Riječ bot predstavlja skraćenu verziju od robot, te služi u svrhu etiketiranja nekoga kao apsolutnog poslušnika koji ili nema sposobnost ili ne želi da razmišlja slobodno. Studija Stanleya Miligrama iz 1961. godine pokazuje da je većina ljudi spremna slušati autoritet po svaku cijenu. Ona otkriva da su ljudi poslušniji nego što ste to možda zamišljali. 63 posto učesnika nastavilo je s eksperimentom do samog kraja − dostavili su sve šokove čak i ako je “učenik” pritom ispuštao krikove u agoniji, preklinjao da stane te na kraju i utihnuo. Ovo nisu bili posebno odabrani sadisti, već obični ljudi poput nas, koji su dobrovoljno sudjelovali u psihološkoj studiji.

Hannah Arendt u svom djelu O banalnosti zla (Eichmann u Jeruzalemu) jasno govori kako je Adolf Eichmann prije Drugog svjetskog rata bio porodičan, miran čovjek kojeg su svi poštovali, a zatim u ratu postaje glavni čovjek za protjerivanje, ubijanje i deportaciju Jevreja u Njemačkoj (prozvan je arhitektom Holokausta). Eichmann je osuđen pred izraelskim okružnim sudom u Jeruzalemu 1962. godine, a tada je Eichmann poručio izraelskom predsjedniku da je samo izvršavao naređenja i da nije odgovoran za “neizrecive užase” počinjene nad Jevrejima. Hannah Arendt tu poentira vezu između poslušnosti i činjenja zla, jer većina ljudi nisu neki zlotvori, ali zbog nepropitivanja stavova nadređenih i vjerovanja autoritetu, po svaku cijenu čine zlo iz neznanja (kako je to Sokrat definirao u njegovom etičkom paradoksu).

Drugi svjetski rat pravi je primjer kako do tada pohvalna “njemačka poslušnost” može da se zloupotrijebi, jer većinu zlodjela učinili su tzv. obični ljudi. Njemački filozof Immanuel Kant u svom eseju Šta je prosvjetiteljstvo? upravo govori o tome koliko ljudi malo koriste vlastiti um jer je lakše slušati autoritete i samim tim izbjeći odgovornost za svoje misli i djela. On kaže da problem ljudi nije u nedostatku razuma, nego u nedostatku odlučnosti/hrabrosti za preuzimanje odgovornosti za vlastiti život (samoiskrivljena nezrelost). Zato navodi kao lozinku prosvjetiteljstva – Sapere aude! (Usudi se misliti!). Prema svemu sudeći, sva relevantna literatura i historijski događaji govore u prilog da je problem botova globalni, te da je većina ljudi u svim vremenskim razdobljima iz nekog razloga (želje ili nesposobnosti) uglavnom “bot”.

U političkom kontekstu Bosne i Hercegovine, riječ “stranački/režimski bot” je u javnost “progurao” Dino Konaković, a svi njegovi “poslušnici” automatski su usvojili tu terminologiju i počelo je etiketiranje i govor mržnje prema ljudima koji se ne slažu s političkim programom NiP-a. Da je jako opasno plasirati jedan takav termin u političku arenu, pokazuju svakodnevno društvene mreže gdje su članovi i simpatizeri SDA izloženi govoru mržnje. Konaković je tako pokrenuo “lavinu nezadovoljnih ljudi” za obračun s botovima, koji, prema njemu, čuvaju “truhli” sistem. Po njegovoj logici, on je sam bio bot prije izlaska iz SDA, a sada je potpuno slobodnomisleći čovjek.

Problem određivanja kriterija (mjerne jedinice) za to ko je bot, a ko to nije u političkom smislu skoro je nemoguće. Kako znati da li čovjek koji zastupa neke stavove – to stvarno misli i stoji iza toga ili to radi po naređenju ili uputi od stranačkog šefa? Lično sam doživio od pojedinih visokih funkcionera NiP-a tu “uvredu”, pa čak i da nisam dovoljno bogobojazan, samo zato što drukčije politički gledam na stvari, a siguran sam da ne radim ni po kakvom naređenju ili uputi, nego vlastitoj savjesti. S druge strane posmatram stranačku mašineriju “Trojke” na Facebook stranicama Vlade KS i drugim medijima kako brane svoje šefove po svaku cijenu, a niko ih ne etiketira da su “stranački botovi”.

Očigledno je da Dino Konaković i armija poslušnika nazivaju botove sve one koji u političkom smislu ne razmišljaju kao oni, pa čak mnogi od njih nazivaju i reisul-ulemu botom, što je apsurdno, jer vrhovnog poglavara muslimana nazivati botom ne samo da nije smisleno nego predstavlja i posebnu vrstu bezobrazluka. Politika nikada nije bila potpuno čista stvar, ali ovakav ulični način komunikacije, govor mržnje koji je prisutan, pa čak i fizički napadi (Ibro Berilo napao je doktora Adema Zalihića zbog njegove bliskosti SDA političkim principima), započinje s pojavom nove stranke NiP-a, čiji “vrh” očigledno u potpunosti slijedi Machiavellijevu frazu “cilj opravdava sredstvo”.

Jasno je da u SDA postoje ljudi koji su poslušnici, jasno je da u NiP-u postoje ljudi koji su poslušnici, jasno je da u SDP-u postoje ljudi koji su poslušnici, jasno je da u NS-u postoje ljudi koji su poslušnici, jasno je da u SBB-u postoje ljudi koji su poslušnici, ali po logici članova i simpatizera sarajevske “Trojke”, samo su SDA članovi i poslušni i neposlušni “režimski/stranački botovi”, a svi ostali poslušnici su veliki filozofi koji “nerviraju režim” i rizikuju javnu egzekuciju. Većina ljudi koji su “nazivani botovima” koje lično poznajem upravo to nisu, pa čak “brane SDA” čisto zbog ideje (uvjerenja), a ne da su dobili naređenje ili novac za to. S druge strane, postoji armija “uhljeba” koji ljude koji nemaju ništa od stranke nazivaju botovima, jer im “kvare” narativ koji žele plasirati. U toj “hajci” na botove učestvuju mnogi mediji koji su preuzeli Konakovićevu terminologiju, a oni sami više puta dokazano kao papagaji ponavljaju riječi onih koji ih finansiraju.

Da li je onda bot novinarka TVSA koja je plaćena da klima glavom ili neki Nermin, Muamer, Edin, Jasmin koji rade fizičke poslove kako bi preživjeli i pritom podržavaju iz uvjerenja svoju političku stranku. Ukratko, botovi su svi oni koje “stoje na putu” Trojke, kojih se oni uistinu “boje”, te ukoliko vas neko od njih nazove botom, znajte da ste vjerovatno čovjek koji ima svoj stav od kojeg “politički moćnici strahuju”. Ukoliko te “politički neprijatelj” nazove “pogrdno”, to znači da ne vidi u tebi mogućnost da “poljulja tvoj stav” i zbog nemoći počinje s vrijeđanjem.

Govor mržnje u smislu etiketiranja nekoga kao “bota” mora prestati, jer ima veliki potencijal da nametne antidemokratsku cenzuru građana, te oni koji kažu da se “bore protiv režima” ustvari kroz taj narativ uvode verbalni delikt. Mislim da svako ko biva nazivan botom ima pravo da po istom principu političkog protivnika nazove botom. Brojni su slučajevi netoleriranja slobode mišljenja unutar “Trojke”, a jedan takav primjer jeste Arslan Dučić, vijećnik SDP-a iz Općine Novo Sarajevo, koji je zbog nepristajanja da bude bot izbačen iz stranke. Tako isto Srđan Srdić iz NiP-a, jer je odmah nakon izbora zamjerio se šefu stranke.

Dakle, postoje očiti primjeri u kojima se ne tolerira neposlušnost u redovima “Tojke”, te mi njihova borba protiv botova, korupcije, nepotizma liči na borbu komunizma protiv vladajuće klase (elite). Istog trenutka kada su komunisti preuzeli vlast formirali su vladajuću kastu, te maltretirali i progonili političke protivnike (umjesto da štite sve podjednako), a tako i “Trojka” u trenutku političkog probijanja i osvajanja vlasti isti moment nastoji uvesti verbalni delikt, kroz etiketiranje, govor mržnje i fizičko nasilje nad političkim protivnicima, a to je, razumije se, SDA, jer je to jedina stranka koje se “boje”. Zato, Bošnjaci, u pamet, nemojte da vas obmane slatkorječivost šefova “Trojke”, koju ne prate djela, jer je neko pametan u historiji čovječanstva izrekao drevnu mudrost: ACTA, NON VERBA!