Godine 1945. bio je očit poraz zemalja osovine. Benito Mussolini, Il Duce, nije znao kamo će, ali mu je bilo jasno da mora pobjeći. Kroz glavu su mu prolazili očajnički planovi, poput ukopavanja u Milanu s nekim vjernim fašistima i pretvaranja grada u kojem se nalazio u tvrđavu. Postojala je i kukavičkija i sigurnija opcija: pobjeći u neutralnu Švicarsku, nekoliko kilometara sjevernije. Otišao je prema granici, bez određenog odredišta, prerušen u njemačkog vojnika. Bio je 25. april 1945. godine i fašistički diktator proživljavao je svoje posljednje sate.
Njegova supruga Rachele i njihovo petero male djece ostali su u Comu. Mussolini je nastavio marš vodeći sa sobom svoju ljubavnicu, Claru Petacci i brata Marcella, koji se pokušao predstavljati kao španski konzul i njegova supruga. Drugi fašistički vođe, poput Alessandra Pavolinija i Nicole Bombaccija, također su bili dio kolone. No, na putu ih je presrela skupina komunističkih partizana iz brigade Garibaldi koju je predvodio Urbano Lazzaro. Počela je razmjena vatre i ubrzo su Nijemci savladani.
Partizani su poznavali teren i dobili su pojačanje. Pregovarali su o predaji u zamjenu za predaju talijanskih članova konvoja. Oko sedam popodne 27. aprila, kada su partizani pregledavali dokumentaciju članova kolone, jedan je od njih prepoznao Mussolinija i rekao Lazzaru. Iste noći vijest o Mussolinijevu hapšenju stigla je do Milana, a na radiju ju je obznanio Sandro Pertini, budući predsjednik Republike i tadašnji čelnik Nacionalnog oslobodilačkog odbora (CLN). Njegove naredbe otmičarima bile su jasne: treba ga ustrijeliti "kao bijesnog psa".
Ujutro 28. aprila Mussolini i Clara Petacci odvedeni su u vikendicu u Dongu kako bi izvršili naredbu o pogubljenju. Partizan Walter Audisio doveo ih je do sela Giulino di Mezzegra gdje su strijeljani u četiri sata popodne.
Tijela su 28. aprila poslijepodne kamionom prebačena u Milano. Na putu se niko nije smio približiti tijelima, sve dok 29. aprila nisu stigli na Plaza Loreto u tom gradu. Ondje su bili izloženi svim vrstama gnjeva gomile. Partizani i vatrogasci su potom naglavačke objesili tijela na benzinskoj pumpi slično kao što su fašisti postupali sa svojim neprijateljima.
Mussolinijevo tijelo bilo je pretučeno do te mjere da mu je lice bilo gotovo neprepoznatljivo; lice Petacci bilo je manje izmasakrirano. Čak su i mrtvi bili ismijavani, pa čak i stavljani jedan do drugoga kako bi ih se fotografiralo u mrtvačnici. Nekoliko sati kasnije, lokalna vlast odlučila je sve prekinuti i ukloniti tijela, koja su stavljena u drvene kutije sa slamom unutra i uklonjena kako bi bila pokopana u anonimnim grobovima.
