Jedanaestog marta l907. godine, nakon što su provedeni izbori u Bosni i Hercegovini i formirani narodni odbori Muslimana u svim mjestima, u Budimpešti je održana prva stranačka skupština Muslimanske narodne organizacije, na kojoj je učestvovalo više od sto delegata, uglavnom begova i aga zemljoposjednika. Delegati su dopunili svoj Egzekutivni odbor, ponovo ocijenili podobnosti svakog njegovog člana i na kraju dali ovlaštenje da na svim nivoima državne vlasti zastupa i brani interese Muslimana. Činilo se da pokret nikada nije bio bliži realizaciji svog cilja, tim više što je i ugarski sabor podržao program pokreta pa je već sljedećeg mjeseca usvojio i rezoluciju o tome, ali se sve završilo kao u voćnjaku kad berač pruži ruku prema grani da ubere jabuku a jabuka mu padne prije nego što je dokuči. To što je Egzekutivni odbor zainteresovao dio mađarske javnosti, pa i parlamenta, za svoj politički program, pokazalo se kao opsjena jer je to bila samo igra opozicionara da svojoj vladi naruši stabilnost i ugled.
Sadržaj poslova egzekutivaca iz dana u dan je rastao. U središtu su i dalje ostali zahtjevi da se dobije vjersko-prosvjetna i politička autonomija, ali se pažnja usmjerila i na ekonomski položaj i rezultate agrarnih parnica za koje su zemljoposjednici tvrdili da se donose na njihovu štetu. Stara pjesma, koja je jednako strujala kroz gluhe uši.
Ministar Burian je ipak potrošio sve razloge zbog kojih je odbijao dijalog s Egzekutivnim odborom tim više što je i Zemaljska vlada u Sarajevu ovaj odbor u isto vrijeme potvrdila kao jedinog pravnog predstavnika muslimanskog naroda. Međutim, sjesti za sto ne znači da će se i ručati. Ni jedna stolica nije ni za pedalj pomjerana, ako se ne računa da su jednom škripale u Sarajevu, drugi put u Budimpešti, treći put u Beču pa ponovo... I tako... Vjetar puše, a drvo se ne savija. Za cijelo ljeto skrpiše samo jedan dogovor: vjersko-prosvjetnu autonomiju gledati odvojeno od ekonomskih pitanja, a ni taj nije značio nikakav učinak. Vlada je prvi posao povjerila baronu Kučeri; drugi – civilnom aldatusu Benku.
*
Jednog jutra se kroz Malu Bukovicu prosu glas da je sinoć više sela do temelja izgorio ljetni čardak na imanju Ali-age Begovića. U čardaku srećom nikog nije bilo. Ne zna se ko ga je zapalio jer niko ne živi ni u njemu ni u njegovoj blizini da bi priskočio i vidio palikuće te ugasio požar a niko ne zna ni to da li je ko nepoznat noću prolazio kroz selo. Miralemu, Džafer-begovom subaši, na um pade kako se neku noć slično desilo i čardaku Husref-bega u Grapskoj, samo što su Grapćani imali priliku da skoče i stignu palikuće. Bili su to kmetovi iz susjednog sela Osječana. Na ustima mještana, siromašnih Bukovčana, čuli su se izrazi žaljenja s riječju «jazuk», ali ih paljevina nije uzbudila. Ticala se čovjeka koji će i bez ljetnog čardaka živjeti dobro, bolje od njih. Međutim, ovi isti ljudi sasvim drukčije dočekaše novu vatru, kad je planuo treći ljetnjikovac, što je navijestilo krupniju nesreću. Odjednom oni i sebe vidješe u tom plamenu. Tog časa zanemariše misao kojoj klasi ti čardaci pri-padaju već čijoj vjeri, kojem narodu. U njima je buknuo jedinstven osjećaj bijesa zbog povrede vlastitog bića: »napad!», «naši dušmani!», «pale muslimansko!»
U tako narušen ambijent i uzavrele strasti svrati Džafer-begu egzekutivac Bakir-beg Tuzlić sa svog povratka iz Banje Luke. Ni on nije bio boljeg raspoloženja.
- U Krajini je još gore - rekao je. - Tamo su paljevine svakodnevna pojava.
- Dokle će ovo ići? - upitao je domaćin.
- Ko zna... Ovaj belaj je nastao nakon zavođenja desetinskog paušala. Kmetovi su osjetili da im vlada popušta pa su se odvažili i stali činiti nasilja i paleže. Egzekutivni odbor se žalio na zajedničkoj sjednici sa Zemaljskom vladom kako nas ona slabo štiti, a čuj šta je odgovorio aldatus baron Benko: «Otvorite oči, gospodo, jer da mi nismo vazda uz vaše interese bili, sto puta biste gore prošli nego uz našu dobru volju. Ja sam iskreno kazao da ne bih volio biti aga u Bosni i Hercegovini, jer znam kako je težak vaš položaj, koliko tu ima faktora koji navaljuju na vaša prava i interese. To je istina, ali Zemaljska vlada ne smije se ubrajati u one faktore koji vaše pravo potkopavaju, jer je ona vazda uz vas čvrsto i iskreno».
Džafer-beg se prezrivo osmjehnu:
- To je nalik utjehi što je govori roditelj bosonogom rasplakanom maksumu koji je nagazio na trn. Od te utjehe maksuma rana neće manje boljeti. Šta bî u Banja Luci?
- Bavili smo se kritikom javnosti koja poručuje da guramo vakufsko-mearifsku autonomiju i agrarne odnose a da ne marimo za jačanje naše, muslimanske privrede. Šepamo, kažu, u svemu: trgovini, zanatstvu a naročito industriji. Znamo da je tako, ali ne zato što smo nesposobni, mada smo stranka bez intelektualaca, nego zato što smo nemoćni. U prvom slučaju je nesloga kod članova stranke, ne Egzekutivnog odbora, nego baš članova, a mi nismo još kader da sve uvedemo u suru; kod ovog drugog se radi o slaboj socijalnoj i ekonomskoj bazi. Ta s nama su samo sitni trgovci i zanatlije. Šta oni mogu? Velikim kapitalom raspolaže svega nekoliko poduzetnika, ali su oni, nažalost, naši politički protivnici i dokraja odani Monarhiji. Njih agrar gotovo više i ne zanima. Najveći među njima, Ademaga Mešić, je uz to, čini mi se, i častoljubiv čovjek dok ovako kaže: «Zar nije normalno, Bakir-beže, što trku vodi onaj ko ima najboljeg konja?» Sebe i svoje pristalice naziva «naprednim muslimanima». Kani da uskoro osnuje svoju političku stranku.
- Rekao mi je. Ne begeniše što smo u dosluhu sa Srbima. Od njih zazire više nego od kuge.
- On, opet, drži stranu Hrvata. Nema pravo da nam prigovara. Kazao sam mu to. Kazao sam i to da, sve i da hoćemo, ne gradimo čvrstu vezu sa srpskim građanskim pokretom jer bismo izgubili povjerenje svoga naroda, mada lično mislim da nam je bolje sarađivati s njima, nego s Hrvatima, jer u svom programu drže da je Bosna i Hercegovina sastavni dio Turske, a Hrvati su aneksionaši, žude da je pripoje Hrvatskoj a, ako to ne ide, onda Monarhiji.
- To što Srbi Bosnu smještaju u Tursku, bacanje je prašine Bošnjacima u oči. Svoj vatan ne valja «lijepiti» ni za koga.
Nego, jesi li primamio mog prijatelja Beg-agu Hadžimujagića?
- Orden viteza bi mu potamnio kad bi se priklonio nama.
- Šta još nosiš iz Banja Luke?
Upis u «Gajret» nije onakav kako dolikuje našem narodu pa smo uputili novi poziv za upis i davanje priloga. Zamisli, «Gajret», kad je riječ o školovanju naše siromašne omladine, jedva uspijeva osigurati desetak stipendija u godini, a «Napredak» osigurava triput više, dok «Prosvjeta» čak deset puta više. Bošnjo će za sve prije dati paru nego za knjigu. Malo se čita i kalendar «Mekteb» što ga je početkom godine izdao Džemaludin ef. Čaušević u Sarajevu. S novinama, posebno »Musavatom», i s čitaonicama stojimo nešto bolje, ali u gradovima, dok su nam sela, kako vidiš, jednako puke gluhaje. Osnovali smo Muslimansko akcionarsko društvo za izdavanje novina i knjiga «Hamijet», no, kakav nam je svijet, dabogda da od toga šta bude. Na kraju da ti kažem i jednu lijepu: od svojih političkih protivnika uspjeli smo preuzeti «Gajret» i staviti ga pod svoju kontrolu. Za predsjednika društva smo izabrali svog čovjeka. To je Mehmed-beg Fadilpašić, član Egzekutivnog odbora. Ademaga je zbog toga pobjesnio, mada ni ostali «naprednjaci» nisu manje kivni, samo što se ovi umiju lukavo pokriti pa povući, kao Safvet-beg Bašagić na primjer. Prije dva mjeseca, tačnije petog avgusta, pokrenuli smo i novine «Gajret». Uređuje ga književnik Edhem Mulabdić. I on je, doduše, iz Ademaginog tabora, ali smo ga uzeli jer manje naginje Hrvatima nego drugi, a i zato što nemamo svog tako obrazovanog čovjeka.
- Hoćemo li sada na akšamluk? - ponudi Džafer-beg. - Doći će Derviš efendija Smailbegović, pa naš muhtar, pa... Sazlija je zategao strune.
- Zar ti je do pjesme poslije ovoga o čemu smo govorili? Džafer-beg se zamisli, ali se brzo ote mučnom utisku pa će vedrim tonom:
- Ah, dragi Bakir-beže... Treba malo i živjeti.
* Ovog ljeta završavale su se sarajevske godine Muse Ćazima Ćatića.
Svojeglav, samostalan i slobodan, kakav je uvijek bio, od prvih dana je svojim manirima narušavao ustaljeni red škole. Prijatnije se osjećao u bašti hotela nego u školskoj učionici, prije se hvatao vina nego tinte, prijaznije je razgovarao s konobarem nego s profesorom. Nije navršio ni mjesec u školi, upute ga direktoru. Razlog – neopravdani izostanci. Drugi put – ponovo direktoru. Razlog – spava na predavanju. Treći put – ukor. Razlog – nekorektan stav prema profesoru koga je ispravljao u tumačenju fonetskih pravila turskog jezika. Nije bio drukčiji ni u konviktu. Zakasni na večeru – ostane bez nje; zakasni drugi put – upute ga upravniku zbog nepoštivanja kućnog reda; ponovi to – ostane pred zaključanim ulaznim vratima pa kud ostane gladan kud nema konaka. Ako je vrijeme toplo, prespava noć na klupi u parku, ako nije, potraži neki otkačeni vagon na željezničkoj stanici pa spava u njemu. S tih lêglâ donosio je na sebi kakvu slamku, perušku ili fleku od prašine, jasne tragove tvrdo prospavane noći.
Kad napolju lije, da ne bi rano morao na kišu, ostaje u lokalu sve do fajronta. Ako se vrijeme otegne i samoća postane nepodnošljiva, vadi notes i zapisuje stihove. Katkad ovim poslom privuče radoznale veseljake iza drugog stola koji ga okruže i počaste pićem. Drugi bi pak, videći kako se izdaje za pjesnika, tražili da im kaže svoje stihove. Neki su to radili iz ljubopitljivosti, drugi iz zabave, treći iz obične lakrdije.
Međutim, kad počne svojim baritonom, pri čemu sjetno zazvuče njegova proživljena sjećanja, sva se ta lica smjesta mijenjaju, kako u spoljnom izrazu tako i u osjećanju: »O davno, davno, otrova mi grudi /Cinična zbilja zemaljskog života. /Davno me udes rastavio hudi /Od mojih milih: ah, ja sam sirota! /Gle, moje lice – to je mrtva knjiga, /A slova su joj – nevolja i briga!» Pošto ga prijateljski potapšu po ramenima i napoje novim čašama pa odu, ponovo ostaje sâm i opet se zaglêda u praznu površinu stola. Kad ga najzad, samog, u gluho doba mejhandžija izgura napolje i za njim zatvori vrata, krene niz ulicu bez jasnog osjećaja kud treba da ide ni dokle će stići.
Ranijeg života se sve rjeđe sjećao jer su s njim otišli svi njegovi prijatelji. Nije se imao kome vraćati. Posljednja je, lani, otišla Umihana. Samo, ona nije otišla zbog njega ovakvog. Nije otišla ni zbog sebe, od svoje želje. Otišla je s vremenom kojim upravljaju oni što imaju moć. Njena i njegova moć su u dušama, a duše su samo leptiri na ovom svijetu.
Ademaga Mešić, njegov skrbnik i zaštitnik, doveo ga je preda se i vrlo strogo rekao:
- Kad ćeš se uozbiljiti, Ćazime? Dvadest pet ti je godina, a opametio se nisi! Reziliš i sebe i mene. Svi profesori, ta dična sarajevska gospoda, čude se kako mogu davati potporu jednom skitnici. Nema te u klupi, ne pišeš...
- Pišem - skromno je dočekao momak ponadavši se da će barem time stišati vatru svog dobrotvora.
- Gdje su onda pjesme?
- Tu su - mirno je odgovorio i svom licu dao izraz potpune nevinosti. Počeo je uvlačiti ruke u džepove i polahko izvlačiti komadiće zgužvanog i pocijepanog papira koje je nevješto
razmotavao i prstima peglao.
- To pjesme!? Šare naškrabane u nekakvom ćumezu, u mejhani, zamrljane kapima pića...
Mladić se tiho branio:
- Pišem i inače: kad stojim u redu za ručak, pod ćebetom kad nema grijanja, kraj vagona kad istovaram ćumur... svuda.
- Na troljavim papirićima, kao najveća sjerota?
- Ja to i jesam.
- Sâm stvaraš od sebe fukaru! Trgni se i postani čovjek! Gospodin! Slušaj, Ćazime - nešto će blaže - uložit ću pare i izgladiti tvoje neprilike u školi, ali samo još ovaj put. Ne probudiš li se, više me nema!
Nisu se više dugo sreli.
Pjesnik se promijenio samo toliko koliko je postao stariji. U redakciju «Behara», koja se nalazila u maloj kućici pokraj Mustajbegova dvora na Apelovoj obali broj 20, došao je na poziv, pa ipak, kad uđe, jedva prihvatiše njegov pozdrav. Znao je zašto pa je šutio. Posebno mu bî neprijatno što je tu Edhem Mulabdić, profesor Šerijatske škole. Ne čekajući da mu ponude mjesto, sâm se spustio na najbližu stolicu. Pred njim je, u hodu, tekao službeni razgovor koji je povremeno prelazio u povjerljivo šaputanje. Na kraju, licem prema njemu, posjeda sva ta gospoda: Džemaludin Čaušević, Osman Nuri Hadžić, Safvet-beg Bašagić, Edhem Mulabdić i Fehim Spaho.
- Gospodine Ćatiću - poče urednik Čaušević - naš kolegij ima informaciju da ste trajno izgubili pravo na smještaj u konviktu, a nemate sredstava da unajmite stan. Cijeneći vaš doprinos našoj kulturi, napose saradnju s «Beharom», nemajući druge mogućnosti, saglasan je da vam ponudi svoju kancelariju makar za spavanje. Naravno, ako vi to prihvatate.
- Prihvatam, vrlo rado, hvala vam - brzo, bez razmišljanja reče pjesnik.
- S tim - dopuni urednika Osman Nuri Hadžić - što očekujemo da ta naša prostorija neće vonjati na alkohol.
Pjesnik ustade i, ne pogledavši ih, krenu vratima. Prije nego što će ih za sobom zatvoriti, dobaci:
- Ostanite čisti, gospodo.
- Zašto ste to rekli, gospodine Hadžiću? - nezadovljno će urednik. - Znate da je osjetljiv.
- Gospodin Hadžić ima pravo - javi se Fehim Spaho. - Ne možemo redakciju spustiti na nivo birtije.
- Mislim da to ne bi odobrio ni naš mecena Ademaga Mešić - pridruži se Safvet-beg Bašagić.
- Gospodin Mešić je s ovim upoznat - reče urednik. - Kad je dao saglasnost, valjda je mislio i na tu okolnost. Nije sretan: na jednoj strani ga veže riječ da Ćatiću više neće davati potporu, na drugoj strani mu je žao što se mladić ovako pati.
- Vi očito dajete visoku ocjenu tom propalom momku – strogo će opet Hadžić te ironično ponovi njegove riječi «doprinos našoj kulturi!» Što je Ćatićeva kultura? Nemarnost, pijanstvo i skitnja?
- Zbog čega je na koncu izbačen - dopuni Safvet-beg Bašagić.
- Razloge još bolje poznaje gospodin Mulabdić, profesor njegove škole. Nije li tako, gospodine Mulabdiću?
- Jeste - blago reče gospodin Edhem Mulabdić - ali nemojmo zaboraviti da je Ćatić naš mladi kolega po peru.
- Svejedno, pao je nisko.
- Bez obzira - urednik će - nije trebalo dirati mladićev ponos.
- Ponos! - glasno se nasmija Osman Nuri Hadžić. - Zar mislite da je momak otišao?
- Naravno, svi smo vidjeli.
- Otvorite vrata pa ćete vidjeti gdje je.
Kad to učiniše, pred vratima ugledaše pjesnika. Stajao je pogružen i sasvim snužden.
U kući Muhidina Muhe Begovića radost je vrlo kratko trajala. Poslije poroda u Nefinim plućima se probudila bolest koja se, pokazalo se, bila samo pritajila. Porodilja je legla u dušek. Doktor joj je dao jaču dozu lijekova i zabranio da doji dijete. Čak je naredio da ga, za sada, ni u ruke ne uzima, kako bi se ono zaštitilo od moguće zaraze. Bolesnicu je dvorilo samo jedno lice – mati, ali se ni Muho nije odazvao doktorovom savjetu da se kloni bolesnice.
- Poslušaj doktora, Muho - s naporom je govorila Nefa kad joj je on prilazio i ponovo uzimao za ruku. - Ako ja ne merem biti zdrava, moreš, hvala Bogu, biti ti. I moraš biti... radi našeg sina, maksuma.
Željela je da joj pričaju o sinu, svejedno što su joj ga katkad donosili da ga s odstojanja vidi. Zapitkivala je o svemu što se odnosilo na nj: je li mu komotna bešika, je li mu mehko pod glavom, kako spava, bihuzuri li često nenu, kako doji dojilju koju su mu najmili, je li ta žena zdrava, peru li redovno pelene, ima li ih dovoljno... Muho je odgovarao vrlo strpljivo, čak je proširivao njena pitanja i govorio i ono što joj tog časa nije bilo na pameti.
- Jednoč mi se i osmjehnuo - govorio je srećno - za prâvê, kao da me poznaje.
- Mašala - kazala je ona - rekla bih da je i nalik na tebe.
- Neće biti. Glavne crte su tvoje: oči, nos, usta...
- Bila bih sretnija da je na tebe pa da bude zdrav i jak, kao ti.
S proljećem joj je bilo teže. Povećavala se temperatura, učestalo znojenje a kašalj bio dublji i oštriji. Da bi joj obezbijedio više svjetla, Muho ju je dovodio do prozora i namještao da gleda osunčanu avliju i probuđenu bašču. Na granama drveća već su se srebrili prvi pupoljci.
- Ovako je sunčano bilo proljeće kad si došao da stanuješ kod nas pa te ja prvi put vidjela - govorila je ona. - Samo, tad´ sam bila sretna i život je bio lijep.
- Bit ćeš, akobogda, opet sretna. Znadeš da se sreća i nesreća vazda smjenjuju.
Nakon nekoliko sedmica tijelo joj je posve klonulo pa nije sama mogla do prozora. Muho ju je donosio na rukama. Lice joj je okretao svjetlosti i starao se da se ona što duže zadrži na njemu. Ruke joj bjehu tako slabe da se samo ovlaš držala za njega. Padala je u zanos, dug i miran, samo ju je kašalj vraćao na javu. Trzala se i na zvukove:
- Dijete... plače... Muho, idi...
- Umiri se, Nefo. Ono su vrata škrinula.
Padajući u vatru gubila je glas, ali je micanjem usana i
grčevitim pokretima prstiju jasno pokazivala da želi dalje govoriti. Muho je puštao da se odmori, kupio joj je znoj s lica i pomagao da popije lijek. Pošto prođe čas-dva, ona se vrati iz zanosa, progleda, i opet se sretne s njegovim licem.
-Tu si - šapne. - Tako sam sigurna kad vidim da si tu, Muho...neću stići na mezar... da proučim Fatihu... pa te molim...da od mene babi i mami... naručiš Jasin. Neću vidjeti ni zaove, ali ih makar poselami.
- Dat će Bog, Nefo, da ti to sve sama uradiš. Vidjet ćeš.
Ni doktor više nije dugo ostajao. Dođe, kratko osmotri bolesnicu, izmjeri temperaturu, opipa puls, slegne ramenima ili zavrti glavom uz uobičajeno: «Činim šta mogu. Činim zaista sve šta mogu». I odlazi šuteći, gotovo postiđen zbog svoje nemoći.
Proljeće se najzad sasvim razmahalo i posvuda prosulo obilje sunca. Dani su se dužili i postajali sve topliji. Nefa ih je gledala s Muhinih ruku, blijeda, malaksala i suha kao stabljika. Na izazov sunca samo se jednom oglasila:
- Muho - šaptala je - jesi li skinuo... našu ljuljačku?
- Nisam.
- I nemoj... neka je... trebat će Azizu.
- Imaš pravo. Metat ćemo ga u krilo pa se sve troje ljuljati.
- Čvrsto ga drži... pazi... ne d´o Bog da padne... on...
Zakašljala se i u ustima joj se pojavila krv.
Bio je kraj aprila, kad se krunio behar.