Zora je polahko rudila. Čulo se u daljini kukurijekanje pijevca, propjevale su i ptičice, zazujali su insekti... Oživljavali su i livade i šuma... Budio se biljni i životinjski svijet dok su se zvijeri povlačile dublje u šumu, u skrovišta, onamo gdje će biti sigurne od pogleda onih, većih od njih, koji ih vrebaju. Sve je bilo u savršenom redu, u tom svijetu instinkta, igri lovca i lovine, borbi za preživljavanje.
Popeo sam se na drugi sprat, na balkon, s one strane koja nije okrenuta brdima, nije vidljiva s neprijateljskih položaja. Udisao sam svjež zrak i osluškivao taj jedinstveni svijet, prepuštajući se notama izvorne prirode. Što je čovjek tiši, to je sve ono što nije čovjek življe, bučnije, slobodnije, prodornije. Nije bilo brundanja automobila koji bi žurili ka Domu zdravlja. Nije bilo autobusa u “Centrotransovoj” garaži, nije bilo tog hoda koji bi se čuo uprkos zvučnoj izolaciji, radnica u cipelicama s petom ili potpeticom što su udarale u svježe postavljeni asfalt (kao da je modna pista), koje su žurile u fabriku trikotaže, niti onih koji su išli dalje ka šumarstvu, ka pilani... Nije bilo ni galame vozača hitne pomoći u gluho doba noći, kada bi došao nalog da se kakvu trudnicu ili čovjeka pod infarktom preveze u Sarajevo. Sve je utihnulo otkada je počeo rat. Oživjeli su grmovi, livade, obale Stupčanice, padine brda i šuma što je graničila s naseljem, s kućama u kojima je nekada živio čovjek, preuzimajući potpunu dominaciju.
Rat je barem donio tu mogućnost da “slušam jutro” u svojoj izvornosti, u toj punini, da čujem i vidim ono na što nikada ne bih obratio pažnju, pa bih možda i odrastao uskraćen za te boje, zvukove, igru, prožimanje što ga čini taj slabo vidljivi svijet oko nas.
II
“Hoćeš li da ti spremim sendvič sa suhim mesom i puterom, ili ćeš čorbu od sinoć?”, pita me mati iz improvizirane kuhinjice u podrumu. “Sendvič”, odgovorih. “Nemamo vremena, jest ću usput”, obrazložih joj svoj izbor. “Pa dobro, kako želiš... Valja vam kopati. Ovo ti je energetska bomba, može te držati do večeras, da iskopaš cijelu njivu ako treba”, smijući se, kaza mi mati dok je izrezivala okrajak hljeba, mazala jednu stranu puterom, a na drugu stranu polahko slagala listiće suhog mesa i komadiće kiselih krastavčića, ko zna otkuda nabavljena.
Uzeo sam motiku i ranac. Stavio sam u ranac sendvič i dva litra vode. Djed je ponio ašov. Spustili smo se pored hodžine kuće, na cestu uz Stupčanicu. Drveće i pomrčina nas je još uvijek zaklanjala od Beka ravni i pogleda neprijateljske vojske. Užurbanim korakom prešli smo kritičnu dionicu od brane do Semizove kuće. Na njivi smo bili oko pola četiri. “Nije još puno ostalo da se prekopa, onaj dio do Ramine kuće. A ako ne i završimo, s prvom zrakom sunca put pod noge”, govorio je djed. Još su bila živa sjećanja od pretprošle godine, kada smo, u želji da čim prije završimo, zašli u dan, a četnici su nas “počastili” pucnjavom. Trajalo je neko vrijeme nadmudrivanje dok smo iz zaklona prošli do podruma, a zatim smo čekali noć kako bismo se sigurno mogli vratiti kući...
“Koliko je sati?”, upitah djeda u trenutku kada sam prevrnuo i posljednji grumen zacrtane plohe zemlje koju treba prekopati. Pogledao je na sat. “Pet i pet. Eto, odradio si pravi prvomajski uranak”, reče djed. Smijemo se. Ponedjeljak je. Prvi maj devedeset i pete. Za vikend je bila kiša. Danas i sutra je, kao, neradni dan. I do kraja rata za većinu stanovništva je neradno. “Svaki dan je kao prvi maj”, rekoh. “A je l’, pametnjakoviću, a kako to da ne ideš u školu? Ipak je nekome Prvi maj, tvojim nastavnicima naprimjer i tebi. Uzmi onu kofu, može nam poslužiti za zalijevanje, pa da krenemo”, kazao je djed. Imali smo malu bašču pored kuće, a tu je ono povrće koje se mora svakodnevno zalijevati.
Krenuli smo nazad. Osjećao sam neki spokoj. Bio sam umoran. Bio sam sretan što smo konačno prekopali tu njivu. Dobrano smo zakasnili s poljoprivrednim radovima, ali hvatamo posljednji voz. Ponosno sam nosio alat kako kakav udarnik što je upravo probio kakvu važnu cestu. Vraćao sam se dobro poznatim puteljkom, znao sam svaki grm, krivinu, neravan, udubinu, gdje zaleći ako krene granatirati, gdje se skloniti ako počnu pucati. Čini mi se da bih mogao hodati zavezanih očiju, na brojanje korake, kao u onom filmu gdje Al Pacino glumi slijepca. Do ograde su mi, po slobodnoj procjeni, ostala dvadeset i tri koraka. Zatvorio sam oči i počeo brojati. “Pazi”, čuo sam dobro poznati glas prije nego ću nogom nagaziti u plitku limenu kadu, postavljenu možda tek jutros, koja je služila za umivanje, kao korito... Izgubio sam ravnotežu i prostro se po avliji ispred kuće Zajke B. koliko sam dug. “Šta to glumiš, molim te, nije ti dovoljan rat, nego bi od dokolice da slomiš vrat”, oštro me prekorio rođak Zijo, koji je gol do pasa stajao pored korita. “A gdje si ti kren’o ’vako rano?”, postavih mu kontrapitanje također u oštrom tonu. Pogledao me. “A šta misliš gdje sam kren’o? Na prvomajski uranak u Ponjerku? Da glumim Ramba? Na liniju! Gdje ću drugo, u guzicu?”, vikao je rođak Zijo. Utom se pojavio i Zajko, njegov zet, oženio je Zaimovu sestru, a djedovu sestričnu. “Hajde, smiri se, tako nam je, kako nam je, nije dijete ništa krivo”, upetljao se Zajko. Pogledao je prema djedu: “A da svratite na kafu?” Potom se obratio meni: “Za tebe imamo sok od narandže, je l’ može?
Ušli smo u prizemne prostorije Zajkine kuće. Na krevetu je bio mladić. Po našem ulasku pridigao se. Bio je u srednjim dvadesetim. Crne duge kose. “Prepoznaješ li ga, Nedžmija?”, upita Zajko djeda. “To je naš Avdo?”
Bio je to sin od djedove najstarije sestrične. “Pa gdje si, momče? Kako si?”, upita djed. “U Saraj’vu sam, daidža. Gardijska brigada. Došao sam u ispomoć. Prozivali su ko hoće u Olovo, pa red je bio da se javim”, s osmijehom je obrazlagao Avdo. “Sprema se četnička ofanziva”, upita djed. Avdo je iz džepa uzeo paklicu cigareta, ponudio Ziju, djeda, izvadio jednu za sebe, pripalio. Dim je ispunio prostoriju. Othuknuo je, pogledao u djeda, a zatim rekao: “Ma jok, ovaj smo put mi navalna sila. Deblokirat ćemo Sarajevo!”
Svitalo je. Sunce se pomaljalo iznad Pridvorice. Otpijali smo prve gutljaje kahve, soka, živo su me zanimali detalji. Zapitkivao sam Avdu, on je odmahivao rukom i mudro šutio ili se smijao na moja pitanja.
Izašli smo. Bio je stolić s klupicama, mnogo je ugodnije bilo sjediti vani. Zapuhivao nas je svjež prohladan zrak, tu i Stupčanica pravi zavoj, usred ljeta, kada je najtoplije, tu je bilo prijatno sjediti.
Našu jutarnju besjedu prekinuo je opor zvuk, jasno se čuo, zabrundao je tenk... Momentalno sam ustao i krenuo ka skloništu. Avdo, koji je sjedio do mene, povukao me za ruku i rekao: “Sjedi.” I dalje sam panično htio u sklonište. Zvuk se prolamao Karaginim poljem, činilo se da će tenk svakog trenutka biti tu u dvorištu. “Sjedi, bolan. To je naš, eno gore”, Avdo je pokazao prema Memagića stijeni. Zvučalo je nevjerovatno, Armija RBiH ima tenk. Ista ona vojska koja je prije nešto više od tri godine krenula u patikama, s lovačkim puškama, kuburama, improviziranim oružjem sada je imala tenk. Pravi pravcati tenk. Širila su mi se prsa, preplavljao me neki čudan osjećaj zadovoljstva, ponosa, sigurnosti... “Sad čete imaju da drhte”, rekao je Zijo, konačno bolje raspoložen.
III
“Ko ugasi jedan nevini život, kao da je ubio cijeli svijet. Ko spasi jedan nevini život, kao da je spasio cijeli svijet. To je kur’anski imperativ. Nije dozvoljeno ubijati žene, djecu, nejač iz osvete! Dobro zapamtite, po tome bismo se trebali razlikovati od drugih. Ko to uradi nije od nas muslimana”, kazivao nam je efendija Avdo na času vjeronauke. Razmjenjivao sam stripove s njegovim sinom Abdulgafarom. Pisalo je hemijskom olovkom GAFI u vrhu stripova.
Efendija Avdo upoznavao nas je s osnovama vjere, životopisom posljednjeg Božijeg poslanika, učio kratke sure, savjetovao da živimo u skladu s visokim moralnim normama vjere. I to sve na neki blag način, bez srkleta, ’nako, da bude dopadljivo nama djeci, osmacima, pubertetlijama. Unosio je radost u učionicu. Doista je bilo nečeg svijetlog na licu tog čovjeka. Prilazio je sagovorniku uvijek s blagim osmijehom, vedra lica i čehre. Pozivao je na dobro, odvraćao od onoga sto je loše. Čini mi se da nikada nije povisio ton niti nekoga poprijeko pogledao.
IV
Mjesecima nisam bio na selu. Falila mi je Krivaja. I Kalesija. I drugovi. S biciklom ću otići ovaj vikend, pa kud puklo da puklo. U subotu ujutro, uz blago mamino negodovanje, uzeo sam bicikl i krenuo put krševa. Na raskrsnici prema Križevićima morao sam usporiti, a zatim potpuno stati kako bih propustio kolonu vojnih vozila. Ovaj put dolazili su vojnici Prvog korpusa Armije RBiH. Uglavnom Sarajlije.
Gledao sam u mlade vojnike. Sada su bili u novim uniformama, s puškama. Poneko bi nosio i šljem. Izgledalo je mnogo drugačije u odnosu na početak rata. Podsjetilo me na period od prije godinu i po, kada su dolazile jedinice Drugog korpusa iz Tuzle, Kladnja, Gradačca... Već se i znalo, na svakom koraku se pričalo, šuškalo, analiziralo, naši će pokrenuti ofanzivu prema Sarajevu. Pitao sam se hoće li biti uspješna kao i oslobađanje Vareša. Već sam zamišljao kako idem autom ponovno, nakon dugo vremena, preko Dolova, Bakića, preko četničkog uporišta Krivajevića prema Sarajevu. Visoko dižem dva prsta kroz prozor automobila, vozač će pritisnuli sirenu tako da je čuje cijeli dunjaluk. Pjevamo iz petnih žila: “Ponesi zastavu...”
Maštam tako tren ili dva, kolona je već prošla. Hairli im bilo na putevima slobode! Vozim bicikl dalje i sav sam u toj čežnji za Sarajevom, za Kobiljom Glavom, ondje gdje sam se sankao s rođakom Adisom... Koliko smo daleko od tog sna? Sedmicu, dvije, mjesec, godinu? Koliko je daleko sloboda? Koliko je daleko Sarajevo? Kada ću ponovo vidjeti rodbinu, Adisa, Aidu, Fehima, Namika, Fiku?
