Predstojeća izraelska kopnena ofenziva u Pojasu Gaze bit će test za duboko podijeljen politički krajolik Bliskog istoka. Četiri su glavna trenda promijenila regiju posljednjih godina: širenje mreže milicija lojalnih Iranu, izraelski mirovni sporazumi s nekoliko arapskih država, sve manja uključenost SAD i sve veći utjecaj Kine i Rusije u regiji. Sve će to igrati ulogu u eskalaciji rata oko Gaze.
Islamska Republika Iran godinama je pod sankcijama, prvenstveno zbog svog nuklearnog programa koji je sada toliko napredovao da bi Teheran u roku od nekoliko sedmica mogao napraviti nuklearnu eksplozivnu napravu. Njegovi prvi susjedi, zaljevske države, od revolucije 1979. osjećaju se ugroženim od Irana jer je klerikalno vodstvo u Teheranu eksplicitno proglasilo izvoz revolucije i svrgavanje arapskih dinastija svojim ciljem.
U nedostatku drugih saveznika, Iran je izgradio mrežu milicija diljem regije. Hamas je jedna od njih. Za razliku od šiitskih imama u vrhu iranske države, Hamas dolazi iz sunitskog ekstremizma. Kada je pokazao solidarnost s drugim sunitskim islamistima koji su željeli svrgnuti postojeće arapske režime tokom Arapskog proljeća koje je počelo 2011. godine, mnogi konzervativni sunitski donatori u Zaljevu okrenuli su se od Hamasa. Iran je iskoristio ovaj nedostatak novca da veže Hamas za sebe.
Režim sirijskog diktatora Bashara al-Assada, kojeg Iran vojno održava na životu, također nije šiitski. Assad i dio njegovog vodstva su alaviti. Ali Sirija nudi Iranu kopneni most do Hezbollaha u Libanu i pristup sjevernoj granici Izraela. Jedinice Revolucionarne garde nedavno su iznova pokušale koristiti bespilotne letjelice za prodor u izraelski zračni prostor sa sirijske teritorije. Ostali sudionici iranske mreže su eksplicitno šiitski, poput milicija u Iraku, u čijem je osnivanju Teheran aktivno pomogao. Ove su milicije bile predvodnici u borbi protiv takozvane IS-a. Ove je srijede jedna od najvećih i najbolje naoružanih milicija, Kataib Hezbollah, zaprijetila da će napasti američke objekte u Iraku ako se Washington umiješa u sukob oko Gaze. Grupa bi tada također ispalila rakete na izraelsku teritoriju, rečeno je.
Houthi pobunjenici u Jemenu također pripadaju grani šiitskog islama. Iran je opremio te snage projektilima i bespilotnim letjelicama koje su Hutije učinile nepobjedivima u građanskom ratu u Jemenu od 2015. Ovim oružjem su već uspješno napali Saudijsku Arabiju, a mogli bi pogoditi i Izrael. Ipak, najjače oružje Irana u eventualnom sukobu s Izraelom bio bi Hezbolah. Milicija, koja je također šiitska, osnovana je uz pomoć Irana. Sada drži dominantan položaj u libanskoj politici. Ima arsenal od najmanje 140.000 projektila.
Kad bi Hezbollah u potpunosti iskoristio ovaj potencijal, mogao bi nadvladati izraelsku sofisticiranu odbranu od projektila. Američki nosač aviona USS Gerald R. Ford, koji je s cijelom borbenom skupinom prebačen u istočni Mediteran, očito je također namijenjen signaliziranju Hezbollahu da bi Amerika mogla intervenirati ako Izrael bude egzistencijalno ugrožen. Hezbollah i izraelske jedinice razmijenile su vatru posljednjih dana.
Kopnena ofanziva je također izgledna u Libanu, a Iran bi mogao biti prisiljen ući u rat vlastitim sredstvima. Bio bi to početak rata koji bi mogao zahvatiti cijelu regiju i uključiti i aktere izvana.
SAD je slanjem svog nosača aviona jasno dao do znanja da je i dalje na strani Izraela. Ali ovo više nije tako očito kao što se čini. Washington zapravo želi smanjiti svoje aktivnosti u regiji kako bi se više koncentrirao na Aziju i svog neprijatelja Kinu. Kada je Iran zajedno s Hutijima dronovima 2018. napao američkog saveznika Saudijsku Arabiju, vlada Donalda Trumpa nije reagirala. Ovaj put je, međutim, opasnost za Izrael znatno veća. U govoru u utorak, američki predsjednik Joe Biden pkazao je da će pomoći Izraelu ako je ta zemlja u opasnosti. Međutim, SAD neće biti uključena u trenutne operacije izraelskih oružanih snaga u Gazi. Ipak, SAD će zasad morati ponovno postati aktivniji na Bliskom istoku.
Ako se sukob u regiji proširi, stav arapskih saveznika Izraela bit će posebno važan. Egipat je postao prva arapska zemlja koja je sklopila mir sa jevrejskom državom 1979. godine. Budući da Pojas Gaze također graniči s Egiptom, Kairo je važan kontakt u pitanjima Gaze i kao posrednik s Hamasom. No, poput drugih arapskih država koje priznaju Izrael, Egipat vjerojatno neće intervenirati u sukobu s Hamasom i njegovim iranskim saveznicima osim ako se ne povrijedi njegova vlastita teritorija.
Situacija je nešto drugačija za zaljevske države. Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE), koji su poput Bahreina i Maroka sklopili mir s Izraelom u takozvanom Abrahamovom sporazumu 2021. godine, reagirali su neutralnije na napad Hamasa u subotu. Dok su neke arapske države izričito okrivile Izrael, vlada u Abu Dhabiju općenito je izrazila zabrinutost, izrazila saučešće porodicama žrtava i pozvala na obnovu izraelsko-palestinskog mirovnog procesa.
Slično se postavio i Bahrein. Saudijska Arabija, koja je prije napada već bila na korak do mirovnog sporazuma s Izraelom, naglašavala je prava Palestinaca, ali također nije krivila Izrael. Ni Emirati ni Saudijci neće aktivno podržati Izrael. Ali ako se sukob u regiji proširi, to bi moglo dovesti do scenarija o kojem su dvije monarhije već razgovarale tokom godina bliske sigurnosne saradnje s Izraelom.
U slučaju zračnih napada Izraela na Iran, Saudijci i Emiraćani mogli bi dodijeliti pravo preleta izraelskoj ratnoj avijaciji, što bi znatno skratilo rute, posebno za bombardere. Budući da oni troše mnogo goriva, najkraća moguća udaljenost ključni je preduslov za takvu izraelsku zračnu operaciju. To bi i dalje zahtijevalo američku podršku, posebno u obliku dopune goriva američkim tankerima iz zraka. Američki i izraelski piloti nekoliko su puta zajedno vježbali takve manevre, posljednji put u julu.
Takav scenarij zračnog rata protiv Irana zapravo je planiran prvenstveno kao opcija u slučaju da ne postoji drugi način da se Islamska Republika spriječi u izradi nuklearne bombe. Ali ako se sukob oko Gaze doista proširi, Izrael i njegovi saveznici mogli bi iskoristiti situaciju za borbu protiv svog glavnog nuklearnog problema u Iranu.
Iznad svega, vodstvo Saudijske Arabije, čak i pasivnom podrškom Izraelu, moglo bi izazvati znatno negodovanje svog uglavnom konzervativnog, religioznog stanovništva. Sukob u Gazi srednjoročno će otežati otvorenu solidarnost s Izraelcima, jer će sljedećih nekoliko dana ili čak sedmica slike ozlijeđenih i ubijenih Palestinaca u Gazi raspiriti mržnju mnogih Arapa prema Izraelu; Ali to ne mijenja činjenicu da je Iran, sa svojim nuklearnim programom i svojim milicijama u regiji, glavna prijetnja, posebno za zaljevske države, a Izrael ostaje privlačan ekonomski, tehnološki i sigurnosni partner.
Kina i Rusija su se posljednjih godina aktivno udvarale tradicionalno zapadno orijentiranim zaljevskim državama, kao i Egiptu. Povlačenje Amerikanaca i nedjelovanje Evrope to je olakšalo. Peking i Moskva nude milijarde u ugovorima, oružju, ali i osnovu za nuklearne programe s kojima arapske države dugoročno mogu i same postati nuklearne sile. Do sada su zaljevski Arapi uspješno manevrirali između blokova. Sljedećih nekoliko sedmice moglo bi pokazati hoće li ostati na ovom kursu, ako mogu.
Tri države mogle bi iskoristiti svoje iskustvo kao posrednici u sljedećih nekoliko sedmice. Kada je riječ o izravnom utjecaju na Hamas u Gazi, Kairo je na prvom mjestu. Opskrba obalnog pojasa također se vrši preko Egipta i kada je Izrael pozvao stanovnike Gaze da pobjegnu prije početka izraelskih operacija početkom ove sedmice, preporučio je bijeg u Egipat. Ova zemlja također predstavlja glavnog izraelskog posrednika s Hamasom.
Ako se sukob proširi, Katar bi mogao igrati ključnu ulogu. Vodstvo pod Emirom Tamimom učinilo je posredovanje u sukobu ključnim dijelom svoje vanjskopolitičke strategije. Ona koristi prošla iskustvo da pojača svoj posrednički znalaj. Davno prije pobjede u Afganistanu, talibani su otvorili ambasadu u glavnom gradu Katara, Dohi, preko kojeg je Washington vodio mirovne pregovore sa njima. Hamas ima i politički ured u Dohi, pa bi mogao pregovarati i s Kataranima. Nakon napada Hamasa u subotu, Katar je u saopćenju okrivio Izrael. To ne bi trebalo olakšati ulogu posrednika.
Centralnu ulogu mogla bi imati i razmjerno siromašna monarhija na samom jugu Arapskog poluotoka - Oman. Sultanatom dominira ibadi islam, koji se nalazi između šiita i sunita. Ova određena neutralnost u vjerskim pitanjima također je učinila Oman traženim pregovaračem između Zapada, njegovih sunitskih partnera u Zaljevu i šiitskog Irana. Zemlja sa četiri miliona stanovnika uživa povjerenje Saudijaca, Amerikanaca i Iranaca, a također održava neslužbene, ali aktivne odnose s Izraelom.
