Čekamo čas historije. Polovina je maja devedeset pete. Sunce. Proljeće. Pubertet. Vrbopuc. Sve nas tjera napolje, izvan prostorija nekadašnje mesnice, sada ratne škole, izvan školskih klupa, titranja nastavnika, predavanja, odgovaranja, obaveza... Mora da su se slično osjećali u Pink Floydu kada su pisali onu pjesmu sa stihovima “ne trebamo više obrazovanja, sve je to samo još jedna cigla u zidu”.

Začu se eksplozija negdje u daljini. Niko se nije ni osvrnuo. Navikli smo. Na sigurnom smo. Tješi me da to naši izvode “borbena dejstva”.

“I je si li se odlučila šta ćeš obući za maturu?”, pita Fuada Almu. Djevojčice uvijek i u svakoj prilici, kada ne pričaju o simpatijama, pričaju o garderobi. Neiscrpna tema. “Imam ljubičastu haljinu, maminu. Taman sam narasla da mi može sve njeno. Tako da mi nije problem. Ti?”, uputi Alma kontrapitanje. “Nabavili smo štof, sašit ću ovaj komplet”, odgovori Fuada. Iz torbe je izvadila prijeratni primjerak Burde. Smiješili su se modeli u novoj garderobi, u novoj kolekciji, negdje na njemačkim ulicama i trgovima.

Na trenutak kao da me je neko prenio u maminu sobu, među šnitove, komad tankog sapuna kojim se crtalo po tkanini, šivaću mašinu... Gotovo da sam mogao prizvati i miris i zvuk tog perioda bezbrižnosti. Kako su sretni narodi koji razmišljaju samo o modi, sportu, lovu i ribolovu...

“A mogla bi nam i tvoja mama pomoći?”, obrati mi se Fuada. “Možemo se dogovoriti”, rekoh. “Do kraja godine crtat ćeš mi sve što je potrebno za likovno?”, pokušavao sam trgovati. Bio sam antitalenat za crtanje, pjevanje, plesanje, jednom riječju, za sve što je imalo veze s primijenjenom umjetnošću. Nasmijale su se na moju opasku. “Evo ruke, dogovoreno”, ispružila je ruku Fuada.

Mala matura će ubrzo. Razmišljam, ako umolim mamu da im šije, za Almu će biti uslov ples. Maturalni ples. Ima nešto dražesno u Almi. U svakom slučaju, brzo će kraj osnovne škole. Još da dočekamo kraj rata.

II

“Tvrdo je. Ukopavali su se godinama. A nema avijacije. Nema dovoljno artiljerije. Kad baciš na papir, gotovo je sve u njihovu korist. Bojim se, doći će vrijeme, svi ćemo u Armiju. Staro, mlado, muško, žensko, sve što pušku može nositi. Ne vidim kako drugačije zemlju osloboditi, moja Kadrija”, othuknuo je nastavnik Smajo. “Rat je. Il’ pobijediš il’ gubiš. Nema neriješeno”, govorio je nastavnik stojeći ispred ulaznih vrata učionice. Kadrija je očima išaretila na mene i Vahidina, koji smo stajali u blizini: “Moram na čas, nemoj djecu prepadati. Može se i za zelenim stolom okončati rat. Ne bi bilo ni prvi ni posljednji put. Pogledaj samo Kipar!”

III

Vraćao sam se kući dobro znanim putem kraj pošte, robne kuće, preko žutog mosta, pored pekare “Paštrik”, osnovne škole, Karingtonke... Bio sam ispred “Centrotransove” garaže, na stotinjak metara od kuće, kada se odjednom začuo zvuk aviona. Mora da su NATO-ovi avioni što bombardiraju srpske položaje oko Sarajeva, pomislih. No, umjesto da se izgubi negdje u daljini, zvuk je postajao sve jači, prodorniji, zaglušujući, probivši zvučni zid. Priletio sam uz zid polusrušenih garaža, legao na zemlju preko puta kartonske zgrade. Nije bio bogzna kakav zaklon, ali znao sam, sve je bolje nego biti na čistini i u stojećem položaju.

Pogledao sam u nebo, nigdje nije bilo aviona. Zvuk se pojačavao, činilo se da će svakog trenutka pasti na tlo. Nikada do tada nisam čuo u tom intenzitetu, sjeklo je zrak iznad mene, oko mene, cijela mahala kao da je brundala.

Potom je odjeknula eksplozija, duže i jače od bilo kojeg meni znanog praska granate, pa i onih najjačih haubičkih. Išlo je u smjeru zgrade Doma zdravlja, ali opet nisam vidio niti dim, niti rupu, nije bilo traga od krhotina. Potrčao sam k’o Carl Lewis do kuće. Otvorio sam vrata, dočekala me mati, zagrlivši me. “Dijete drago, jesi l’ dobro? Vidje l’ gdje je puklo?” Slegnuo sam ramenima. Karakterističan zvuk se ponovio još dva puta. Samo je negdje dalje eksplodiralo. Djed je stigao navečer. Bio je u selu Čuništima, gdje je logistički centar “Merhameta”. Podigao je paket prehrane koji ga sljedovao kao penzionera. Nije više pucalo.

IV

Jutro je počelo s nervozom. Pokušao sam upaliti prekidač za svjetlo. Sijalica nije zasijala. Upalio sam radio. I dalje je bila tišina u podrumu. Sada sam bio siguran da nije bilo dotoka električne energije po ko zna koji put. Značilo je to da u dane kada je ljeto na pragu, a vanjska temperatura dostiže i tridesetak stepeni Celzijusa, moramo ložiti vatru. Potrebna je peć kako bi se nešto skuhalo, kako bi se osigurala topla voda, uvijek nedostatna.

Pripremio sam triješće, papir za potpalu, zapalio plamen i udaljio se iz tog vrućeg prostora, iz improvizirane kuhinjice u podrumskim prostorijama. Izašao samo ispred kuće, stao nasuprot naslaganoj građi koja je štitila od pogleda s Beka ravni, od pogleda neprijateljskih vojnika-artiljeraca. Sunce se već uzdiglo dobrano iznad Pridvorice, moglo je biti osam sati. Nije bilo oblačka ne nebu, bit će vedro, sunčano, idealno za igru, bit će prostora za odlazak u čaršiju, za koju partiju basketa ispred robne kuće, ako ne bude pucalo. Zadaću ću raditi drugi dan vikenda.

Vratio sam se u kuću, iz špajza uzeo košarkašku loptu. Lupao sam loptom o uski dio betonske staze na ulazu u kuću, pokušavajući imitirati pivot “skinut” od Kukoča. Koš bi bio zamišljeni krug na zidu kuće. Ne znam koliko puta sam izveo tu kombinaciju, kada me trznuo gotovo prepao glas s ceste: “Hajd’, sad dodaj loptu. Ubacit ću ti je natrag, iznad glave (pokazivao mi lijevom rukom kako i gdje), a ti preuzmi i šutiraj. Da vidimo kako radiš skok-šut.”

Nisam ga poznavao. Četrdesetogodišnjak crne bujne kose i brkova. Krupan i visok. ljudeskara. “Nekada sam igrao na poziciji krilnog centra”, reče sitnim glasom, koji bi se teško mogao pripisao njegovoj pojavnoj figuri. Ubacio je loptu, a ja sam uradio skok-šut. “Od jutra do mraka samo lopta. Za košarku se živjelo. Gledali smo Kinđeta i maštali jednog dana da postanemo kao on. Bosna je u tom periodu harala. Gdje god bi došli, bile su pune sale.”

Na ulici se pojavio i drugi čovjek, mlađi, mršavi, blago je hramao dok je hodao. U ruci je nosio metar na kolut, na izvlačenje, građevinski. Isti smo takav “maznuli” od radnika na izgradnji ceste pred sami rat. Radnici su imali postavljene kontejnere pored stadiona, obnavljali su magistralnu cestu M-18. Našli smo mjesto gdje ostavljaju ključ od kontejnera, pratili kada odlaze na odmor, kućama, vikendom ili za neki praznik, ušunjali se, preturali stvari i usput “uzeli” ono što bi nam se svidjelo. Jedna od tih uzetih stvari bio je i metar.

“Eto, sad to izgleda mnogo bolje. Moraš vježbati skok-šut, svaki dan. Upucati se. Da si uvijek spreman, čim se oslobodiš igrača, a ti skok-šut. Sad moram ići. Kad se vratim, igramo jedan na jedan?”, više u šali, nego u zbilji pitao me nepoznati čovjek, bivši košarkaš.

Otišli su cestom prema zgradi Doma zdravlja, sada napuštenoj ruševini. Ispred kuće pojavio se i djed. Počeo je slagati drva. Ubrzo su se iz suprotnog smjera vratila ona dvojica neznanaca. “Košarkaš” kao da nije bio onaj čovjek od maloprije. Koliko god to pokušao prikriti, izgledao je zabrinuto. Pogledao me u trenutku, ništa ne rekavši, potom u djeda, da bi u konačnici prišao djedu.

“Merhaba”, reče, a djed isto odgovori. “Mogu l’ do vas, domaćine”, upita. Potom je djedu nešto tako tiho rekao da nisam mogao čuti, iako sam bio udaljen svega dva-tri metra. Djed je odmahnuo rukom i blago se nasmijao. “Dužan sam vas upozoriti”, rekao je sad sasvim jasno prije nego što će otići.

Drugi je nosio komade aluminija, ostatke granate ili već čega. Zanimalo me o čemu su pričali. Djed je, i prije nego ću pitati, prokomentirao: “Civilna zaštita, nisu mi poznati. On će meni...” Na trenutak je zastao, a potom povisio ton: “Hiljadu sam kratera vidio, ko zna koliko je samo granata palo ovdje! Vidi li gdje je došao?”, rukom je pokazivao na okolne ruševine. “Hajmo to čudo vidjeti! Kaže, pala je kao neka eksplozivna naprava, još nisu utvrdili šta, preko puta kuće hodže Hazima, u njive, odmah do prostorija stare bolnice”, govorio je djed.

Za pet minuta bili smo “na licu mjesta”. Djed je, otvorenih usta, zbunjeno gledao ispred sebe. Nikada nije otišao od kuće. One 1992. godine, na početku rata, bio je jedini što je ostao u naselju koje je, u ono mirnodopsko vrijeme, brojalo više stotina stanovnika. “Može šleper stati”, pokazao je rukom na ogromnu rupu u zemlji. “Moramo se seliti! Ovo ako udari u kuću... I zgradu bi poravnalo... Nema skloništa za ovako nešto!”

Gledao sam u djeda, pratio njegov isprekidan govor. Vidio je sve što se u Olovu u ratu moglo vidjeti. Svaki dan su granatirali i pucali dok je bila ratna bolnica u podrumskim prostorijama zgrade Doma zdravlja. Nijedan dan, do polovine devedesettreće, nije prošao bez granatiranja. Sve je bilo u ruševinama. Ne zovu nas džaba Vukovarska četvrt. Ipak, sada, prvi put, mogla se iščitati zabrinutost na njegovom licu. Vidio sam strah u njegovim očima dok je gledao u izrovana rupu, dok je koračao, na taj način, premjeravavši krater od onoga što su nam četnici “poslali”. Valjda je to bio njihov odgovor na ofanzivu koju je počela izvoditi Armija RBiH i na našem dijelu ratišta.