Islamski svijet kojeg čini dvije milijarde ljudi ili gotovo trećina svjetske populacije danas se nalazi u jednoj od najvećih socio-ekonomskih i duhovnih kriza. Islamski ili muslimanski svijet (ummet) suočen je s brojnim izazovima, od siromaštva, nepravde, ekonomske nejednakosti, političkih i ideoloških podjela, do korupcije, lošeg upravljanja, diktatura, ovisnosti o vanjskim, uglavnom zapadnim silama. Mnoge zemlje islamskog svijeta karakterizira žestoki otpor prema zahtjevima muslimanske populacije koja insistira na političkim, društvenim i ekonomskim reformama. Jedan od posebnih problema islamskog svijeta koji je posebno isplivao na površinu proteklih godina jeste visok nivo indiferentnosti prema sudbini Palestine i Jerusalema (Qudsa), prve kible muslimana za čiju je funkcionalnost, stabilnost i kontrolu na sebe dužnost preuzela Hašemitska Kraljevina Jordan. Pitanje mezhepskog frakcionaštva ili sektaštva također je nanijelo veliku štetu muslimanima. Uprkos poteškoćama, islamski će svijet, s vremenom, uspjeti svoju energiju i inspiraciju pronaći u vrijednostima islama i njegova će budućnost biti slavna, smatraju neki istaknuti muslimanski naučnici koji žive i rade u razvijenim i naprednim zemljama zapada.

OTPORNOST MUSLIMANSKIH DRUŠTAVA

Najbolji primjer obnove islamskog svijeta možemo već danas detektirati u razvoju muslimanskih zemalja kao što su Malezija, koja se uspjela pozicionirati kao jedna od srednjih, ali izuzetno naprednih, industrijski i tehnološki razvijenih zemalja, azijskih tigrova. Malezija je uspjela postati jedan od modela modernog islamskog razvoja upravo zahvaljujući fokusu na islamskim vrijednostima i idealima koje je malezijsko rukovodstvo upotrijebilo kao centralnu pogonsku snagu razvoja zasnovanog prije svega na islamizaciji znanja, fokusu na sinergiji između islamskog i savremenog modernog obrazovanja i povjerenja između vladajućih struktura i građana. Malezijska vizija 2020, koju je prije tri decenije najavio bivši premijer Malezije Mahathir Mohammed, urodila je brojnim plodovima, čiji je najvidljiviji rezultat relativno visok standard života, ali i pozicioniranje Malezije kao prepoznatljivog lidera u islamskom svijetu u određenim segmentima kao što su islamska ekonomija i finansije i obrazovanje. Međutim, onog momenta kad je među Malajcima kao najbrojnijoj komponenti malezijske političke scene došlo do podjela i razilaženja na ideološkom principu i kad se malezijska politička scena počela usitnjavati na desetke različitih političkih frakcija koje se nadmeću za prevlast, tada dolazi do njene stagnacije i političke krize. Fragmentacija je proizvedena i potaknuta izvana kako bi se Malezija spriječila na njenom putu razvoja koji ne odgovara njenim nekadašnjim kolonijalnim vladarima i drugim silama koje ne žele da muslimanske zemlje budu napredne i suverene. To može biti jasan pokazatelj i nama u Bosni i Hercegovini da politička fragmentacija i proliferacija politički nekoherentnih snaga i aktera ne može voditi ka ekonomskom napretku, socijalnoj stabilnosti ili zajedničkom moralnom vrijednosnom sistemu.

Drugi primjer otpornosti muslimanskih društava jeste Islamska Republika Iran, zemlja s muslimanskom većinom koja je bila izložena decenijama imperijalne diktature i straha, a nakon revolucije i agresije od susjednog  Iraka, pod diktaturom Saddama Huseina, koju je svim sredstvima pomagao zapadni svijet i njegovi saveznici u regiji. Ipak, ova se muslimanska zemlja, koja je decenijama podvrgnuta najrigoroznijim ekonomskim sankcijama Zapada, pokušajima diplomatske izolacije i prijetnjama, uspjela održati i sačuvati svoj suverenitet, čak uvećavši svoje odbrambene kapacitete i proširivši svoj diplomatski, ekonomski i kulturni utjecaj u široj regiji.  

Iako najudaljenija od centra islamskog svijeta, najveća muslimanska država na svijetu Indonezija danas se može pohvaliti velikim napretkom na planu ekonomskog razvoja. Indonezija se pozicionirala kao članica asocijacije G20, koju čini 20 najbogatijih zemalja svijeta, naravno na bazi visine bruto nacionalnog dohotka, ali ne i dohotka po glavi stanovnika, gdje svakako prednost imaju bogate muslimanske arapske zemlje Zaljeva čiji je broj stanovnika minijaturan u odnosu na Indoneziju. Indonezija će u oktobru ove godine biti domaćin susreta G20, kojim trenutno predsjedava. Indonezija se također može pohvaliti da već treću deceniju baštini dinamičnu demokratiju i pravi pluralizam na kojim joj mogu pozavidjeti mnoge muslimanske zemlje. Iako zvanično sekularna republika, Indonezija je duboko islamsko društvo u kojem djeluju neke od najvećih islamskih organizacija, “Nadlatul Ulama” (NU) i “Muhamediyya”, dva različita islamska pokreta, prvi je tradicionalistički koji baštini sufizam i drugi reformski i modernistički.


“Nadlatul Ulama” jedna je od najvećih islamskih organizacija

Oba pokreta fokusirana su na duhovnu izgradnju muslimana, obrazovanje, ekonomski napredak i komplementarni su u svojim programima. Današnji potpredsjednik Indonezije ranije je predvodio NU, a obje organizacije iznjedrile su efektivne političke stranke, kao političke mehanizme koje se u demokratskom miljeu zalažu za vrijednosti primjerene islamskim moralno-etičkim i socijalnim vrijednostima. Izvanredna sinergija centralne vlasti i islamskih organizacija predstavlja vrijedan primjer koji bi mogao poslužiti i kao stanovit uzor islamskoj zajednici u Bosni i Hercegovini koja djeluje u sekularnom okruženju, ali ne bi trebala prepustiti bosanskohercegovački prostor u kojem žive pripadnici islama kao većinski narod na milost i nemilost tokovima ekstremnog, radikalnog sekularizma i antiislamizma. Bez političkih mehanizama i izravnog utjecaja na oblikovanje društva, vodeće islamske organizacije u Indoneziji ne bi uspjele reformirati Indoneziju i njen model prakticiranja islama poznat kao Islam Nusantara (Islam arhipelaga) pozicionirati kao jedan od uspješnijih modela tumačenja i recepcije islama koji postaje sve zanimljiviji muslimanima širom svijeta.

METE RADIKALNOG SEKULARIZMA I ANTIISLAMIZMA

Velika je iluzija nasjedati podvalama o tome kako islam ili islamska zajednica moraju biti izvan politike u sekularnim društvima. Neki dušebrižnici i protagonisti ekstremnog sekularizma koji u Bosni i Herzegovini vode kampanje testiranja muslimanskih osjećanja, poigravajući se kritikama ezana kao sastavnog dijela muslimanskog života i društva, previđaju činjenicu da je poglavar katoličke crkve, prvi biskup Rima istovremeno i državni poglavar Vatikana, a lojalnost katolika širom svijeta svom vjerskom poglavaru ne dovodi u pitanje njihovu lojalnost sekularnim državama u kojim oni žive. Isto tako, ne postavlja se pitanje kako je moguće da je državni poglavar Ujedinjenog Kraljevstva istovremeno i poglavar Anglikanske crkve. Zbog toga se ne treba plašiti kritika kako Islamska zajednica ima određeni politički utjecaj na neke političke tendencije u BiH. Bilo bi pogrešno i problematično da zajednica muslimana ne pronalazi načine da se putem svojih zakonskih ovlaštenja indirektno, naravno, ne direktnim uplitanjem u političke procese, bori za očuvanje moralno-etičkih i socijalnih vrijednosti u cilju očuvanja i izgradnje zdravog društva. U demokratskim društvima na zapadu vjerske zajednice itekako imaju utjecaja i pitaju se u kom se pravcu kreću društva u kojim djeluju.


Recep Tayyip Erdoğan

U novije vrijeme prisutna je kampanja, lansirana iz različitih centara na Zapadu, a ponekad i u islamskom svijetu, koja pokušava putem agitacije, publiciranja, kooptacije ili finansijskim putem propitivati validnost temeljnih principa islamske ortodoksije i tradicije, uglavnom pod plaštom liberalizma, pluralizma i tolerancije. Takvih pokušaja nisu pošteđeni ni muslimani u Bosni i Hercegovini. Muslimanski svijet danas je u potrebi stvarnog islamskog reformizma, koji će u fokusu imati revitalizaciju islamske duhovnosti i snaženja islamske ortodoksije, a ne pukog prilagođavanja standardima koje očekuju muslimanski tlačitelji koji ih raznim spletkama podstrekavaju na kozmetičke promjene, uvjeravajući ih u laži kako je ustvari problem u islamu, koji mora da se reformira, kao što je jednu od svojih studija svojevremeno naslovio orijentalista Bernard Lewis, idejni arhitekt teorije sukoba civilizacija koju je kasnije harvardski politolog Samuel Huntington učinio globalno kurentnom, nametnuvši je kao bukvar i opravdanje antiislamskih globalnih zapadnih pohoda.  Nažalost,  brojni muslimanski lideri pristali su da budu instrumentalizirani u implementaciji različitih programa tzv. deradikalizacije muslimanskih društava koji su pripremljeni i dizajnirani u Nizozemskoj, Australiji ili SAD-u. Jedna od najkatastrofalnijih slabosti islamskih predvodnika jeste prihvatanje nametnutog diskursa o deradikalizaciji muslimana koji su morali primjenjivati nad svojim narodima. O tome najbolje svjedoči primjer Pakistana, jedne od najvećih muslimanskih zemalja, čiji je nedavno svrgnuti premijer Imran Khan precizno objasnio kako je pod prijetnjama bombardiranja njegova zemlja morala pristati na nametnuti rat protiv terora u kojem je izgubila 80 hiljada svojih građana, ratujući za neokolonijalne ciljeve zapadnih moćnika. Stvarna borba protiv radikalizma, ekstremizma i terorizma, koji je nametnut muslimanskim zemljama, prvenstveno onim u jezgru islamskog svijeta, koju decenijama vode neke od najvećih i najnaprednijih islamskih država kao što je Republika Türkiye, Zapad proglašava problematičnom. Na isti način antiterorističko djelovanje Irana Washington i Izrael proglašavaju terorizmom, što ponekad prihvataju i neki muslimani. Borba Saudijske Arabije protiv terorizma i radikalizma sistematski se pokušava minimizirati i denuncirati. Saudijska Arabija je u novije vrijeme krenula putem društvenih, vjerskih i ekonomskih reformi koje već pokazuju stanovite rezultate, posebno na planu emancipacije i otvaranja ove kraljevine prema ostatku svijeta, privlačenju stranih investicija, znanja, tehnologija i turizma. Radi se o procesima koje mnogi još ne primjećuju i nisu kadri anticipirati duboke i tektonske promjene koje će uslijediti u jezgru islamskog svijeta. S pravom se može govoriti o promjeni paradigme nekih islamskih zemalja, posebno Saudijske Arabije i njene nove uloge u međunarodnim odnosima. Reprošman Rijada s arapskim susjedom Katarom, približavanje Republike Türkiye, s kojom je Saudija u potpunosti normalizirala diplomatske odnose, ekonomski konkurentski odnos prema Abu Dhabiju i Dubaiju, kojim Rijad želi preuzeti status najpoželjnije turističke i investicijske destinacije u arapskom svijetu, pokazatelji su da arapsko-islamski svijet teži ka ozbiljnoj transformaciji. Politička transformacija također se desila, ali ne na način koji očekuje Zapad.

IZMIŠLJOTINA O KRIZI ISLAMA

Politički zaokret od Zapada ka Istoku, osnažena suverenistička pozicija ove Kraljevine, kontinuirani dijalog s glavnim saudijskim rivalom u regiji Iranom, uz posredničku ulogu Iraka, mogao bi također proizvesti važno i nužno poboljšanje odnosa i približavanje ove dvije ključne države Zapadne Azije i jezgra islamskog svijeta. Ovaj trend i trajektorija kojom se u proteklih nekoliko godina kreće arapska regija postao je noćna mora bivšim kolonizatorima i zapadnim gospodarima regije koji su sve više uznemireni da bi moglo doći do ozbiljnog približavanja muslimanskih zemalja. Stoga su one inicirale proces kojima muslimanske zemlje žele vratiti na prethodne pozicije animoziteta, nepovjerenja i sukoba. U tom kontekstu treba posmatrati i najavljenu posjetu američkog predsjednika Bidena Izraelu i Saudijskoj Arabiji. Bidenova posjeta ima za cilj disciplinirati vladajuću vrhušku Rijada i uvjeriti je da prihvati patronat i hegemonističku ulogu Izraela u arapskoj regiji, nudeći formiranje posebnog, reformiranog saveza u obliku mini NATO alijanse, čiji će razlog postojanja biti utemeljen na iranskoj prijetnji.

Bez obzira na mnoge pesimističke i utemeljene prognoze o dubokoj krizi arapske regije, koje nude neki eminentni analitičari arapskog svijeta kao što je respektabilni novinar i historičar Rami Khouri, libanski naučnik koji ni u jednom momentu za krizu arapske regije nije optužio islam, pogrešno je otud govoriti o krizi islama. Islam nikad nije bio u krizi pa to nije ni danas, ali kriza islamskog svijeta ili muslimanskih zemalja postoji. U nekim muslimanskim zemljama nedostaje više borbe za pravdu i pravičnost, pomaganje onima kojim je pomoć potrebna, iskorjenjivanje siromaštva, podrška pravednoj vladavini i borba protiv korupcije. Jedna od ozbiljnih slabosti islamskog svijeta jeste njegova fragmentacija, otuđenje, siromaštvo, nepravda i korupcija.

Početkom dvadesetog stoljeća arapska regija imala je oko 60 miliona stanovnika, a sada oko 440 miliona. Demografske promjene nije pratio ekonomski napredak i razvoj. Ova činjenica danas predstavlja najveći izazov za vladajuće elite. Ogroman je broj mladih bez šansi na obrazovanje, posao, zdravstvo i smještaj. To proizvodi dramatične efekte u obliku želje za iseljavanjem, što proizvodi pritisak na razvijene zemlje Evrope i generira enormnu islamofobiju i mržnju prema muslimanima. Začarani krug otežavaju vojne intervencije Zapada u muslimanskim državama u cilju navodnog sprečavanja terorizma koji sami proizvode svojim politikama. Poražavajuće je koliko su od svoje suverenosti izgubile mnoge muslimanske zemlje. Neke vođe muslimanskih zemalja prinuđene su primati naređenja od svojih nekadašnjih kolonijalnih gospodara, pri čemu su dovedeni u poziciju finansijera zapadnih projekata na štetu blagostanja svojih naroda. Nekad se tim pritiscima teško oduprijeti. Neki muslimanski lideri to rade uspješno, poput predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğan u Republici Türkiye, neki to nisu kadri zbog strukturalno uređenih odnosa i prisustva vojnih baza u svojim zemljama i konstantnog mača nad glavom i prijetnje terorizmom koji koriste kao disciplinirajući mehanizam. Neki muslimanski čelnici svojevoljno kolaboriraju sa zapadnim mentorima. Fragmentacija islamskog svijeta očigledna je na primjeru odsustva stvarne i istinske podrške muslimanskim manjinama koje se nalaze pod represijom režima u kojim žive. Najbolji primjeri jesu očajni položaj muslimana Rohinja u Mijanmaru, muslimana Ujgura u Xinjiangu (Istočnom Turkestanu) ili pak muslimana Kašmira u Indiji, a u novije vrijeme muslimana širom Indije u općem smislu. Zlostavljanja Palestinaca dešava se simultano s procesom normalizacije i diplomatskog približavanja nekih arapskih zemalja s režimom u Izraelu, koji ne popušta u okupaciji i otimačini palestinske zemlje. Islamski svijet bi morao, posredstvom centara islamskog znanja i utjecaja poput Meke, Al-Azhara, Istanbula, Qoma, Islamabada, Džakarte i Kuala Lumpura ili putem Organizacije islamske saradnje u Jeddi, podhitno imenovati posebne timove i ambasadore za istraživanje i eliminaciju islamofobije i kršenja prava muslimana.

NEKI I ODOLIJEVAJU PRIJETNJAMA I PRITISCIMA

Ovih dana smo svjedoci da je pred samu posjetu američkog predsjednika Bidena Saudijskoj Arabiji specijalna izaslanica SAD-a za pitanje antisemitizma u svijetu boravila u ovoj islamskoj zemlji. Deborah Lipstadt je u posjetu Saudijskoj Arabiji došla kao prethodnica da bi pripremila i omekšala teren za predsjednika i izvršila suptilni pritisak na saudijske vlasti kako bi ih uvjerila da je njihov otpor normalizaciji odnosa s Izraelom štetan za opstanak Kraljevine. Ovaj potez Washingtona mora se shvatiti kao pritisak SAD-a, koji najbogatije, najprosperitetnije muslimanske zemlje želi po svaku cijenu gurnuti pod kontrolu ili patronat Izraela. Vladari i elite muslimanskih zemalja imaju pravo i obavezu da traže pravdu za muslimane koji su ugroženi kao manjine. Oni to mogu jer imaju resurse koje mogu koristiti kao sredstvo za pregovaranje, kao što su nekad koristili bojkot nafte koji je paralizirao globalnu ekonomiju.

Danas pitanje Palestine više nije u fokusu vladara nekih muslimanskih zemalja jer su opterećeni strahom od vlastitog preživljavanja, a istovremeno su svjesni moći i spremnosti njihovih bivših kolonizatora da ih eliminiraju ako se suprotstave njihovoj volji i zahtjevima. Stoga je neophodna izgradnja većeg povjerenja, posebno među vodećim i najsnažnijim muslimanskim državama. Jedan od ključnih izazova jeste prevazilaženje nepovjerenja među njima, prije svega Saudijskom Arabijom, Turskom i Iranom, i bolja sinergija u odnosima s Pakistanom i Indonezijom. Ove tri zemlje predstavljaju jezgro islamskog svijeta i temelj njegovog opstanka, napretka i razvoja. Zato je i najveća energija zapadnih sila utrošena u sprečavanje približavanja Republike Türkiye, Saudijske Arabije i Irana, zemlje pod krinkom borbe protiv hegemonije na Bliskom istoku.

Türkiye je pretrpjela brojne pokušaje rušenja demokratske vlasti kako bi se usporio ili spriječio njen pokušaj da se pozicionira kao prirodni lider sunitskog muslimanskog svijeta. Iran se portretira kao prijetnja regiji zbog svoje neumorne politike otpora izraelskom ekspanzionizmu, a u Saudijskoj Arabiji Washington je svim sredstvima pokušao onemogućiti tranziciju ka liberalnijem društvu, insistirajući na povratku nekih svojih ranijih kadrova koji su ispunjavali volju i politiku Washingtona u ovoj kraljevini dok se sadašnji de facto vladar Muhamed bin Salman odupire tim pritiscima, insistirajući na resuverenizaciji kraljevine i strategijskoj autonomiji koju danas imaju jedino Republika Türkiye, Iran i Indija. Lovom na vještice u tobožnjoj namjeri sprečavanja regionalne hegemonije Washington nastoji održavati nepovjerenje i neprijateljstvo među regionalnim pretendentima na liderstvo muslimanskog svijeta. Amerikanci za ulogu hegemona sve vrijeme pripremaju Izrael. Stoga je ključ mira i prosperiteta jezgre islamskog svijeta istrajavanje na približavanju Türkiye, Saudijske Arabije i Irana kao muslimanskog tronošca bez čije suradnje nema napretka ummeta u širem smislu. Bosna i Hercegovina, ma koliko to zvučalo paradoksalno, u tome bi mogla imati ključnu ulogu iako je izvan jezgra islamskog svijeta. Bosna i Hercegovina je ujedinila ove tri muslimanske sile u vrijeme kad je bila ugrožena njena egzistencija. Bosna i Hercegovina danas može i mora pokušati biti most približavanja i pomirenja tri vodeće muslimanske države.