Reakcije na intervju Bakira Izetbegović za Televiziju Al-Arabiya (medijski servis s centrom u Dubaiju) u režimskim medijima dokazuju da je od ideološke indoktriniranosti i političke nepismenosti zvanih i samozvanih analitičara za javni prostor mnogo opasniji nizak nivo njihove emocionalne inteligencije. Objasnit ćemo zašto, ali nakon što propitamo da li je Bakir Izetbegović svojim izjavama rekao išta što odudara od zacrtanog “euroatlantskog puta” Bosne i Hercegovine, a za što ga se optužuje.

Ovo je sukus highlightiranih Izetbegovićevih izjava koje se, u maniru imanentnom velikosrpskoj propagandi, prenose u režimskim medijima:

“Stranci u ovom času rade na način da faktički nas isporučuju, da reduciraju moć Bošnjaka, smanjuju utjecaj muslimana u Bosni i Hercegovini i na Balkanu da bi zadovoljili druge dvije strane, prije svega srpsku, koja je vrlo agresivna u politikama. (...) Posao međunarodne zajednice jeste očuvanje mira i stabilnosti u Bosni i Hercegovini, a ne miješanje u izborni proces. (...) Stranci su uklonili SDA iz vlasti. (...) Pozivam islamske zemlje da se više angažuju za Bošnjake, koji su ponovo prepušteni sami sebi.”

NA ŠTA SU SLIJEPI REŽIMSKI ANALITIČARI

Bakir Izetbegović, dakle, nije rekao ništa što nije očigledno svakom razumnom građaninu ove zemlje, ne samo Bošnjaku nego i Srbinu, Hrvatu, Turčinu, Jevreju, Čehu, Crnogorcu, “ostalom”... Niko ne može poreći nimalo ugodnu zbilju o kojoj je informirao gledatelje Al-Arabiye. Miješanjem u izborni proces stranci, osim što su pregazili vlastita bazična načela, jesu uklonili SDA s vlasti, a SDA jeste autentičan politički predstavnik muslimana u Bosni i Hercegovini. Njegov poziv islamskim zemljama da se angažiraju na podršci istovjernim građanima u Evropi otud se ima razumjeti kao krajnje politički opravdan čin, koji može smetati samo neprijateljima muslimana, Bošnjaka i Bosne.

Reakcije trojkinih tribuna sažete su u izjavi Envera Kazaza: “Radi se o jednom opasnom narativu pogotovo što je Bosna i Hercegovina poslije rata u Ukrajini definitivno ušla u zonu interesa EU i NATO pakta. (...) Bosna i Hercegovina treba sarađivati sa svima koji su njeni prijatelji, pri čemu treba voditi računa da autokratski režimi koji postoje u arapskom svijetu ne mogu biti partner za ono što bismo nazvali demokratskim sistemom vrijednosti.”

Šta ne znaju, šta zbog emocionalne nestabilnosti ne mogu da vide, režimski analitičari:

  1. Bosna i Hercegovina je “definitivno ušla u zonu interesa EU i NATO pakta” ne poslije agresije Rusije na Ukrajinu, nego 22. maja 1992, kada smo postali članica UN-a. Da to nije bio interes Zapada, ne bismo bili priznati.
  2. Jake islamske zemlje su prijatelji Zapada. Njihovi saveznici. Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati, Kuvajt, Katar, sve jake, ekonomski moćne zemlje (osim Irana) muslimanskog Istoka prijatelji su i saveznici Zapada, pa su dobri odnosi Bosne i Hercegovine s njima u potpunoj harmoniji s bosanskim euroatlantskim putem.
  3. Autokratski režimi mogu biti partner “za ono što bismo nazvali demokratskim sistemom vrijednosti”. Ako za takvo što demokratski režimi vide interes. I ako autokratski režimi vide interes u partnerstvu s demokratskim režimima. A da i jedni i drugi režimi vide obostrani interes, dokaz su briljantni odnosi “čuvara liberalno-demokratskog poretka u svijetu” Sjedinjenih Američkih Država s autokratskim režimom Saudijske Arabije. SAD i Saudijska Arabija nisu u dobrim odnosima zato što su inkluzivni, puni ljubavi i pažnje za Drugo i Drugačije, nego zato što SAD ima oružje, a Saudijska Arabija pare i naftu.

Ovo su činjenice. Činjenice koje se ili izbjegavaju ili ideologiziraju, ako se nađu pogodnim za promociju ideja i vizija otkrivenim u novoljevičarskim teorijskim laboratorijama, koje (vizije) nemaju dodirnih tačaka sa svijetom kakav jeste, i crn i bijel. U reakcijama na Izetbegovićev intervju vidimo nesposobnost prihvatanja činjenica i latentnu islamofobiju, koja, može biti, i nije primarni agens, nego posljedica nedostatka htijenja da se zbilja, kao takva, prihvati i vlastito djelovanje kreira u skladu s njom, a ne s unaprijed zamišljenim, savršenim svijetom. Ono što režimski analitičari ne vide jeste da je vrlo moguće da, primjera radi, princ Saudijske Arabije, Mohammed bin Salman Al-Saud, ako mu bude merak, ako vidi interes, ili iz nekog trećeg razloga, zvanično, poluzvanično, neformalno, u razgovorima s donosiocima odluka na Zapadu, ili njihovim predstavnicima, ako ništa, a ono naglasi da je zainteresiran za poziciju muslimana u Bosni i Hercegovini.

SLIJEPI NA PRIJATELJE, SLIJEPI NA NEPRIJATELJE

Islamske zemlje su moćne, bitan faktor u kreiranju geopolitičke slike svijeta. Njegova realna moć je u resursima, geostrateškoj pozicioniranosti i novcu. Ali to režimski analitičari, čija je slika svijeta o islamu i muslimanima građena srpskim mitovima i andrićevštinom, ne može vidjeti. K tome, danas svjedočimo mirenju Saudijske Arabije i Irana, koje ne ostavlja ravnodušnim Zapad, posebno ne SAD. Zapad jeste jači, organiziraniji, stabilniji od islamskog Istoka, ali bez njega (bez nafte i baza NATO-pakta po muslimanskim zemljama) ne bi bio ni blizu moćan i jak kao što je sad. Moć Zapada ovisi o islamskim resursima. Okrene li se ćurak naopako muslimanskim prinčevima i kraljevima, svašta se može desiti... Probajmo ući u za nekoga distopijsku, za nekoga utopijsku sliku svijeta, onu sliku svijeta koju je opisao francuski pisac Michel Houellebecq u romanu Pokoravanje, u kojem Francuska postaje šerijatski uređena zemlja. Ako moćniji od Zapada postanu autokratski režimi islamskih zemalja, još ako izgrade dobre odnose sa svojim sadašnjim neprijateljem, Iranom, da li bismo u tom slučaju vidjeli problem dobrih odnosa Bosne i Hercegovine s islamskim svijetom. Pitanje jeste hipotetičko, ali bilo bi dobro čuti odgovor režimskih analitičara.

Naša javnost potpuna nezainteresiranost za muslimanske zemlje, koje nikada neće biti neprijatelji muslimana u Bosni i Hercegovini, za posljedicu je imala tišinu na za našu zemlju vrlo važan događaj: na 49. sjednici Organizacije islamske saradnje (OIC) usvojena je Rezolucija kojom se “osuđuju i odbacuju svi zaključci, izjave i aktivnosti kojima se potkopavaju nadležnosti države Bosne i Hercegovine, te poziva na secesionizam” i, što je mnogo važnije, “prepoznaje značaj tranzicije Bosne i Hercegovine u funkcionalnu, reformama orijentiranu, modernu demokratsku evropsku državu i ohrabruje evropsku i euroatlantsku orijentaciju Bosne i Hercegovine” (istakao A. H. P.). Samo politički nepismenim i neznavenim analitičarima ovakve rezolucije ne znače ništa, a zapravo su mnogo važnije od njihove subjektivne averzije spram islamskog Istoka i/ili isključivosti, koja svakako jeste sukus totalitarnih, novoljevičarskih narativa, čiji je Enver Kazaz jedan od najglasnijih zagovornika.


Tada (2018. godine) predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakir Izetbegović i
saudijski princ Sultan bin Salman bin Abdulaziz Al Saud

Dobri odnosi Bosne i Hercegovine s muslimanskim Istokom, uključujući i države kojima vladaju autokratski režimi, kakva je Saudijska Arabija, u geopolitičkom smislu mogu donijeti samo dobro Bosni i Hercegovini, dok god takvim odnosima ne ugrožavamo vlastitu liberalno-demokratsku agendu. A mirenju Irana i Saudijske Arabije bismo se trebali radovati, jer političko homogeniziranje islamskih zemalja znači i mogućnost postavljanja dodatnih uslova Zapadu za ostvarivanje njihovih ciljeva u tom dijelu svijeta, a jedan od uslova mogao bi biti i pozicija muslimana na Balkanu.

Ali, da bi i islamske zemlje skrenule pogled na nas, i sami moramo biti aktivni... Sjetimo se jedne aktivnosti iz decembra prošle godine.

Sličnim, možda i gorim reakcijama od ovih na intervju Izetbegovića svjedočili smo kada je tada tadašnja ministrica vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Bisera Tuković primila ministra vanjskih poslova Irana Hosseina Amir-Abdollahiana. Kontekst u kojem je ta posjeta bila realizirana bio je više nego kompleksan (demonstracije u Teheranu, pripreme za nedemokratsko djelovanje predstavnika demokratskog Zapada). Međutim, tom posjetom je poslat više nego važan signal svima, pa i Zapadu. Iako smo opredijeljeni za zapadne vrijednosti, predstavnici Zapada počeli su se ponašati prema nama tako da smo se s pravom zapitali žele li nam dobro. I umjesto da savijemo kičmu, poslali smo signal – ako bude “stani-pani”, mi imamo hrabrosti i promijeniti saveznika. Pokazali smo državnički stav, ponašali smo se kao subjekt – preuzeli odgovornost. Zanimljivo, niti su se Amerikanci pretjerano naljutili na ministricu Turković, niti su nam Iranci zamjerili što je naš nacionalni interes suštinski drugačiji od njihovog. To je zato što su i Amerikanci i Iranci ozbiljne nacije. Nemaju problem poštivati volju svojih partnera. Oni, zasigurno, hoće približiti ili udaljiti od sebe one koji se ne uklapaju u njihove vanjskopolitičke ciljeve, ali taj proces udaljavanja ili približavanja nije – isključiv i konačan. Odnosi među nacijama slojeviti su. Na nekim mjestima se podudaraju, na nekima ne. Odbaciti nekoga samo zato što mu je strateški interes drugačiji, ili bitno drugačiji, kao u slučaju Irana, nerazumno je. Kada bi se tako uređivali geopolitički odnosi, ratovi nikada ne bi prestajali.

EMOCIONALNA INTELIGENCIJA NA NISKIM GRANAMA

Ništa od toga analitičari režimskih medija ne razumiju. A ne razumiju jer im je stepen emocionalne inteligencije na veoma niskom nivou.

Emocionalna inteligencija podrazumijeva svijest o sebi kao subjektu, koji je u permanentnom nastojanju da se integrira: svi smo mi manje ili više dezintegrirani, disocirani, trudimo se naći balans između želja i mogućnosti, unutarnjeg i vanjskog svijeta, a u tim nastojanjima često pogriješimo. Razliku među nama pravi (ne)postojanje svijesti o toj bazičnoj stavci ljudske prirode. Neko će je prihvatiti, neko neće. Odnosno, neko će se pomiriti s vlastitom, time i nesavršenošću Drugih i zbilje kao takve, neko neće. Emocionalno inteligentni ljudi, shodno tome, bit će inkluzivni, prihvatiti da je zbilja nesavršena i nastojati u kontekstu te iste nesavršenosti naći svoje mjesto pod suncem, u kojem će biti, nikada do kraja, ali zato više integrirani nego disocirani. Za emocionalno neinteligentne ljudi “drugi su pakao” (Sartre), time i isključeni, jer nisu “raj”, nisu savršeni.

Individualna nesposobnost prihvatanja nesavršenosti, bolje reći kompleksnosti kako međuljudskih, tako i međunacionalnih odnosa, ne može a da ne ostavi traga u javnom diskursu. Nizak nivo emocionalne inteligencije onemogućava racionalnu percepciju političkih odnosa, njihovo sagledavanje onakvima kakvi oni uistinu jesu, a ne onakvima kakvi bi trebali i morali biti spram ove ili one ideološke matrice. Naravno da nam Washington, London i Berlin ideološki i politički trebaju biti bliži od Rijada, Moskve i Pekinga, ako smo se opredijelili za euroatlantske integracije. Ali to ne znači da s nezapadnim centrima, posebno muslimanskim, stožerni narod Bosne, koji jeste muslimanski narod, ne treba graditi dobre odnose, sve dok oni ne ugrožavaju naš nacionalni interes.

Sve su prilike da je kazazovština onaj ideološki narativ u kojem, kao i u (veliko)srpskom narativu, te onim islamofobičnim na Zapadu, nema mjesta za zbilju koja se zove – Bošnjaci. Enver Kazaz paradigma je analitičara koji u vlastitom emocionalnom registru, a time ni misaonom, ne može smjestiti Bošnjake i Bosnu kao politički subjekt, već samo kao objekt različitih centara moći. Da je režimskim analitičarima stalo do “demokratskih standarda”, pa u strahu da se oni ne ugroze odbacuju svaku vezu Bosne i Hercegovine s autokratskim režimima na muslimanskom Istoku (s kojima, podsjetimo, čvrste veze gradi čuvar demokratskih standarda, SAD), ne bi podržavali koaliciju SNSD i HDZ-a s “trojkom”, odbacili bi je jer je nedemokratski došla na vlast.

Režimski analitičari ne doživljavaju Bošnjake kao politički subjekt, Bosnu i Hercegovinu kao važnu državu. Zato im i smetaju državnici poput Bakira Izetbegovića. Smetaju jer su, za razliku od njih, politički pismeni. Racionalni. Zato je samo u kazazovštini i avazovštini moguće osuditi političara koji traži saveznike za borbu u kojoj se nalazi narod kojeg predstavlja. Samo ideološki indoktrinirani ljudi, niskog nivoa emocionalne inteligencije, mogu i usuđuju se javnost opterećivati lažnim dilemama o izboru između Istoka i Zapada, i to poslije tri decenije u kojima niko u Bosni i Hercegovini nije djelovao zapadnjački kao SDA. Naša opredijeljenost jeste Zapad, ali prije Zapada opredijeljeni smo samima sebi. Ko god nas želi podržati, potreban nam je i više je nego dobrodošao.