Hilmo Neimarlija (Preporod, 1971.)
Velik po hadždžu, najvišem domenu čovjekovog unutarnjeg, duhovnog doživljaja. Plemenit po kurbanu, utjelovljenju istinske plemenitosti. Njegova ljepota, veličina, skladnost, plemenitost, to je veličanstvenost i impozantnost slike u Haremi Šerifu, na Mini, Muzdelifi, Arefatu, to je doživljaj hadžije dok stoji pred Bejtullahom, pogleda uprtog Hadžerul-esvedu, predan sjećanju na najvećeg čovjeka, na Resulullaha, njegova opijenost skladom na Arefatu i iznad svega uzvišenošću Najuzvišenijeg kojoj je tada najbliži.
To je sreća djeteta sa komadom kurbanskog mesa u rukama, zadovoljstvo sina i radost poklonom iznenađene majke. To je ona neuhvatljiva, nesvakidašnja atmosfera kojom odiše svaki islamski dom, selo, mahala. Atmosfera koja opija ljepotom ezana, toplinom izraženih želja i snagom stisnutih ruku po izlasku iz džamije, mirisom kurbanskog mesa, prijatnošću i humanošću zijareta i ikrama, jednom opštom svečanošću.
Takav je naš blagdan. Veliki treptaj duše, islamske. Blag i topal, snažan i plemenit. Takvog ga znamo jer ga takvog doživljavamo.
Ali Kurban-Bajram nije samo kratki doživljaj duše bez obzira koliko veličanstven bio. On je u isto vrijeme i nešto više. Kao plameni bljesak neugasive buktinje islamske čiji sjaj prodire kroz sve i obavija sve, on je poziv. Poziv višem Najvišeg. To je Islam. Najviši poziv jer vodi najvišoj Istini. Vodi treptajem duše, zaustavljenim onda kada je najsnažniji.
Puteve tom životu stalne ljepote, sreće, skladnosti, plemenitosti, otkriva i pokazuje Kurban-Bajram svjetlom svojih simbola. Ljubav prema svom bratu muslimanu i spremnost na žrtvu, simboli su Kurban-Bajrama, njegov sadržaj, njegova poruka. Ljubavi koja negira rase, nacije, klase i sve druge razlike, Bajram daje smisao i otkriva je kao uslov života, osnov društva i izvor sreće.
Hadždž nije samo veliki doživljaj, čovjekovog duha, on je još veći kao najviša himna ljubavi i bratstvu svih muslimana. Haremi Šerif, Safa i Merva, Minna, Muzdelifa, Arefat, AKORD SU VIŠIH TONOVA DUŠA STOTINA HILJADA MUSLIMANA, koji tada ne znaju za svoje porijeklo, bogatstvo, moć, čast.
Princ i beduin. Kralj i fellah, maharadža i indijski seljak, svi jednaki, isti, ne samo po odijelu, čineći “...jedno tijelo“, opijaju se veličinom pravog bratstva. To je opšta skladnost, pravo ushićenje. To je himna nečeg skoro nestvarnog.
Stvarno će postati ako zvuci himne ne ostanu u zidovima Haremi Šerifa i ne izgube se u pijesku Arefata! Oni treba da ostanu u duši tijela koje i poslije hadždža treba da bude samo takvo da “...ako jedan dio oboli svi ostali da to osjete“ i shvati zahtjeve tog jedinstva, zahtjeve ljubavi.
Jer manifestacija ljubavi nije samo međusobni osjećaj, ona traži aktivnost, rad, borbu, život i to je ono što je usko veže za drugi bajramski simbol, za žrtvu. Dok je ljubav kao temelj društva, uslov života, žrtva je njegova pokretačka snaga. Definicija života je borba i samo borba. Stalna i nikad prekinuta. A borbe nema bez žrtve. Spremnost na žrtvu je spremnost za život. Odricanje, pregaranje i žrtvovanje čini čovjeka velikim, herojem, pobjednikom.
Spremnost Ibrahima (alejhiselam) da žrtvuje sina Ismaila u ime viših ciljeva i za više ideale, ostala je do danas kao primjer najviše pobjede čovjeka. U klanju kurbana, obnavljanju sjećanja na ovu pobjedu sadržan je pravi smisao žrtve i, poruka. Poruka, imperativ muslimanu da mora da bude spreman za život i da u njemu bude samo pobjednik. Drugo ne. Biti pobjednik u životu, što se postiže samo u okvirima istinskog bratstva i poslije ogromnih žrtava, velikog zalaganja i stalne aktivnosti, poruka je, smisao i doživljaj Kurban-Bajrama.
