Trebalo je vremena da profesorica Ajnija Omanić, na treću godišnjicu smrti Lejle Hairlahović-Hušić, pročita okupljenima u Sarajevu, na promociji njezine knjige „Identitet/i muslimana u Cazinskoj Krajini“, biografiju te svestrane Cazinjanke.
Lejla Hairlahović-Hušić rođena je 1983. godine. Kao gimnazijalka, osnovala je Udruženje mladih „Phoenix“, igrala rukomet u „Krajini“ iz Cazina. Studirala je engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Tuzli, gdje je za svoj uspjeh bila nagrađena srebrenom i bronzanom plaketom Univerziteta. Igrala je rukomet u tuzlanskom „Jedinstvu“. Postdiplomski studij okončala je u Sarajevu, predavala je engleski jezik u cazinskoj osnovnoj školi. U svom je rodnom gradu osnovala Rukometnu akademiju „Dundo Bears“, bila je generalni sekretar Rukometnog saveza Bosne i Hercegovine.
Bavila se najviše antropologijom i etnologijom, čuvala je od zaborava razne predmete, ali i priče i fakte koji su imali veze s porodicom, tradicijom, Krajinom, s Bosnom i Hercegovinom. Posebno je bila posvećena kulturi sjećanja, za Muzej ratnog djetinjstva skupljala je priče i predmete djece Cazinske krajine iz vremena Agresije na BiH od 1992. do 1995. Sarađivala je s Memorijalnim centrom Srebrenica.
Doktorski studij etnologije i kulturne antropologije upisala je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Radila je doktorsku disertaciju na temu: „Identitet/i muslimana u Cazinskoj Krajini“, koja je nakon njene smrti izdata kao knjiga. Nažalost, taj je život prekinut prije tačno tri godine. Lejlu Hairlahović-Hušić odnio je COVID 19. Imala je svega 37 godina.
„Lejla je 37 godina živjela punim plućima. Ulagala je u sebe i davala se za zajednicu kao da će vječno živjeti, a bila je svjesna prolaznosti kao da joj je svaki dan posljednji. I često je znala reći za neke svoje društvene projekte koje je radila da je to ono što želi ostaviti iza sebe generacijama koje dolaze. Lejla je bila kćerka, sestra, supruga, prijateljica, istraživačica, studentica, radna kolegica, sportista. I u svemu je bila najbolja“, kaže doktorica Kanita Dedić, Lejlina rodica i jedna od osoba koje danas vode fondaciju nazvanu Lejlinim imenom.
„Imala je principe kojih se držala i ideje koje su je vodile. Mi smo htjeli nastaviti s tim idejama kroz formiranje fondacije s njenim imenom. Tako da smo 2021. osnovali fondaciju i naš prvi zadatak je bio da učestvujemo u izdavanju njene doktorske disertacije kao knjige, da ona ugleda svjetlo dana jer je to zaista bio jedan dugogodišnji vrlo iscrpan detaljan rad. Napravili smo i izložbu kojom smo pokušali iz tog njenog kratkog života, iz puno stvari koje je radila, da izvučemo nešto što može biti inspiracija svakome ko to gleda“, kaže Dedić.
Podsjećajući na brojne projekte koje je Hairlahović-Hušić radila, a koji mogu biti inspiracija mladim generacijama, Kanita Dedić kaže kako je upravo pomoć mladima u stjecanju znanja bit fondacije.
„Formirana je kako bi pomagala mladim ljudima na njihovom putu stjecanja znanja jer je znanje ono što je Lejla najviše cijenila i voljela. Drugu godinu zaredom stipendiramo studente kojima smo obezbijedili po 300 maraka mjesečno. Sredstva od prodaje ove knjige idu direktno u fondaciju, a imamo i donatore koji vjeruju u iskrenost našeg rada. Želimo da ovo bude pozitivna priča koja će da širi ideju dobra, pozitive, napretka, da podržava znanje, rad i uspjeh mladih ljudi.“
A knjiga koju Kanita Dedić spominje jeste „Identitet/i muslimana u Cazinskoj Krajini“. Taj doktorski rad Hairlahović-Hušić nije za života stigla „ukoričiti“, uradile su to umjesto nje kolege sa sarajevskog Instituta za historiju. Što je presedan kada je ta institucija u pitanju jer ona objavljuje samo radove svojih uposlenika. Pojasnila je to Dženita Sarač-Rujanac s Instituta za historiju na sarajevskoj promociji knjige koja, kako kaže, „u suštini govori o identitetu“.
Sarač-Rujanac kaže kako je tokom svojih istraživanja često nailazila na „proklizavanje religijskog i nacionalnog identiteta. Nacionalni i religijski identitet često se koriste kao sinonimi, pri čemu oni zaista imaju mogućnost kohezije društvene zajednice“, kaže pojašnjavajući: „To je zajednička karakteristika i bošnjačke i srpske i hrvatske nacije na ovom prostoru i to proizlazi iz nekog historijskog konteksta... Vjerska pripadnost je bila ta prva pripadnost kojom smo se mi identificirali. Iskustvo bošnjačke nacije ukazuje, odnosno, dosadašnji proces nacionalne izgradnje ukazuje na četiri ključna elementa nacionalnog identiteta. To su islam kao vjerska i civilizacijska pripadnost, slovensko etničko porijeklo, slovenski jezik i zemlja Bosna i Hercegovina kao kulturno-politički prostor. O tom procesu nacionalne izgradnje i o ova četiri elementa govori knjiga Lejle Hairlahović-Hušić.“
Knjiga je podijeljena na sedam poglavlja. „Šesto poglavlje je ključno, ono pod naslovom 'Identitet muslimana u Cazinskoj Krajini'. Predmet istraživanja koje je trajalo šest godina jeste kompleksnost identiteta muslimana na kompleksnom području. Što bi se također moglo reći kao bogatstvo identitetskog izričaja kod Cazinske krajine, odnosno prostora Cazina, Velike Kladuše i Bužima“, kaže Sarač-Rujanac, nastavljajući: „Slika identiteta muslimana je mozaična, isto kao i sudbina Cazinske krajine kroz historiju. Autorica predmet istraživanja vješto smješta u historijski kontekst ukazujući na ključne procese od ranog novog vijeka osmanskog perioda, austrougarskog perioda, perioda između dva svjetska rata, perioda socijalističke države pa sve do danas.“
Istraživanje identiteta muslimana Cazinske krajine bilo je izuzetno istraživački osjetljiva i zahtjevna tema koja je podrazumijevala analizu relevantnih izvora i objavljene literature, fotografija, eseja, medijskih napisa...
„Ono što je posebno važno i vrijedno u ovoj knjizi jeste višegodišnje empirijsko istraživanje, rad na terenu, iscrpni razgovori i intervjui sa stanovnicima Cazinske krajine. Pri tome je autorica uspjela proširiti istraživački horizont intervjuirajući osobe koje više ne žive u rodnom kraju već u inostranstvu, rezultat su vrijedna saznanja o kompleksnom savremenom transnacionalnom identitetu. Ona predstavlja brojna i istinita različita iskustva tumačenja, manifestacije identiteta, različite interpretacije ličnog ja i kolektivnog mi. Potvrđuje da su identiteti konstrukti u stalnoj transformaciji, oblikovanju i redefiniranju, uslovljeni aktuelnim političko-ekonomskim trenutkom“, kaže Sarač-Rujanac, koja posebno ističe važnost historijskog naslijeđa, „tradicije i kulture muslimanskog načina života i običajnih praksi koje se prenose unutar porodice te u većoj ili manjoj mjeri prakticiraju u savremenom kontekstu i zrcale u savremenom identitetu. Pri tome, posebnu je pažnju u istraživanju posvetila porodici kao društvenom nukleusu. Ulozi i položaju žene u datoj zajednici, značaju školovanja, utjecaju kulta dide, kulta hodže, kulta komšiluka i vjere.“
Posebno je potcrtala, kako je kazala, specifičnosti krajiškog identiteta. „Analizirala je značajne običaja i vjerovanja, a kao poseban marker identiteta istakla je specifičnost govora pjesničkog izričaja i njihovu epsku pjesmu. Jedna od njih govori o junaštvu krajišnika Ale Bojičića, koja kaže: 'Bojičiću, bojiš li se ikoga?' Ale odgovara: 'Boga malo, sultana nimalo, a vezira k'o dorata moga.' To na specifičan način oslikava identitet Krajišnika.“
Istraživanje Lejle Hairlahović-Hušić potvrdilo je da muslimani Cazinske krajine imaju višestruke identitete koji nisu u sukobu, nisu međusobno isključivi. Posebno se ističu, kaže Sarač-Rujanac, muslimanski identitet, krajiški identitet, bošnjački identitet i nacionalni identitet.
„Iako je vjerski identitet nešto naglašeniji od nacionalnog, autorica zaključuje da je njihovo preklapanje i prožimanje prisutno u svakodnevnom životu. Dok postoje prijepori oko etnonima i nominiranja, to jest, između muslimana i Bošnjaka, dvojbe nema oko izrazito naglašenog regionalnog identiteta koji kazivači jasno ističu, ukazujući posebno na krajiški ponos, nam i srčanost“, kazala je Sarač-Rujanac, zaključujući: „Na drugoj strani, kada je u pitanju iseljeništvo, autorica zaključuje da je nacionalni identitet maglovit, ali su zato vrlo jasni religijski i regionalni identitet. Bremenitost povijesnog koda ovog dijela Bosne i Hercegovine odrazio se na specifičnost ovog pograničnog područja u kojem su postojale različitosti, ali i sličnosti s obje strane granice i brojni vidovi saradnje i integracije. Sve je to utjecalo na oblikovanje savremenog identiteta, dinamiku procesa nacionalne izgradnje koji na ovom području nije tekao ravnomjerno niti usklađen. Procesa koji je kod Bošnjaka Bosanske krajine još uvijek dinamičan i traje.“