Svaki put kada neki bosanskohercegovački državnik ili zvaničnik u javnom nastupu na domaćoj a posebno međunarodnoj sceni ukaže na stvarne probleme s kojima se Bosna i Hercegovina suočava, bez uvijanja i nazivajući stvari pravim imenom, digne se “kuka i motika” da ga oblati i razapne. U pravilu ga “na nož” dočekaju ili iz Srbije i Rs-a ili iz Hrvatske i zapadne Hercegovine, ili svi zajedno, optužujući ga za pokušaj radikalizacije odnosa u zemlji i regiji, uz stalnu tvrdnju da stavovi koje je iznio nisu prethodno usaglašeni u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine, organu zaduženom za vanjsku politiku. Kao da je uopće moguće dogovarati se i stavove usaglasiti s onima kojima je glavna politička misija oslabiti državu koju formalno predstavljaju.
PO SUSJEDSKIM PRSTIMA
Tako su više puta, samo u posljednjih nekoliko godina, zato što su se usudili reći istinu i upozoriti svjetsku javnost na secesionističke politike unutar Bosne i Hercegovine, kao i na intenzivno djelovanje susjeda protiv njenog suvereniteta, napadani tadašnji visoki zvaničnici – šefica bosanskohercegovačke diplomatije Bisera Turković i Swen Alkalaj, naš ambasador u Organizaciji Ujedinjenih nacija. Prošle godine na nišanu antibosanskih medija i političara našao se tada predsjedavajući Predsjedništva Šefik Džaferović jer je Generalnu skupštinu UN-a upoznao sa secesionističkom politikom Rs-a i otvorenim uplitanjem Republike Hrvatske u unutrašnje stvari Bosne i Hercegovine, posebno u pogledu izmjena izbornog zakonodavstva. Vrijeme je pokazalo da je Džaferović govorio istinu, a ono na šta je upozoravao još je više intenzivirano. Secesionističko je djelovanje lidera manjeg entiteta metastaziralo, a antidemokratsko prilagođavanje izbornog zakonodavstva željama i interesima Hrvatske već ulazi u svoju završnu fazu.
Stoga je sasvim očekivano govor Željka Komšića u Ujedinjenima nacijama od prije nekoliko dana podigao prašinu i na domaćem i na regionalnom terenu. Za etnonacionalističke snage unutar zemlje jednako kao i za susjede, koji bi da Bosnu i Hercegovinu kroje prema vlastitim potrebama i interesima, samo deklarativno poštujući njen suverenitet, Komšićeva pojava neprihvatljiva je i iritantna sama po sebi jer upravo ona simbolizira mogućnost da Bosna i Hercegovina postane država kakva im nikako ne odgovara – ustrojena na građanskim, a ne na etničkim principima, država u kojoj se nebošnjaci bore za svoju Bosnu i zato dobijaju masovnu podršku na izborima, u kojoj se poštuju presude Evropskog suda za ljudska prava i gdje svaki građanin uživa jednake slobode i prava na cijeloj njenoj teritoriji, bez obzira na etničku pripadnost. Takvu Bosnu i Hercegovinu Hrvatska i Srbija ne žele i čine sve da ubiju njenu demokratsku i građansku perspektivu.
A upravo je to Komšić na najvećem svjetskom diplomatskom forumu prigovorio našim susjedima i međunarodnoj zajednici, rekavši kako naši zapadni i istočni susjedi preko etničkih zajednica upravljaju Bosnom i Hercegovinom, s ciljem da je “ili podijele ili obesmisle kao državu”, i kako tri decenije nakon što su izvršile agresije na našu zemlju i dalje vrše udar na njen suverenitet i onemogućavaju njen demokratski razvoj. Dodao je da time naši istočni i zapadni susjedi energiju ne ulažu u jačanje međudržavnog povjerenja, nego naprotiv, u slabljenje naše države. Otvoreno je kazao i da mnogi i na Istoku i na Zapadu vjeruju da će “jedva skrivena podrška onima koji žele da potpuno kontrolišu, i u krajnjem cilju podijele Bosnu i Hercegovinu, donijeti stabilnost na Zapadnom Balkanu”, naglasivši da probosanske snage smatraju da to “neće donijeti niti stabilnost niti napredak na Zapadnom Balkanu”, te da “naši susjedi ne mogu između sebe podijeliti Bosnu i Hercegovinu a da pri tome ne uđu u međusobni sukob“. Kao istinski predstavnik patriotskih snaga, istakao je da “mi svakako nećemo dozvoliti podjelu i nestanak naše hiljadugodišnje države, pod bilo koju cijenu, ma šta ko o tome mislio”.
NEDRŽAVNIČKA IZJAVA ZLATKA LAGUMDŽIJE
Pozvao je, pritom, da Ujedinjene nacije, ako se na Zapadnom Balkanu želi očuvati mir, moraju dati podršku državi Bosni i Hercegovini i njenim institucijama i da trebaju podržati “one koji nisu pogazili demokratske i civilizacijske norme; nisu počinili genocid, nisu bili dio udruženih zločinačkih poduhvata, nisu uništavali živote ljudi zbog njihove etničke pripadnosti, nisu uništavali tuđe hramove i svetinje, nisu zagovarali revanšizam i osvete”.
“Ukoliko takva podrška izostane, onda odgovornost i krivica za destabilizaciju nije na nama koji sigurno nećemo mirno i skrštenih ruku posmatrati neki novi pokušaj uništenja naše Bosne i Hercegovine”, dodao je Komšić. Svjetsku je javnost podsjetio je da se “temeljni problem Bosne i Hercegovine nalazi u nejednakosti građana u političkom i izbornom sistemu, što kao posljedicu ima etnički sistem upravljanja zemljom koji je sam po sebi predodređen da bude konfliktan”.
Reakcija hrvatskog šefa diplomatije Grlić Radmana, budući da se očigledno pronašao u Komšićevom govoru, bila je očekivano oštra, ali i diplomatski potpuno neprimjerena. Nazivajući predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine “uzurpatorom i štetočinom” koji “parazitira nad tuđim pravom”, ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske samo je potvrdio Komšićeve riječi – da se njegova država otvoreno upliće u unutrašnja pitanja Bosne i Hercegovine. A nediplomatska i nedržavnička izjava Zlatka Lagumdžije, aktuelnog ambasadora Bosne i Hercegovine u Ujedinjenima nacijama i nekadašnjeg Komšićevog partijskog šefa, još je jednom potvrdila da jedna od najvećih slabosti naše zemlje leži u tome što je nerijetko predstavljaju kadrovi koji ne razumiju ni vrijeme ni prostor u kojem živimo.
Javni istupi naših predstavnika kakav je bio Komšićev u Ujedinjenima nacijama ne samo da su potrebni i korisni nego bismo mogli reći da je u ovakvoj ofanzivi koja se protiv Bosne vodi sve manje od toga obično “presipanje iz šupljeg u prazno”. Nema više mjesta kalkulacijama i dodvoravanju bilo kome jer je omalovažavanje države Bosne i Hercegovine i njenih institucija, neskriveno djelovanje protiv njenih interesa, gušenje svakog pokušaja da se ona normalizira i učini naprednom i modernom u zapadnjačkom maniru zapravo bosanskohercegovačka svakodnevica. A sve to u režiji susjeda i uz sve otvorenije aminovanje Zapada.
Emisari koji nas pohode iz raznih stranih centara moći, opravdavajući slabljenje Bosne i Hercegovine, neprestano ponavljaju mantru da je ona država tri konstitutivna naroda i dva entiteta, pozivajući se na odredbe Dejtonskog mirovnog sporazuma. Bilo bi to prihvatljivo i imalo punog smisla kad bi se konstitutivnost kao ustavna kategorija razumjela ispravno i primjenjivala u cijeloj državi i na svakom njenom pedlju, a ne samo na državnom ili, kako u Rs-u vole reći “zajedničkom” nivou. Konstitutivnost bi se, dakle, morala odnositi i na niže nivoe administrativno-državne organizacije, dakle i ondje gdje Bošnjaci nisu u većini, tako da oni kao narod budu istinski ravnopravni u Rs-u i zapadnoj Hercegovini. A svjedočimo da je, potpuno suprotno pojmu konstitutivnosti, Dodikov SNSD u manjem entitetu pod svoju kontrolu stavio i Vijeće naroda, onemogućavajući Klubu Bošnjaka da u Narodnoj skupštini zaštiti bilo koje kolektivno pravo. Nažalost, ovako kako je vide neki stranci a implementiraju susjedi, konstitutivnost je samo politički korektan termin za etnonacionalistički narativ i efikasan instrument koji se koristi za slabljenje i, kako reče Komšić, “obesmišljavanje” države Bosne i Hercegovine.
