„Pisati o ženama je izazovno i teško. Ženski zapisi su izuzetno rijetki, skoro pa nepostojeći u bosanskohercegovačkim arhivima. Sudski spisi popunjavaju tu prazninu i pružaju uvid u žensko viđenje događaja. Zahtjeve sročene njihovim riječima, njihove sudbine ispričane njihovim riječima. Umjesto dosadašnjeg zamišljanja kako su izgledale i kako su živjele, ti nam zapisi pružaju uvid u stvarni život žena“, kaže dr. Hana Younis sa sarajevskog Instituta za historiju, opisujući svoju novu knjigu nazvanu Žene u sudskim spisima 1878–1914: Odbjegle, preljubnice, rentijerke, zemljovlasnice.

Younis u svojoj knjizi, objavljenoj prošle sedmice u Sarajevu, kroz zapise iz sudova s kraja osmanske i početka austrougarske vladavine u Bosni i Hercegovini uzbudljivo opisuje svakodnevni život. Posebno nam dočarava život žena koje, čini se, nisu bile baš uvijek onakve kakvima ih danas zamišljamo i kakve bismo voljeli da su u našim sjećanjima. Naše majke nisu uvijek bile smjerne i tihe, naše su tetke znale opsovati nasred ulice, naše rođake i komšinice bludničile su što tajno, što javno, švaleralo se, kralo, varalo, pilo i udavalo, i to po nekoliko puta.

„Kako bi slika bila realnija, godinama sam istraživala arhive širom Bosne i Hercegovine, pregledala sam na hiljade dokumenata uglavnom nesređene građe. I pored toga žene koje su spomenute u knjizi predstavljaju samo kap u moru onih koje su se borile za svoja prava. Njihov glas nije bio nečujan, niti ućutkan niti ignorisan“, priča Younis.

„U knjizi susrećem majke, supruge, bludnice koje su zvakli jaranice, djevojke, sluškinje, hanume, veleposjednice, silovane, rentijerke, čedomorke... Sve one u jednom trenutku svog života stoje na istom mjestu boreći se za svoja prava. Upravo one s mnoštvom detalja opisuju svoj život, iskustva, želje, nade i probleme. Njihovi iskazi su posebno važni i zanimljivi jer nikada nijedna od njih nije ni pomislila da će ono što su izgovorile pred sudom biti predmet jedne analize nakon više od jednog stoljeća“, kazala je Hana Younis, zaključujući:

„Naišla sam na skoro jednak broj slučajeva poligamije kod žena i kod muškaraca. Prva javna rasprava nakon okupacije održana je u Sarajevu 22. februara 1871. godine i u njenom je središtu bila žena. U sudskim spsima se krije podatak da je Derviša Đulić bila prva žena zastupnica u Bosni i Hercegovini koja je branila svog supruga 1871. godine i, bez obzira na primjedbu advokata da je nasuprot sudije žena, slučaj je uspješno okončala. Tu je i Đulsa Ljevo, koja je, samo nekoliko mjeseci nakon udaje, došla na sud da zatraži razvod, kazavši da 'supruga njeno srce više ne voli'. Neke će vas priče rastužiti, neke će vas nasmijati ali zasigurno vas neće ostaviti ravnodušnim.“

Stoga evo nekih priča iz knjige koje su se nama učinile najzanimljivijim.

„Štovana gospojo Molim vas da se prodjete s mojim čovjekom ciganije radit i meni u kući nered pravit vi ako ste tako fin gospoja ja ne fatam vašeg čojeka ja i to još jednoć imam namiru radi vas ja sam prisiljena da vas tužim“, pisalo je u pismu koje je Franciska Rajković iz Usore poslala Anni Ulje, ljubavnici njenog supruga. Cilj pisma bio je, kako će naknadno njen zastupnik na sudu izjaviti, da zaštiti miran bračni život.

Milosnice, preljubnice ili ljubavnice bile su dio svakodnevnog života. One se u sudskim spisima pojavljuju tek usputno, ali je njihovo prisustvo izuzetno važno za kompletiranje slike načina života žena u tom periodu. Ovdje mislimo, piše Younis, samo na one žene koje su živjele ili bile u dužoj vezi s oženjenim muškarcem, a ne na „bludnice“. Također, treba napomenuti da je pored preljuba od strane muževa isti bio praktikovan i od strane žena, na šta dokumenti jasno ukazuju. Sve parnice koje su se odnosile na takvo djelo bile su prema zakonu određivane kao prekršaji za „čedorednost“.

Koliko je problem preljuba bio aktuelan, pokazuju zakonske odredbe koje su se pojašnjavale sudskim instancama i više puta. Godine 1895. šerijatskim sudovima je precizno određeno na koji način trebaju tretirati preljub. Dvije godine poslije poslana je dodatna uputa kojom je rok za podnošenje prijave za preljub određen na šest sedmica od počinjenog čina preljuba. Tužbu je mogla podići isključivo „uvrijegjena stranka“, i to samo ako „nije uvrede izrično oprostila“. Potpuno ista odredba primjenjivala se i na drugim sudovima.

Kao neželjeni rezultat intimnog odnosa van braka, najčešće se na sudovima spominje zločin čedomorstva. Younis nalazi da je analiza dostupne građe pokazala da je u prosjeku najmanje pet takvih slučajeva dolazilo do Vrhovnog suda tokom jedne godine u austrougarskom periodu, pri čemu je problem čedomorstva izuzetno komplikovan i složen. Naime, u osnovi se mnogobrojne parnice za čedomorstvo odnose na djevojke koje su povjerovale da će se udati za osobu s kojom su ostale u drugom stanju. Također je indikativno da su za čedomorstvo isključivo optuživane majke djeteta. Te izuzetno teške priče pokazuju da je taj problem bio dosta raširen kako na selu, tako i u gradovima.

Međutim, pojava čedomorstva teško se može dovesti u izravnu vezu s tradicionalnim odgojem ili ličnim odnosom prema rođenom nezakonitom djetetu. Primjeri iz sudskih spisa jasno ukazuju na to da je ključni razlog ustvari nespremnost majki da u oskudici prehranjuju još jedna usta. Da su vanbračna djeca bila prihvaćena od okoline i šire porodice, potvrđuju dokumenti. Međutim, na ovaj čin se odlučuju one majke koje već imaju djecu, udate žene i udovice koje su tako još više pogoršavale svoje stanje opšte neimaštine.

Najčešće je za čedomorstvo izricana kazna od deset godina teške tamnice, a Younis je pronašla da je najstrožiju izrečena kazna bila smrt vješanjem, koju je zbog čedomorstva dobila Salkuna Hrustem, majka Umije Čankušić. Umija je imala 25 godina i bila je udata za Osmana Čankušića, s kojim nije mogla imati djece. Umija se zbog toga upustila u ljubavnu vezu i odnose s osobom koju na sudu ni ona ni njena majka nisu željele imenovati. Vrlo brzo Umija je otkrila da je trudna, nakon čega je to saopštila svojoj majci Salkuni, s kojom je smislila način na koji će se riješiti djeteta. Kada se Umija porodila u magazi, uz nju je bila i Salkuna te su njih dvije, prema dogovoru, novorođenčetu „obvile podšav od košulje oko vrata“, nakon toga su isti „stegle svaka sa jednog kraja“ sve dok dijete nije umrlo. Uz to je Salkuna „stala djetetu na drob da se djete ne koprca“. To sve je vidjela kroz rupu na podu Mulije Hrustem, koja je odmah otrčala i to ispričala komšinici.

Komšinicin sin Huso je onda istrčao iz svoje kuće i ugledao kako Salkuna nosi motiku. Svi su zajedno nakon toga otišli do mjesta gdje je ona kopala i tu su pronašli mrtvu bebu. Odmah su cijeli slučaj prijavili policiji koja je službeno prijavila krivično djelo. Njih dvije su tokom davanja izjava bile sasvim jasne i svaki detalj su identično ispričale. Salkuna je dobila smrtnu kaznu vješanjem, a Umija kaznu teške tamnice u trajanju od šest godina.

Kada je u pitanju bila porodična imovina, šerijatsko pravo je bilo ključno da se ženama omogući pravo na nasljedstvo. Propisi su se u osmanskom periodu odnosili kako na muslimane, tako i na nemuslimane, pri čemu je navođena i lična imovina žena koju su posjedovale i kojom su raspolagale. Nasljeđivanje imovine bilo je zakonski jasno regulirano. Međutim, kao i u ostalim odredbama, malverzacije i prevare uvijek su se dešavale.

Život koji je oslikan u ovim parnicama pokazuje složenu dinamiku ne samo jedne porodice nego obično i cijele mahale. Najčešće se radilo o prodaji njihove imovine za dug koji nisu one napravile, nego su bile jamac svjesno ili nesvjesno. Za sud nije bilo razlike te su se one pokušavale odbraniti na razne načine kako bi sačuvale svoju imovinu ili je izdvojile iz dugova koje je neko njima blizak napravio.

Sve nadležne instance bile su svjesne mnogobrojnih problema koje je podjela imovine uzrokovala, stoga su ih često pokušavali pojasniti kako strankama, tako i međusobno, prvostepenim, drugostepenim i šerijatskim, građanskim sudovima i obratno. Odredbe su bile jedno, ali praksa je bila nešto drugačija.

Smrt je u svakodnevnici prihvatana kao siguran slijed životnog procesa. Njena prisutnost u sudskim dokumentima je sastavni dio svakodnevice, pri čemu su muslimani bili obavezni smrt najbližih prijavljivati šerijatskim sudovima. Ostale su konfesije smrtne slučajeve prijavljivale vjerskim institucijama, tj. crkvama ili sinagogama koje bi obavljale ukop i upisivale osnovne podatke.

Kod pravoslavnih stanovnika ti su podaci upisivani u posebne knjige „Protokol umrlih“, u kojima je hronološki vođena evidencija o svim smrtnim slučajevima. U njima su upisivani sljedeći podaci: lični podaci, tj. ime, prezime i godine umrlog, mjesto gdje je osoba umrla, godina mjesec i vrijeme smrti, zatim vrijeme (dan ili noć, prijepodne ili predveče), zatim godina, dan i vrijeme sahrane, koliko je godina živjela umrla osoba, bračno stanje, od čega je umrla, koliko djece ima, ime supružnika, zanimanje djece i mjesto stanovanja roditelja, ime i prezime sveštenika koji je izvršio opelo i na kraju „je li umrli svoje grehove ispovedio i pričestio se“. Slični podaci upisivali su se i u sudske protokole koje su vodile kadije.

Analiza smrtnih listova preminulih žena jasno pokazuje da su one uglavnom bile izuzetno siromašne te da u najvećem broju ne ostavljaju ni jedan heler iza sebe niti bilo kakvu drugu vrijednost koja bi se upisala u taj list. Njihov društveni i socijalni status je uglavnom vezan za supruga pa su navođene kao djevojke ili udovice ili supruge, rijetke kao težakinje ili, ukoliko se radilo o gradovima, kao pripadnice nekog oblika zanimanja. Kada bi neka žena umrla, kao i kod svih ostalih, zapisnik je sačinjavao muhtar ili knez. Iz tih prijava vidimo da se smrt prijavljivala tek nakon nekoliko dana, a ukoliko se radilo o udaljenijim selima, prijava bi čekala i po nekoliko mjeseci dok neko iz sela ne bi krenuo na sud i pri tome prijavio sve umrle.

Poglavlje koje će sasvim sigurno izazvati najviše pažnje jeste ono pod naslovom „Javni život žene“. Tu Younis priča o ženama u svakodnevnom životu postosmanske Bosne. Tu su kradljivice, žene koje su se po tadašnjim standardima nedolično ponašale u javnom prostoru. Tu su i takozvane bludnice i iz sudskih spisa vidimo da je bludništvo bilo dio svakodnevnice, posebno u većim mjestima. U osmansko doba ono je, kaže Younis, skrivano uz prešutne dozvole, a onda se sasvim legalno prakticira nakon okupacije.

Kroz dokumente uviđamo da su psovanje, vrijeđanje i javni nered na ulici bili svakodnevna pojava širom Bosne i Hercegovine. Kako je zapravo izgledala ulica koju su putopisci uglavnom opisivali kao živi i užurban prostor, punu trgovina, trgovaca i kupaca, brojnih ljudi koji su se našli na tom prostoru iz različitog razloga, oslikavamo na narednim stranicama i to kroz sudske spise.

Dokumenti koji govore o dešavanju na ulici kao javnom prostoru ukazuju na specifičnu dinamiku datog mjesta, kao i običaje njenih stanovnika. Komparacijom dva konkretna slučaja pokazat će se koliko je to bilo drastično. Godine 1910. list Bošnjak objavio je članak pod naslovom Jedan slučaj. Sam naslov aludira na neki nemio događaj, a to jasno kaže i autor odmah u prvim redovima te navodi da se radi o pitanju morala „osobito kod našeg ženskinja“. On dalje piše: „Jedan arnaut ašikovao je s jednom muslimankom, pa ju je navratio, da se idu slikati, na što je ista i pristala, te su otišli na cirkus-platz, gdje su se zajedno slikali. Kada su pošli da se slikaju, išli su zajedno, paje to bilo sumnjivo dvojici Muslimana, koji su ih onda pratili i to otkrili. Jedna se slika nalazi kod kadije, gdje i cijela stvar, pa ćemo vidjeti, šta će se dogoditi.“

Drugi slučaj desio se u Doboju na ulici. Sudionici tog slučaja su Fatma Šarić, koja je podnijela tužbu protiv supružnika Mehe i Hate Haralić. Naime, dok je Fatma šetala predveče ulicom, Meho joj je rekao “da je j....vo na buretu i ada joj j...mater“. (Tačke umjesto slova stavila H. Y.). Na sve to se njegova supruga Hata smijala te joj još dobacila da je „kurva“. Fatma se obratila sudu da ih kazni zbog uvrede, a za sve navedeno imala je i dva svjedoka – Šeću Skopljaka i Ifu Hlemić.

 

BLUDNICE

Bludnice u javnom prostoru su jedna od rijetkih tema na koju je skretana pažnja u dosadašnjoj bh. historiografiji. Međutim, njihova svakodnevnica, navike, način izražavanja i problemi s kojima su se susretale kroz njihove riječi, zabilježene i izrečene na sudu, gdje su i same mogle jasno ukazati na njihovu percepciju i način razmišljanja, nisu do sada izlagani. Dokumenti jasno ukazuju na to da je bludništvo bilo dio svakodnevnice, posebno u većim mjestima, skrivajući se u osmanskom periodu iza prešutne dozvole, pa do sasvim legalnog praktikovanja nakon okupacije.

U sudnicama se te žene naziva raznim nazivima, a najčešće bludnice, jaranice, ljubavnice, kurve, prostitutke, milosnice. Žene koje su radile kao bludnice, a nisu bile registrovane niti to obavljale u registrovanim javnim kućama, u određenim sudskim dokumentima nazivaju se „potajne bludnice“. Svi nazivi su se odnosili isključivo na žene koje su smatrane nemoralnim. Međutim, njihov život, kako spisi i izjave svjedoka, a i njih samih na sudu govore, nije bio pod posebnom moralnom prismotrom niti su one bile društveno izgnane ili stigmatizovane. Štaviše, one su u tom periodu sasvim regularno živjele gdje su željele i s kim su željele, a na sudu su bile ravnopravne sa ženama drugih socijalnih struktura.

Gledano u cjelini, parnice u kojima se one spominju uglavnom ne za teže zločine. U parnici koja je pokrenuta protiv Arsenija Vasiljevića stajalo je da je on „ubio svoju ženu milosnicu“. On je odmah u sud došao „krvav“ te izjavio da je nožem izbo svoju ženu milosnicu Staku nadimka Velika. Arsenije je imao dvadeset četiri godine, radio je kao krojač i živio nekoliko godina sa četrdesetogodišnjom Stakom Velikom koja je držala krčmu u Donjim Hisetima. Kako su izjavili svjedoci, Arsenije je želio da Staku vjenča, ali ona to nije htjela, čak ju je nekoliko puta „našao sa drugim u krevetu“. Očito je Arsenije svoj bijes suzbijao.

Događaj koji ga je potaknuo na zločin desio se petnaest dana prije, kad je zatekao Staku u krevetu s ekmekčijom Mićom. Srdita što ju je prekinuo, Staka ga je optužila da joj je ukrao 1 forintu. Očito da se tada nisu posvađali toliko da bi je on napustio, ali je ona dvije sedmice nakon toga odlučila da ga izbaci iz kuće. Njegovu kompletnu garderobu je spakovala i poslala mu je preko nekog momka. Kada je to vidio, Arsenije se odmah uputio u Stakinu radnju, gdje ju je zatekao i bez ikakve svađe izbo nožem. Jedan od svjedoka tvrdio je da je tako stajao i gledao kako ona krvari dok nije došao njen sestrić Ilija i pozvao policiju. Odmah nakon toga Arsenije se predao policiji „sav krvav“, misleći da je Staka umrla. Srećom po njega, ona nije podlegla ranama i na vrijeme je stigla u bolnicu, gdje je provela petnaest dana.

Da su ubistva bila dosta često povezana s bludništvom, pokazuje i objava u novinama iz 1896. godine. U Sarajevskom listu objavljena je vijest da se u Sarajevu dogodilo dvostruko „samoubojstvo“ u jednoj javnoj kući u Hisetima. Prema toj objavi, trgovački pomoćnik Thalmayer, rodom iz Erdelja, „koji je sa prostitutkom Sofijom Lugarić provodio nesrećnu ljubav, ispalio je najprije svojoj jaranici sa njezinim privolom revolver u glavu, a zatijem je i sebe usmrtio. Oboje ostadoše na mjestu mrtvi“.

Sudski spisi iz prvih godina nakon okupacije ukazuju na to da su bludnice u javnom prostoru bile dio svakodnevnog života te da nisu imale nikakav zazor od društva, bar ne onih krugova u kojima su se one kretale. Međutim, stanovništvo u određenim starosjedilačkim mahalama se bunilo ukoliko bi se neka od njih tu doselila pa su se one nastanjivale uglavnom na periferiji grada i prije okupacije.

Kako bi se zakonski regulisala prostitucija, Zemaljska vlada je 1884. godine napravila Prijedlog prostitucionalnog reda za Bosnu i Hercegovinu. Već naredne godine regulisane su medicinske obaveze za prostitutke u Mostaru i Sarajevu. Bludilišta su bila kao takva registrovana, a mnogobrojne bludnice su kao zanimanje to i navodile prilikom davanja iskaza ili ispitivanja na sudu. Vlasnici bludilišta su se također pod tim nazivom upisivali u sudske spise, što dokazuje da su i prije regulisanja 1884. godine predstavljali legalno zanimanje.

Bludilišta koja su imala dozvolu za bavljenje tim poslom u Sarajevu nalazila su se uglavnom u istoj ulici koja se u tom kontekstu veže i za osmanski period, tj. ulici Hiseta. To je i logično s obzirom na to da je tada ulica Hiseta predstavljala periferni dio grada. Međutim, sasvim je sigurno da je bludilišta bilo i u drugim mahalama i dijelovima grada. Spomenuta objava o duplom ubistvu u Sarajevskom listu ukazuje da su registrovana bludilišta bila i u Terezija ulici.

Nije bilo jednostavnije preći u drugu javnu kuću ni ukoliko je vlasnica bila žena. Staka Obrenović bila je vlasnica javne kuće u kojoj je radila Jelka Radjilova. Kada je Jelka odlučila preći u drugu javnu kuću, Staka joj nije htjela vratiti njenu pokretnu imovinu, zbog čega je pokrenuta párnica na sudu. Ona je tvrdila da joj je Jelka ostala dužna 156 forinti, zbog čega je zadržala 1 dušek, 1 jorgan, legenj, tri jastuka, jedan ćilim, ćirak, ambrelu svilenu, cipele, svilene haljine i koparan bijeli. Popis garderobe ukazuje na to koliko je Jelki bio važan dojam vanjskog izgleda, zbog čega je očito dosta ulagala u njega.

Žene koje su imale “tajne javne kuće” prevarom su dovodile djevojke koje su ili bježale od siromaštva ili tutora te ih prodavale raznim muškarcima. Jedna od njih bila je 36-godišnja Joka Butulin, posjednica i vešerica. Dakle, ona je radila i finansijski bila obezbijeđena. Međutim, kako je u izjavi navela, njen se život promijenio kada je ostala udovica s troje djece 1897. godine. U kući je pored njeno troje djece ostala i 14-godišnja Ana, vanbračna kćerka njenog muža. Kako su svjedoci potvrdili, malu Anu su oni uzeli kada je imala 40 dana, jer je zakoniti otac bio Jokin suprug Jakov, nakon toga su je krstili i upisali kao Ana Weis, jer joj je majka bila Weis. Kada je Jakov umro, Joka je počela dovoditi muškarce u kuću koji su plaćali "polno općenje" s Anom koja je tada imala 13 godina.

Kompletan slučaj prijavila je upravo ona optuživši Joku da je ne samo nju nego i 16-godišnju Blanku Mačaru, 22-godišnju Darinku Prudan i Mariju Stanić „na bludnost navodila... krijući to od njihovih staratelja“. Ana je također optužila maćehu da je ona uzimala novac, a da njoj nije nikada dala ništa od onog što bi zaradila. Jokin iskaz je bio drugačiji. Ona je rekla da je Ana bila zaljubljena u nekog „Mehu kasapa koji je prevario i polno općio sa njom, obećao joj da će je voditi u Tursku“, ali da je ona za to tek naknadno saznala. Također je navela da je provela tri mjeseca u ludnici te da ona ne može znati šta je Ana radila u tom periodu u kući. Tokom davanja izjave ipak je priznala da je bila upoznata da je „Ana polno općila sa turcima“, ali je to bilo bez njenog nagovora ili prisile. Ne samo to, navela je da ju je pokušala spriječiti u tome, ali da je Ana odgovorila: „Moja roba, moj dućan.“