Bosanski Šamac bio je od strateške važnosti za odvijanje srpskih vojnih operacija. Općina je činila dio tzv. Posavskog koridora, uskog ravničarskog područja uz rijeku Savu, koji je predstavljao najjednostavniji i najkraći put za uspostavljanje veze na terenu između područja u Hrvatskoj pod srpskom kontrolom na zapadu (Republika srpska krajina) i Srbije na istoku. Grad su jedinice Službe državne bezbednosti Srbije okupirale 17. aprila 1992. Izvršile su to jedinice pod komandom "Debelog" (Srećko Radovanović, "Pukovnik"), "Crnog" (Dragan Đorđević), "Lugara" (Slobodan Miljković) i "Lakija" (Predrag Lazarević), te 17. taktička grupa Jugoslavenske narodne armije. Odmah po okupaciji grada pomenuti su, uz snage pobunjenih bosanskih Srba, postali učesnici temeljnog oblika udruženog zločinačkog poduhvata, pri čemu su dijelili istu namjeru – da sprovedu zajednički plan progona nesrpskih civila iz općine Bosanski Šamac.

U toku haškog procesa Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću Frenkiju vojni vještak Rejno Tunens (Reynaud Theunens) izjavio je da su jedinice Službe državne bezbednosti Srbije učestvovale u nasilnom preuzimanju općina i mjesta u Bosni i Hercegovini, progonu i zločinima nad nesrpskim civilima.

Na osnovu brojnih dokumenata koje je analizirao, Tunens je zaključio da su pripadnici tih jedinica počinili zlodjela nad nesrpskim civilima, s ciljem da ih trajno uklone s područja koja su lideri bosanskih Srba proglasili svojim. Kao primjer zločina Crvenih beretki Tunens je naveo ubistvo najmanje šesnaest Bošnjaka u selu Crkvine kod Bosanskog Šamca, početkom maja 1992. Izvještaj o tom zločinu, koji je komanda Prvog krajiškog korpusa Vojske RS uputila Glavnom štabu, Tunens je citirao u sudnici. Po tom izvještaju, ubistvo je počinio Slobodan Miljković, pripadnik Crvenih beretki iz Srbije.

Tokom suđenja Simi Zariću, Blagoju Simiću i Miroslavu Tadiću pred Tribunalom u Hagu 2001. godine, za zločine nad Bošnjacima i bosanskim Hrvatima u Bosanskom Šamcu, svjedočio je i Sulejman Tihić, bivši predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Tihić je pričao o svom prinudnom intervjuu koji je kao zarobljenik dao za TV Novi Sad. Intervju novosadskoj televiziji dao je nakon desetodnevnog mučenja kojem je bio izložen u samici u zgradi milicije u Bosanskom Šamcu, nakon što je taj posavski grad pao u “srpske ruke”. Muško odijelo i kravata, smireni glas i ljubazni novinar koji ga pita: “Gospodine Tihiću, molim Vas da mi kažete iskreno, ali stvarno iskreno, je li u Bosanskom Šamcu i jedan Musliman ubijen zato što je Musliman” i Tihićev odgovor: “Koliko ja znam nije”, te naknadno obećanje novinara kako će, ako jednog dana bude imao drukčije mišljenje, to mišljenje rado objaviti, ostavljali su dojam na srbijanske gledatelje o mirnom životu u “oslobođenom Bosanskom Šamcu”, koji su pokušale narušiti “ustaške i muslimanske paravojne formacije”. Samo pažljiviji među njima mogli su primijetiti modricu ispod Tihićeva oka. Novosadska televizija, koja je bila dio Miloševićevog propagandnog stroja, naravno, nikad nije objavila kojim se metodama koristila prilikom intervjua. Petnaest godina poslije snimak Tihićevog intervjua pojavio se na Internetu, na videoportalu Youtube. Neki su ostali šokirani Tihićevom izjavom, no većina onih koji su vidjeli taj snimak prepostavljala je kako je Tihić, predsjednik SDA Bosanski Šamac, takvu izjavu dao bojeći se za vlastiti život.

„Ta samica bila je veličine metar i osamdeset, s metar i dvadeset. Unutra je bila jedna klupa i nas devet-deset. Dolazili su u svako doba dana, noći, i tukli nas. Kako sam ja bio predsjednik SDA, mene su posebno tretirali. Lomili bi mi zube, uguravali šaku “fafaronki” u usta, pa bi me izvodili na strijeljanje na Savu. Sjećam se kako su me jednom dva sata tukli, gurali mi pištolj u usta, tamo u toj sobi u mraku, samo drže lampu upaljenu, tako da ih ne vidiš i ne znaš odakle udarci dolaze. Ni danas ne znam kako čovjek može izdržati takvu torturu i sačuvati razum. Mene su u tome famoznom intervju ispitivali oni koji su nas tukli. Na snimku možete vidjeti kako mi dvojica postavljaju pitanja. Jedan od njih bio je Simo Zarić, zapravo je on vodio intervju, a taj novinar je, mislim samo na kraju, postavio jedno pitanje. Prethodno su mi rekli šta moram reći. Tu je sjedio i Stevan Todorović zvani Stiv, koji je također osuđen. Dok su me ispitivali, ušao je Milan Đorđević Crni, koji je bio komandant specijalne jedinice MUP-a Srbije. Kaže mi: 'Tihiću, ko daje koordinate Hrvatskoj vojsci da gađa po Bosanskom Šamcu? Poslije razgovora dovedite ga meni.' Dok sam u hodniku čekao taj intervju, jedan naiđe pa te udari, drugi reži na tebe. Meni je jednostavno rečeno što da kažem, a bio sam svjestan šta mi se može dogoditi ako ne napravim to što mi je naređeno. Jer, zna se što te sleduje ako nećeš reći; da te premlate, možda i ubiju, ko bi ga znao. Tu je bilo slučajeva, onaj pođe tući nekog od logoraša i, kako mu padne mrak na oči, uzme pištolj i ubije ga. Bio je jedan čovjek iz Slavonskog Šamca kojeg je taj stražar tukao, tukao, i kad ga je toliko premlatio da nije znao je li živ, nagne se da provjeri i, kad je vidio da još diše, uzme pištolj i ubije ga. A čovjek imao tri sina, valjda bili u 'zengama' i zatekao se tu večer u Bosanskom Šamcu, u kafani, i pokupe ga i ubiju. Jedan dan došao je komandant četnika dobrovoljaca Slobodan Miljković Lugar. Rekao je da su mu poginuli neki četnici i da će nas zato sve pobiti. Meni je rekao da ću biti posljednji. Onda me udarao i u momentu mi je, onako bijesan, skočio na prsa. Tjerao nas je da ljubimo sliku Draže Mihailovića i da je pozdravljamo riječima: 'Dobro jutro, đenerale'. Tukli su nas obavezno poslije doručka i večere. Morali smo stalno pjevati četničke pjesme 'Od Topole pa do Ravne Gore', pa onda: 'Turkinja se pred džamijom klela da je samo Srbina voljela...' prisjetio se Tihić okolnosti “ televizijskog nastupa”.

Petar Đukić, sa nadimkom Pero Paragraf i kodnim imenom „Magistar", svjedočio je u haškom procesu protiv Jovice Stanišića i Franka Simatovića. Đukić je u to vrijeme obavljao dužnost oficira za obavještajno-bezbjednosne poslove u 17. taktičkoj grupi bivše Jugoslavenske narodne armije.

Vojnici iz Srbije su se, rekao je Đukić, nalazili pod kontrolom 17. taktičke grupe bivše Jugoslavenske narodne armije i njenog komandanta Stevana Nikolića "Krigera", koji je vođi „Sivih vukova“ Slobodanu Miljkoviću Lugaru i Draganu Đorđeviću "Crnom" 7. maja 1992. godine naredio da izvrše napad na Modriču.

Simo Zarić je prilikom svjedočenja u Hagu izjavio da je Krizni štab uz pomoć lokalne policije i šešeljevaca 17. aprila 1992. preuzeo svu vlast u Bosanskom Šamcu, nakon čega su pripadnici lokalne policije i vojnici iz Srbije pozatvarali viđenije Bošnjake i Hrvate, navodno osumnjičene za „ilegalno naoružavanje i formiranje paravojnih jedinica 1991". Brojni su zatočenici u tom procesu mučeni, a neki su i ubijeni u stanici milicije, komandi Teritorijalne odbrane i šamačkim školama koje su pretvorene u zatvore.

Zarić je tvrdio da je pokušavao upozoriti svoje nadređene i predsjednika opštinskog Kriznog štaba, Blagoja Simića, na zločine počinjene u Bosanskom Šamcu, no oni su, tvrdi, bili nemoćni, jer je zločince štitio načelnik policije, Stevan Todorović Stiv.

Todorović je, tvrdi Zarić, prikrio i najteži zločin iz šamačke optužnice – masakr šesnaest zatočenih civila u selu Crkvina, koji je počinio vođa „Sivih vukova“, Slobodan Miljković - Lugar.

Na suđenju Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću, bivši je pripadnik Crvenih beretki kazao da su članovi te jedinice s proljeća 1992. godine zlostavljali i ubijali nesrpske civile u Bosanskom Šamcu. Svjedok, čiji je identitet zaštićen, posvjedočio je da je glavni komandant Crvenih beretki, koji je dio jedinice poslao da učestvuje u zauzimanju Bosanskog Šamca, bio drugooptuženi Simatović. Iz pisane izjave i ranijeg iskaza svjedoka proizlazi da je bio svjedok ubistava više Bošnjaka koje je, početkom maja 1992. godine, u selu Crkvina kod Bosanskog Šamca počinila grupa Crvenih beretki iz Srbije predvođena Slobodanom Miljkovićem, zvanim Lugar. U Crkvini je, po svjedoku, bilo strijeljano “pet do sedam Muslimana”, ali je, prema optužnici protiv Stanišića i Simatovića, tamo ubijeno “najmanje 16 muslimanskih civila”. Iskaz svjedoka bio je iza zatvorenih vrata radi zaštite njegovog identiteta, ali je tužilac Edward Russo prethodno na otvorenom dijelu zasjedanja pročitao sažetak njegove izjave.

Po tom sažetku, svjedok je bio pripadnik više srpskih jedinica, uključujući Crvene beretke i Jedinicu za specijalne operacije Službe državne bezbednosti Srbije.

Kako je izjavio, svjedoka su instruktori iz Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije obučavali u logorima Crvenih beretki u Ležimiru, na Fruškoj Gori u Srbiji i u Pajzošu kod Iloka u Hrvatskoj.

U Pajzošu je “nekoliko puta” vidio Simatovića, kojeg je nazvao “komandantom brigade za specijalne namjene MUP-a Srbije”, odnosno Crvenih beretki. Upravo Simatović, obučen u maskirnu uniformu i crvenu beretku, dao je u aprilu 1992. u Pajzošu Crvenim beretkama, među kojima je bio i svjedok, uputstva o predstojećem napadu na Bosanski Šamac.

Rekao im je da sve svoje isprave ostave prije polaska na “težak zadatak”. Zauzimanje Bosanskog Šamca bilo je ključno za probijanje Posavskog koridora, vitalne kopnene veze između Kninske krajine, Republike Srpske i Srbije. U okolinu tog grada svjedok i njegova jedinica bili su prebačeni helikopterom, a tokom zauzimanja Bosanskog Šamca sarađivali su sa Jugoslavenskom narodnom armijom.

Svjedok je naznačio da su njegovom jedinicom na terenu komandovali Srećko Radovanović zvani Debeli i njemu nadređeni Dragan Đorđević zvani Crni. Pretpostavljeni obojici, prema svjedoku, bio je Simatović, koji nije bio u Bosanskom Šamcu.

U pisanoj izjavi svjedok je opisao kako je dva puta, od 17. aprila do 31. jula. 1992, vidio pojedine Crvene beretke kako zajedno s pripadnicima lokalne Teritorijalne odbrane tuku zarobljene nesrpske civile u pritvoru kod zgrade SUP-a Bosanski Šamac.

O ubistvu u Crkvini svjedok je izjavio i da je Miljkoviću Lugaru “neko naredio da to uradi”. Zajedno s Miljkovićem, svjedok je na poprištu zločina vidio još četiri Crvene beretke.

 

U Potvrdi Posavske brigade Vojske Republike srpske od 21. augusta 1992. navodi se da će Slobodan Miljković Lugar preuzeti pet motorola „Radius“ koje su vlasništvo Službe državne bezbednosti MUP-a Srbije i da iste može nositi u Saveznu republiku Jugoslaviju.

Jovana Kolarić, autorica Dosijea o ulozi Jugoslovenske narodne armije u ratovima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i saradnica Fonda za humanitarno pravo Srbije, Bosanski Šamac markira kao primjer učešća bivše Jugoslavenske narodne armije u zločinima nad nesrpskim civilima. “U selu Crkvina u opštini Bosanski Šamac pripadnici Crvenih beretki, koji su učestvovali u osvajanju Bosanskog Šamca, ušli su u skladište u kome su bili zatočeni nesrpski civili i ubili šesnaest ljudi. Za to područje bila je zadužena 17. taktička grupa Jugoslovenske narodne armije, čiji je komandant bio potpukovnik Stevan Nikolić. On je počiniocima tog zločina izdao naređenje za napad, govoreći da su oni pod njegovom komandom“, kaže Kolarić.

U naselju Unka kod Bosanskog Broda svakog 18. augusta služi se pomen srpskim borcima, pripadnicima Prvog bataljona vojne policije Prvog krajiškog korpusa Vojske RS i vojnicima Vojske Jugoslavije - Vojna pošta 7036/4 Vranje.

„Na ovim prostorima u periodu maj i april 1992. godine poginulo je trideset pripadnika Vojne pošte 7036/4 Vranje i jedan otac od mladog vojnika koji je došao iz Srbije da potraži sina, jer tada nisu imali nikakvih vijesti o njima“, kaže Zoran Vidić iz Boračke organizacije RS. U Bosanski Brod svake godine dolazi Slobodan Stanojević iz Vranja, čiji je sin Miroljub poginuo u 19. godini.

„Država koja ne poštuje pretke i borce ne zaslužuje da bude država. Čuvajte da se deca ne zaborave, to je moja želja, a vidim i vaša jer dajete pažnju i poštovanje prema poginulim borcima“, rekao je Stanojević. Obilježavanjima prisusutvuje i delegacija Skupštine grada Vranje i SUBNOR-a Vranje.

Mediji u manjem bh. entitetu objavili su krajem 2019. informaciju o početku snimanje filma o proboju koridora kroz Posavinu 1992. godine. Glas Srpske je u sklopu spomenute teme otkrio informaciju da je u operacijama probijanja koridora poginuo veliki broj dobrovoljaca iz Srbije. Autorica filma Slađana Zarić, novinarka Radio-televizije Srbije, kaže da joj je glavni motiv da bude odata počast poginulim borcima i otrgnuta od zaborava jedna od najslavnijih bitaka i pobjeda Vojske RS.

„Od tada počinjemo da pričamo šta se dogodilo, jer se zaboravlja, pogotovo u Srbiji, da je u to vreme poginuo veliki broj vojnika iz Srbije, odnosno iz vojne pošte iz Vranja. Tada su ubijena trideset i dva mladića“, rekla je Zarićeva za Srnu.

Slađana Zarić, autorica filma, gostujući u Jutarnjem programu Radio-televizije Srbije 28. augusta 2020, rekla je „da je film posvećen vojnicima Vojne pošte Vranje koji su poginuli kod Broda“. Međutim, u finalnoj verziji dokumentarno-igranog filma „Koridor“ priča o poginulim vojnicima iz Vranja na tlu druge, međunarodno priznate države je izbačena. Film je snimljen u koprodukciji Radio-televizije Srbije, Vojno-filmskog centra "Zastava film", odnosno Ministarstva odbrane Srbije i Radio-televizije RS. Zasigurno je neko od mentora ocijenio da bi po Srbiju itekako bilo štetno ostaviti dokumentarno svjedočenje o njenim poginulim vojnicima u Bosni, i zbog toga cenzurisao prvobitnu namjeru autorice Zarić.

(Stav ekskluzivno donosi dijelovi iz neobjavljene knjige Avde Huseinovića Ovamo daleko – atentat na Bosnu, knjiga je u pripremi za štampu)