Kažu ljudi, ja nisam brojao, da svakog radnog dana iz sela zapadne Hercegovine putevima od Čitluka i Širokog Brijega u Mostar na posao siđe oko četiri hiljade osoba koje rade u zdravstvu, sudstvu, policiji, obrazovanju, upravnim aparatima kantona i Federacije, te drugim ustanovama koje se finansiraju iz budžeta Federacije BiH, Hercegovačko-neretvanskog kantona i Općine Mostar. Spomenimo i to da, po pravilu, skoro sve te zgrade u kojima su smještene spomenute organizacije i pojedina ministarstva Vlade Federacije Bosne i Hercegovine nalaze se na dijelu “hrvatskog” dijela Mostara. Upućeni kažu da je to radi lakšeg prebacivanja vlasti u slučaju proglašenja trećeg entiteta, ali to nije tema ovog teksta.

I tako u tom jednom ministarstvu gdje uglavnom sjede te cure i žene iz zapadne Hercegovine jedna slavi rođendan, te je kupila lijepu tortu i na pauzi prema već nepisanom običaju želi počastiti kolegice i kolege. Stavila ona tako tortu na sto, iz kese izvadila sokove, salvete, plastične čaše i tanjire, te nož za tortu koji je ponijela od kuće. Prilaze tako kolegice, sve su to kulturne i visokoobrazovane osobe, odrežu komad torte, stave na tanjir, pa gledaju gdje leže plastične viljuške. Ali viljušaka nema! U žurbi slavljenica ih zaboravila jutros kupiti u samoposluzi!

“Šta ćemo sad?”, upita jedna od malobrojnih Bošnjakinja, koja se rodila i odgojila u jednoj mostarskoj mahali.

“Pa nećemo valjda jesti rukama?”, šali se kao ona.

“Ta nismo iz mahale!”, nadodade, pokušavajući tako da se pred Širokobriježankama distancira od svog imena, prezimena, svoje porodice i porijekla.

Vjerovatno ste sami čuli ili pročitali na društvenim mrežama slične konstatacije gdje mahala i mahaljani uvijek imaju negativni predznak. Po pravilu, spominjanje mahale u negativnom kontekstu na društvenim mrežama uvijek pišu osobe s bošnjačkim imenima i prezimenima,  skoro nikad sa srpskim ili hrvatskim.

Svaka trezvena osoba bi se upitala zašto je to tako. Zašto se osobe čiji su preci prije tri ili četiri stotina godina živjeli u kućama s uređenim banjicama/hamamdžicima za kupanje i ličnu higijenu, u mahalama – gradskim zonama za stanovanje bosanskohercegovačkih gradova islamske urbanistike s uređenim vodozahvatnim objektima, odvodom otpadne vode, odvozom smetlja i socijalnom službom trebaju toga stidjeti? O čemu se tu radi?

Da bismo to razumjeli, trebamo se vratiti malo u prošlost.

Mahala je bila specifična samostalna stambena zona i osnovna urbana forma unutar koje se formirao gradski način života bosanskohercegovačkih gradova. Naziv je označavao i organizacionu jedinicu s jasnim kodeksima ponašanja i odgovornosti. U mahali se formirao mentalitet građanina i oblikovali odnosi među ljudima, te utvrđivao temeljni osjećaj pripadnosti svom okruženju i kulturi.

Jedne pored drugih u toj osnovnoj urbanoj formi stanovale su različite staleške i socijalne grupe, što je doprinosilo višestoljetnoj društvenoj vitalnosti mahale. Osim mahalā, kao druga stepenica u izrastanju društvene urbane hijerarhije važnu ulogu u životu naših gradova imala je čaršija. Pored trgovaca i zanatlija, članova raznih esnafa, značajan udio u formiranju čaršijskog mijenja svakako su imali predstavnici uleme.

Dolaskom na vlast 1945. godine Komunistička partija je u mahalama i čaršiji kao urbanim neformalnim grupacijama ljudi vidjela konkurenciju i protivnika kojeg je trebalo eliminisati i spriječiti da utječu na formiranje javnog mnijenja šire društvene zajednice i određuje tokove društvenog kretanja. Nova je vlast mahalu i čaršiju klasificirala kao neprijateljski građanski sloj, sitnu buržoaziju i leglo reakcionara. U partijskim dokumentima 1945. godine nova komunistička vlast izražava zabrinutost time da konzervativni vjernici i oni koji su pripadali tradicionalnoj eliti “još nisu ušli u naš pokret”, te da se politički rad mora pojačati kako bi se spriječilo da mahala i čaršija modelira i usmjerava članove svoje zajednice i u konačnici formira javno mnijenje.

U toj borbi presudno je bilo oslanjanje komunista na predominantno srpsku i ruralnu partizansku bazu, sa svim njenim predrasudama prema Bošnjacima, tadašnjim muslimanima. U javim nastupanjima, u školama, na radnim mjestima i neformalnim druženjima pripadnici novostvorene društvene elite ismijavali su i odbacivali stoljetne gradske običaje, muslimanska imena i normative ponašanja kao znak zaostalosti i neprosvijećenosti. Na sastancima u preduzećima i fabrika često se moglo čuti “drugovi, budimo konstruktivni, ta nismo u mahali” i slično. Taj strah i odbojnost od javnog mnijenja formiranog u čaršiji, a koje nije pod kontrolom Partije, lijepo se vidi iz izlaganja ondašnjeg državnog rukovodioca Raifa Dizdarevića: “To je onaj čaršinlijski mentalitet koji se bavio širenjem lažnih glasina, ogovaranjem, sijanjem sumnji u ljude i slično, koji je time nadomještao svoju uskost i ograničenost, ostvarivao sebičnost i karijerističke pretenzije.”

Razgrađivanje društveno socijalnog urbanog tkiva mahale pratilo je fizičko potiranje islamske urbanistike bosanskohercegovačkih gradova. Po Sarajevu, Mostaru, Banjoj Luci i ostalim gradovima pristupilo se rušenju džamija i drugih vakufskih objekata, a 1955. godine samo zahvaljujući slučajnosti, Baščaršija u Sarajevu nije sravnjena sa zemljom. Na tu politiku svakako je utjecao socijalistički urbanizam, ili demahalaizacija, koja se u istom vremenskom periodu (1945–1955) provodila na dijelovima novoformiranih socijalističkih zemalja (Rumunija, Bugarska, Albanija) koje su bile pod Osmanskim Carstvom i gdje su postojala naselja osmanske urbanistike.

Zato je danas Bošnjacima, poslije 47 godina indoktrinacije i čitanja o tamnom vilajetu, nasilnoj islamizaciji, nevjestinoj obaveznoj prvoj bračnoj noći s agom, nabijanju na kolac, te glupoj i zloj mahaluši, teško osloboditi se stida i kompleksa manje vrijednosti koji im je sve to vrijeme nametan i danas otežao racionalne političke procjene. Prikazivanje ove crtice o bošnjačkom negiranju svog bića i objašnjenjem ovih dubokih kompleksa neka bude jedan mali doprinos u preporodu i spoznaji samih sebe.