. stoljeću p. n. e. Bizant je naslijedio te teritorije koje su onda u 7. stoljeću integrirane u muslimanski svijet. Sve do propasti Osmanskog carstva nakon Prvog svjetskog rata i dolaska novih vladara, ovaj put onih iz Evrope.

Liban je uvijek bio i dobro skrovište za progonjene manjine u kojoj stoljećima žive izbjeglice iz različitih regija, različitih religija, kršćani i muslimani, podijeljeni u različite sekte i upravo ta činjenica otežava njihovu koegzistenciju. Danas je zemlja pretežno muslimanska, šiita je 35 posto, a 23 je posto sunita. Kršćana je 27 procenata, oni su prije svega maroniti, ali ima i pravoslavaca, Armena i protestanata. Posebno treba spomenuti Druze, šiitsku sektu nastalu u 10. stoljeću i nastanjenu u Izraelu, Siriji i Libanu, koja predstavlja sedam posto stanovništva zemlje.

U Libanu su se krajem 19. stoljeća pojavila snažna arapska nacionalistička stajališta čiji je prvi cilj bio osloboditi se od osmanske vlasti. Prihvatili su pomoć za to debelo zainteresirane Velike Britanije, krenuli u Prvi svjetski rat i u borbu za kontrolu nad regijom. Turci su poraženi 1916. godine. Nakon rata, nacionalisti udruženi s regionalnim oligarhijama pokušali su stvoriti različite arapske države, među njima i Veliku Siriju, koja bi uključivala Palestinu, Siriju i Liban. Ova ideja nije prijala evropskim imperijalistima i Velika Sirija podijeljena je u mandate između Velike Britanije i Francuske. Ideja je umrla i prije no što se rodila.

Raspodjela Osmanskog carstva dala je Francuskoj kontrolu nad libanskom teritorijom. Godine 1920. godine zemlja je ujedinjena pod jedinstvenom upravom i u današnjim granicama. Francuzi su politički i ekonomski favorizirali kršćane, nauštrb arapskog stanovništva. Ekonomski razvoj doveo je do nastanka elite, ali je bio i okidač za vjerske sukobe. Godine 1943. Maroniti, suniti i druge manjinske skupine potpisali su Nacionalni pakt o podjeli vlasti i proglasili nezavisnost. S napuštanjem posljednjih francuskih trupa 1946. započinje razdoblje ekonomskog uzleta. Međutim, kako su kršćani bili na ključnim položajima u državi, raslo je nezadovoljstvo sve brojnijeg šiitskog stanovništva, što je prijetilo nesigurnoj ravnoteži. Sve je mirisalo na eksploziju.

Liban je izbjegao rat između Izraelaca i Palestinaca, ali ne i njegove posljedice: arapske izbjeglice su tu zemlju iskoristile kako bi napadale Izraelce, koji su onda ulazili u Liban kako bi ubijali Arape. Osim toga, oko 1975. godine većinsko muslimansko stanovništvo počelo je zahtijevati promjene u raspodjeli vlasti. Počeli su se sukobljavati libanski falangisti, odnosno kršćanska desničarska stranka, i ljevičarski Arapi, podržani od Palestinaca. Izbio je građanski rat.

Situacija se mijenjala iz lošeg u gore. Sirija se umiješala u sukob zbog izraelske prijetnje. Libanska vlada zatražila je posredovanje Arapske lige, koja je poslala kontingent od 30.000 vojnika, u koji su bile uključene i sirijske trupe. Bejrut, libanska prijestolnica, podijeljen je na dva dijela linijom koja je slijedila trasom ulice Damask i koja je razdvajala kršćane i muslimane. Nazvan je zelena linija. Do primirja 1946. godine zabilježeno je 45.000 ubijenih. Švicarska s Bliskog Istoka je nepovratno uništena.

Sukob je trajao sve do 1990. godine. Izrael je prvo počeo doturati vojnu opremu kršćanskoj desnici, a zatim je upadao na jug zemlje prouzrokujući novi egzodus stanovništva. Sirija je pojačavala napade na kršćane i zauzela 60 posto zemlje. Kršćanski borci iz Gemayela i Chabouna počeli su međusobno ratovati, kao i muslimani. UN trupe morale su se povući 1984. godine zbog napada fundamentalističkih skupina. Ubistva u palestinskim izbjegličkim logorima Shabra i Shatila, koja su izveli kršćanski falangisti uz pomoć izraelskog zapovjednika Ariela Sharona, označila su vrhunac sukoba.

Djelimičnim izraelskim povlačenjem iz južnog Libana i sirijskom intervencijom protiv kršćanskih trupa koje su koristile Prvi zaljevski rat napisan je mirovni scenarij. Uspostavljena je jedinstvena skupština podijeljena ravnopravno između muslimana i kršćana, stvorena je Vlada nacionalnog jedinstva i započelo je razoružavanje. Dvije godine kasnije, 1992. godine, zemlja je doživjela svoje prve slobodne izbore u 20 godina, na kojima je pobijedio Rafik Hariri.

Na putu do tih izbora ostalo je 145.000 života.