Nezim ef. Halilović Muderis rođen je u Žepi 1965. godine. Diplomirao je 1991. na Univerzitetu Al‑Azhar u Kairu, a Agresija na Bosnu i Hercegovinu zatekla ga je na mjestu glavnog imama u Konjicu. Zlatni ljiljan, dva puta ranjavan, bio je komandir DIC “Muderris” i komandant 4. muslimanske slavne brigade. Bio je poslanik Parlamenta BiH, direktor Vakufske direkcije, rukovodilac Ureda za hadž Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini i hatib u Džamiji “Kralja Fahda”. U otvorenom razgovoru za Stav Halilović govori o ramazanu, iftarima svog djetinjstva, danu 4. muslimanske slavne brigade, političkoj situaciji u BiH, društvenim mrežama, ali i o smrti djeteta, najvećoj tragediji koja može pogoditi roditelja.

STAV: Kakvi su bili ramazani Vašeg djetinjstva u Žepi?

HALILOVIĆ: Čini mi se da postim otkako znam za sebe. Kada smo bili djeca, postili bismo do podneva i onda bismo jeli. Mati bi nam onda govorila da će nam ona “našiti” što smo propustili. Ostale su mi upečatljive te slike iz djetinjstva. Valjda zato što smo bili gladni, nabrali bismo puno voća, pune džepove voća, i mislio sam da sve mogu pojesti, a ništa se od toga ne bi pojelo jer bi rahmetli mama pravila ukusnu hranu za iftar.

Iftar nije bio obiman kao sad. Kod nas u Žepi nije bilo tope. Nije bilo ni supe. Bila je čorba, pita, bilo bi neko drugo jelo, ovisno šta bi mama odabrala. U to se doba djeca nisu ni pitala šta će za iftar. Kad govorim o našim majkama, ustvari, govorim o toj našoj ukusnoj hrani. Te hrane više nema. Imamo sve moguće začine, svi su nam sastojci dostupni, ali tog ukusa više nema. Nema više onog našeg starinskog graha, sa zaprškom od brašna, koji je bio najukusniji. Čini mi se da fali ta glavna aroma, a to je ljubav i želja da se to što bolje uhasuri. Od samih tih sastojaka koji su neupitno bili halal, jer ja sam siguran u svoje roditelje da nikad nisu unijeli u svoja usta harama dok ja, moja braća i moje sestre nismo počeli da zarađujemo. Ako su šta naši roditelji pojeli od harama, onda su iz naših ruku.

Kada sam bio dijete i kada je bio ramazan, dobro se sjećam vremena kada su se sušile šljive u velikoj sušari u Žepi. Onda bismo u velikoj tepsiji donijeli parnica i to su mi bile najljepše parnice u životu. Imam kolegu iz Srebrenika koji mi svake godine osigura parnice. Jesu mu dobre parnice, ali, neće mi zamjeriti, nisu mi kao one iz djetinjstva koje je babo sušio.

Sehuri su, opet, bili posebni. I danas sam gotovo uvjeren da naše majke nisu nikako ni spavale. Ne znam kad su one odmarale jer, kada bismo se probudili, pita je već bila gotova i to je bio običaj kod nas na selu da za sehur bude pita i ona je uvijek bila svježa. Nisu se pravile ranije i ništa nije ostajalo jer bi se uvijek sve pojelo. Neki dan sam se nasmijao, razgovarajući sa svojim rođakom Salihom Brguljom, koji me je podsjetio kako je izgledalo kada bismo mi igrali lopte, ne zna se ko je pobjednik, a majke zovu u kuću u akšam. Niko se ne osvrće, i dalje igramo sve dok neka od žena ne kaže “turena sinija”. I odmah se prekida i nevažno je čija je mama rekla da je turena.

Ne sjećam se da sam ikada u to vrijeme nekog u Žepi vidio da se javno mrsi. Svi su postili i, ako je neko bio ko nije mogao da posti, to nije javno iskazivao. Teravije su mi ostale u lijepom sjećanju. Bio sam na teraviji na Sokolju i u zadnjem su se redu smijala djeca i to me je podsjetilo na moje djetinjstvo. I mi smo se smijali. Hvala Allahu, danas su djeca vezana za mobitele, računare, društvene mreže, ali ipak dođu u džamiju.

STAV: Često govorite o svojoj majci, pišete o njoj, podsjećate na njezinu žrtvu tokom Vašeg odrastanja?

HALILOVIĆ: Ono za čim žalim i danas jeste to što mislim da je moja rahmetli majka često puta znala leći gladna a da ne dotakne ono što je napravila. Mi bismo pojeli sve ono što je ona pripremila ne misleći na nju, a ona bi, da smo je pitali, rekla da nije gladna i da je jela.  A nije jela. To je generacija naših majki koje su uvijek živjele za druge, koje su uvijek ugađale drugima i nisu imale svojih prohtjeva. To je život koji se teško može ponoviti. Danas imamo više stambenog komfora, ali smo više udaljeni jedni od drugih. Veći su nam stanovi, ali su nam tješnja prsa. Ne radujemo se jedni drugima. Moja je mama cijelo ljeto dočekivala svoju rodbinu koji su nam dolazili, a to su bile velike porodice, i ni danas mi nije jasno kako bi ona sve to smjestila, kako bi organizirala da spavamo, a svi su spavali.

Težak je bio život u istočnoj Bosni, sve je bilo okrenuto poljoprivredi. Ja sam tek u Kalesiji vidio da se pilići kolju, mlade koke. Kod nas se klala kokoš tek kad dobro ostari, kad više ništa od nje nema. Imalo se da se jede, ali nije bilo ničeg drugog. Sada se sve promijenilo, imamo mnogo više, ali nismo u dušama zadovoljni. Nemamo vremena da jedni s drugima popijemo kahvu i naši su međusobni susreti postali, čini mi se, interes. Ponekad, kada vidim ko koga zove i gdje se nalazimo, čini mi se da to nisu iftari nego interesne poslovne večere. A to nije u ime Gospodara.

STAV: U sjećanju Vam je posebno ostao ucrtan jedan ramazan ratne 1993. godine.

HALILOVIĆ: Ramazani su mi posebno bili lijepi na ramazanskim praksama. Bio sam i u rodnom mjestu heroja rahmetli Envera Šehovića, faktički u njegovoj kući. Praksa je bila i u Memčićima kod Begovog Hana, u Crnalićima kod Ključa i u gradu Kupresu. To su bili posebni iftari i, naravno, iftari u periodu otpora Agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu. U sjećanju su mi najupečatljivija ostala četiri iftara koja sam imao u Međeđi kod Višegrada u martu 1993. godine. Tada su heroji Višegradske brigade, na čelu s komandantom Ahmedom Sejdićem, postili.

Zapaštali su s pola lepinje od mekinja, kuhar bi nož provukao kroz feta sir i to namazao da se osjete mrvice feta sira, odnosno, samo se miris osjetio, i nesladak čaj od trava skupljenih okolo. Svaku je veče za iftar bio grah. Grah zapržen brašnom, slabo slan i s pokojom graškom graha. Nas bi, jer smo bili u prolazu, zapala koja graška u tanjiru. Ponekad me bude strah u ovom vremenu israfa kada pretjerujemo s hranom, kada se mnogi od nas razbacuju, sjetim se tog ratnog perioda i lepinja od mekinja koje su mi tad nekako bile slađe nego ove danas za kojima stoje čitavi redovi ispred pekara.

Svaki ramazan je poseban. Čovjek sazrijeva, nekako prebira po svojim sjećanjima, pokušava da u pravom smislu doživi ramazanske mubarek dane. Uvijek se sjetim ljudi koji rade teške poslove, građevinaca koji u ovo vrijeme rade na građevini, a pogotovo kada je ramazan u ljetnom periodu. Sjećam se svog rahmetli babe kojeg sam gledao kao dijete kako s konjima vrše. U to vrijeme nije bilo govora da se može mrsiti, a onda napostiti. To su generacije naših roditelja, đeda i nena koji nisu imali kompromisa u pogledu vjere. Moglo se kositi za hlada, moglo se poslije ikindije kupiti sijeno, ali se vršidba obavlja kada dobro ugrije. Babi je jednom udarila krv na nos i na usta, ali nije prekinuo post. Malo je sjeo u hlad, obrisao se mokrom krpom oko vrata i nastavio jer je od toga ovisila egzistencija porodice.

STAV: U posljednje ste vrijeme često u svom rodnom kraju, kako Vam izgleda Žepa danas?

HALILOVIĆ: Kada sam prvi put otišao u Žepu 2000. godine, nakon osam godina izbivanja, bila mi se smanjila, nekako mi je bila drugačija. Bila je valjda zarasla. Kuća je bila spaljena, brda oko Žepe manja. Pitao sam se hoću li imati nostalgiju za svojim krajem. Rahmetli babo se vratio 25. maja 2000. godine, vratilo se 27 ljudi, najsrčanijih sa željom da se vrate. Bez ikakve zaštite, pod šatorima, u štalama. Kad sam se vratio treći put, sve mi je bilo isto. Kako starim, imam sve veću potrebu da idem u Žepu. Moj brat živi tamo već šest-sedam godina i on se šali da su nam divlji krmci, koji su ove godine dobro navalili, uzorali njivu. Sad je na nama samo da povadimo kamenje kojeg se u Žepi nikako ne možeš kutarisati.

Mi kad vadimo krompir, izvadimo više kamena nego krompira, ali opet je Allah davao bereket. Imat ćemo četiri iftara u Žepi i to je meni bio prioritet tokom ovog ramazana jer želim biti tamo. Da osjetimo žepski iftar i da iskažemo poštovanje prema povratnicima. Uredili smo džamiju, ofarbali smo munaru i stolariju. Nekada smo imali problem kako naći sredstva za iftare, sada se Žepljaci natječu ko će platiti iftar tako da efendija već zna sve za ovaj i naredni ramazan.

Islamska je zajednica jedina organizirana institucija u manjem bh. entitetu i oni koji su se vratili i njihovi imami trebaju tražiti veća prava. Smatram da imami na tom području treba da imaju veće plate nego imami u Federaciji i da im to na neki način bude stimulacija. Često sam u manjem bh. entitetu, održim poneko predavanje, ali me je uvijek nekako stid bilo šta kazati tim ljudima. Oni su posvjedočili svoj patriotizam, svoju pripadnost vjeri, svoju želju da sačuvaju domovinu Bosnu. I kada zakažu zvanične institucije, oni su spremni da žrtvuju sebe i svoje porodice, a to je ogromna žrtva. Nije ista teravija u Sarajevu i negdje u manjem bh. entitetu, njihovi se namazi moraju više vrednovati.

STAV: Zna se dosta toga o Vama, Vaš je ratni put itekako poznat. Imate li neugodnosti kada putujete kroz bh. entitet RS?

HALILOVIĆ: Nemam problema i nisam nikada imao problem kada sam u manjem entitetu. Trudim se da ne napravim neki saobraćajni prekršaj kada sam tamo. Što se tiče mene kao ratnog komandanta, nisam nikada bio pozvan u SIPU ili Tužilaštvo ili bilo koji istražni organ. Moj ratni angažman je potpuno čist. Jesu se i haški istražitelji zanimali, ali nikada me niko nije pozvao za neki ratni zločin jer nije bilo nikakvih elemenata. Drugo je pitanje ulaska u Srbiju, gdje sam tamo na spisku zajedno s drugim Bošnjacima i tamo ne idem da ne izazivam sudbinu i da ne bih svoju porodicu i državu dovodio u neugodnu poziciju.

STAV: Razgovaramo na dan Vaše brigade, 4. april obilježili ste lijepim programom u Konjicu. Na šta ste posebno ponosni kada je riječ o Vašoj 4. slavnoj muslimanskoj brigadi?

HALILOVIĆ: Program je skromniji, ali smo željeli da se okupimo, i to na otvorenom kako bismo poštovali mjere propisane u vremenu pandemije. Četvrta muslimanska slavna brigada je jedna od elitnih brigada Armije RBiH. Ono na što smo ponosni jeste činjenica da smo učestvovali u veoma zahtjevnim operacijama na bh. ratištima, da je to bila brigada manevarskog tipa i da smo dobijali neke od najtežih zadataka u zonama odgovornosti Četvrtog, Prvog i Sedmog korpusa. Želio sam uvijek prije borbenih dejstava da dobro izvidimo, da dobro pripremimo, da uvažimo prijedloge i sugestije saboraca. Zajedno s većinom članova komande brigade sam učestvovao u akcijama i to je jedini i najbolji način da se motivišu ljudi. S ponosom ističemo da smo bili komadić u velikom mozaiku odbrane domovine Bosne i Hercegovine.

Tamo gdje smo dolazili, to je vraćalo snagu i povjerenje drugim jedinicama i nerijetko smo imali dobrovoljce iz drugih jedinica u našim akcijama. U nekim je akcijama bilo neminovno da neki od naših pripadnika postignu šehadet, ali s obzirom u kakvim smo akcijama bili, naši su gubici bili minimalni. Trudio sam se da sa svojim borcima uspostavim bratsku komunikaciju, nisam im se postavljao kao nadređeni već sam bio jedan od njih. Ta naša mladost je bila najveća vrijednost, ta djeca koja su srcem odbranila domovinu.

Važno mi je da smo i danas ostali u dobrim odnosima, da to što je brigada bila rasformirana nije značilo kraj našeg prijateljstva. To bratstvo koje smo izgradili je neraskidivo jer je građeno bez interesa, uz vjeru i iz ljubavi za državu i narod. Stalno sam svoje vozače upozoravao da ne smiju proći pored nekoga ako imaju mjesta u autu i ljudi se toga i danas sjećaju, da smo mi stajali kada bi drugi prolazili. Danas mi je drago kad vidim svoje saborce iz drugih jedinica, posebno one koje sam sretao na Treskavici jer se i danas pamte te kahve koje smo dijelili tamo. Formirali smo Udruženje “Četvrta muslimanska brigada”, obilježavamo ove važnije datume. Obilježili smo neke lokacije na kojima smo imali naše šehide i ove godine nam predstoji da obilježimo lokalitet Vlašića, gdje smo imali sedam šehida, i lokalitet Repovice i da na taj način zaokružimo šehidska obilježja. Moramo ozbiljnije poraditi na monografiji brigade, želimo da ne zapostavimo i ne zaboravimo priče naših heroja, “običnih boraca”. Nama je važno da imamo našu bazu podataka, da imamo komunikaciju, da imamo našu Viber grupu pripadnika Četvrte muslimanske slavne brigade. U svakodnevnom smo kontaktu i pokušavamo pomoći onima koji su u stanju potrebe.

STAV: Često se u svojim javim istupima osvrnete na trenutna politička dešavanja u zemlji. U kakvoj državi živimo danas?

HALILOVIĆ: Stanje u državi je puno bolje nego što mi doprinosimo. Znamo šta hoće političari iz reda srpskog i hrvatskog naroda, to je njihova retorika, ona je zadnje vrijeme još izraženija. Znamo da međunarodna zajednica tu kalkuliše. Ona je dvolična. Ali šta hoćemo mi Bošnjaci? Mi govorimo da volimo državu, ali je volimo deklarativno. Šta doprinosimo da se popravi stanje u Bosni i Hercegovini? Volio bih da znam velike biznismene, ljude od utjecaja koji ne bi prevarili državu kada im se ukaže prilika.  Gdje god mogu naći neku šupljinu u zakonu, nađu je. I opet država opstaje.

STAV: Šta Bošnjaci hoće?

HALILOVIĆ: Mi tek stasavamo kao nacija. Rahmetli predsjednik Alija Izetbegović je često znao reći: “Nemojte se ljutiti na narod, narod je dobar.” Naši Bošnjaci su pokazali svoju veličinu na početku Agresije na BiH, kada su mnogi napuštali svoje pristojne poslove na Zapadu i dolazili ovdje da se bore. Mi smo pokazali svoju veličinu 2013. godine, kada smo u velikom broju i o svom trošku došli iz cijelog svijeta da se popišemo. Sve su to elementi koji pokazuju da je narod odlučan da sačuva cjelovitost Bosne i Hercegovine. Narod može izdržati neimaštinu, ali kažnjava nepravdu. U nacionalnom smislu, mi smo “obran” narod, kako bi to predsjednik Alija Izetbegović znao reći. “Obran” jer je kajmak Bošnjaka otišao 1878. nakon Berlinskog kongresa u Tursku.

Ono sira što je ostalo izginulo je za austrougarske interese. Žrtvovano u Kraljevini i osakaćeno agrarnom reformom, pobijeno u Drugom svjetskom ratu, ono što je ostalo intelektualaca pometeno je u prvih 14 godina komunističke vladavine nakon Drugog svjetskog rata i sve do 1974. nismo bili priznati kao nacija. I onda smo se trebali odbraniti od Agresije, a bili smo u tom trenutku obična sirutka. I trebalo se od toga što imamo politički i vojno organizovati, napraviti MUP i Armiju i da, hvala Allahu, odbranimo svoju domovinu. Da pređemo iz defanzive u ofanzivu, da vojnički oslobodimo našu domovinu kada smo zaustavljeni.

Sve je ovo proces, sve, hvala Allahu, ide u korist države BiH. Stvari se mijenjaju, Bošnjaci su sada mnogo više nacionalno i vjerski osviješteni. Imamo mnoštvo patriota i stručnih ljudi na svim nivoima vlasti koji savjesno rade svoj posao. Fali nam taj prvi saf, tamo gdje se stvari odlučuju. Ova zemlja ima svoju perspektivu, ima svoja bogatstva, ima svoje Bošnjake koji su na dobrom putu da je učine prosperitetnom. Mi smo svoju veličinu pokazali onda kad smo imali puške u rukama, ali nismo uništavali tuđe jer nam to vjera zabranjuje, jer nam zabranjuju međunarodne konvencije. Izašli smo čisti iz Agresije i mi o tome moramo svijetla obraza pričati, pamtiti, snimati filmove o tome. Bosne će biti onoliko koliko mi budemo jedinstveni, koliko budemo naslonjeni jedni na druge, koliko budemo imali povjerenja i spremni odricati se i u materijalnom smislu.

STAV: Brine li Vas mogućnost izbijanja novog rata?

HALILOVIĆ: Bošnjaci nigdje nisu zabrinuti, čak ni u manjem bh. entitetu. Jer taj patriotizam u našem narodu ne jenjava, još je, naprotiv, snažniji. I ja danas drugačije razmišljam, te 1992. godine sam bio sam, danas nas ime petorica koji smo spremni da branimo domovinu ako bude potrebe. Imam dva zeta, imam dva sina, imam šestero unučadi, među njima pet dječaka, faktički još pet boraca. Tako da sam siguran da će naše domovine, inšallah, biti, ali treba svi da se uozbiljimo, da popravljamo stanjem, da animiramo dijasporu pred predstojeće izbore jer ona može da bude prevaga. Pravi je keramet kako uopće ima države Bosne i Hercegovine. Jer da ona počiva na odlučnosti političara koji se često konfrontiraju među sobom, Bosne ne bi bilo.

Da opstaje na našem moralu, nas koji tumačimo vjeru, a nerijetko odstupamo od toga, ne bi je bilo, ne bi je bilo da je do nas koji idemo u džamiju a ne selamimo se. Ne bi je bilo da ovisi o moći bogatih Bošnjaka koji se s prezirom odnose prema svojim radnicima pa ovi moraju ići vani i raditi zadnje poslove s bijesom u prsima. Zato je to keramet što je uopće imamo, to je samo Allahovo davanje. Siguran sam da je imamo i zbog te rijeke šehidske krvi koje teku njenom utrobom. Jedino u Palestini i u Bosni voće mirom miriše. Nigdje ne miriše jabuka i kruška, nigdje nije šljiva tako slatka kao u Bosni. Siguran sam da te žilice naših voćki imaju doticaja sa šehidskom krvlju, te rijeke čuvaju našu Bosnu. Odgovornost je zato ogromna na političarima i na vjerskom rukovodstvu.

STAV: Kako Vam se čine ti što hoće u prvi saf, kako Vam izgleda opozicija u Bošnjaka?

HALILOVIĆ: Ovo je vrijeme i našeg političkog sazrijevanja. Hadis je krajnje jasan i on kaže da onaj koji preuzme neku funkciju, a svjestan je da ima bolji od njega, on se ogriješio o Allaha i njegovog Poslanika. Mi Bošnjaci imamo kičmu našeg političkog organiziranja i to je SDA. Ona je nama bila nada 1990. godine. To je bilo više od stranke. Kada se pričalo o SDA, kada se govorilo o velikim skupovima, ja sam za sebe kažem da sam sa svojim roditeljima bio SDA otkako smo se rodili. Živjeli smo za taj dan. SDA je bila kičma organiziranja otpora oružanoj Agresiji i siguran sam u SDA, bez obzira na određene slabosti kroz koje prolazi, jer sasvim je jasno da onaj ko je na poziciji trpi udare, pogotovo medijske. Ali ne vidim da je to kampanja samo protiv Bakira Izetbegovića i ljudi koji vode SDA, to je udar na temelje našeg političkog organiziranja. U konačnici, i na samog predsjednika Aliju Izetbegovića. Da se sve devalvira, degradira, da se relativizira. Druge se opozicijske stranke više bave politikantstvom, a ne politikom. To Bošnjaci prepoznaju. Ponekad mogu biti zavarani, ali kada se pruži prilika strankama, a one pokažu svu svoju nesposobnost, rezultati narednih izbora trebali bi da pokažu da Bošnjaci nisu naivni.

Bez obzira na različite političke stavove po određenim pitanjima, Bošnjaci moraju sjesti zajedno, moraju međusobno razgovarati, moraju odrediti neku među, neku liniju preko koje se ne smije preći. Bošnjaci moraju, kako je govorio rahmetli predsjednik, širiti front za Bosnu. Tu moraju ući sve ne samo probosanske partije nego i stranke iz reda drugih naroda ako želimo da sačuvamo Bosnu, a mislim da za to imamo kapaciteta. Moraju se spustiti tenzije, čelni ljudi tih partija moraju da sjednu i nađu zajedničke tačke oko kojih ne smije biti kompromisa. Stvari se trebaju rješavati unutar institucija, ne treba davati materijala medijima i društvenim mrežama.

STAV: Kad smo već kod mreža, Vi ste iznimno aktivni na njima?

HALILOVIĆ: Reagiram na pojave, ne reagiram prema ljudima, želim da ukažem na neke negativne pojave u društvu. Imam vremena jer sam u penziji, a mislim da na to imam pravo i obavezu da na to ukažem bez bilo kakvih ličnih interesa. Ne može me niko optužiti da imam ikakvu korist od SDA, od 2001. godine nisam ni u jednom tijelu stranke, ali sam uz nju srcem i dušom i tu sam kad god treba da nešto doprinesem i stanem u zaštitu bilo kojeg poštenog Bošnjaka. Živim sasvim lijepo od svoje penzije i odbio sam broje ponude da uđem u neke upravne odbore. Ne treba mi to. Smatram da treba mladim ljudima pružiti šansu i ono što bi trebala da radi SDA jeste da podmladi stranku. Mora se mladima pružati šansa jer imaju puno više energije i volje, a mi stariji treba da tu energiju kanališemo.

Ono što je problem kod nas Bošnjaka jeste što još uvijek tragamo za liderima, vrijeme u kojem je Alija Izetbegović odigrao ključnu historijsku ulogu je prošlo, ovo sada je vrijeme timova, a ne lidera. I sposobnost lidera jeste u tome da napravi tim zbog kojeg se, kada on ode sa scene, neće osjetiti praznina. Tim koji sada imamo je dobar, ministrica Turković radi dobar posao i stalni napadi na nju su dokaz da je tako. Imamo premijera Fadila Novalića, koji izvrsno vodi Vladu Federacije, ponosan sam i drago mi je da vidim svog premijera da posti i da se ne stidi da kaže da posti. Moramo da čuvamo jedni druge i da na površinu izbacujemo najbolje od nas, one koji nemaju mrlja i tako osnažimo naše poluge vlasti u državi. Običan čovjek to prepoznaje i on neće izdati.

STAV: Ovih ste dana trebali ići u Austriju i tamo održati nekoliko predavanja. Međutim, odustali ste zbog pisanja nekih od tamošnjih desničarskih medija koji su digli uzbunu zbog Vašeg dolaska. Šta se, zapravo, desilo?

HALILOVIĆ: Trebao sam ići u džemate u Beču i Salzburgu da održim hutbu i predavanje. Dan prije polaska su mi javili da je u tamošnjoj žutoj štampi, u novinama koje apsolutno nisu relevantne, objavljena moja ratna fotografija i tekst u kojem sam okarakterisan kao ekstremni imam koji poziva na mržnju i ubijanje Jevreja i pozivaju se na moju hutbu iz 2017. godine. Razgovarao sam s odgovornima iz džemata, oni su smatrali da bi možda bilo bolje za mene da otkažem posjetu da ne bih imao problema, ali ni da oni ne bi imali problema. Ja sam bio spreman da idem jer nemam mrlje i putovao sam i do sada po svijetu i više me je bilo strah za njih. Odakle takva informacija, da li možda od srpskog lobija koji je u Austriji ili od nekih Bošnjaka koji su protiv institucija Islamske zajednice, ne znam. Tužba protiv tog lista je još uvijek otvoreno pitanje.

STAV: Počeli smo sa Žepom pa da s njom i završimo razgovor. Dok traje agresija na Ukrajinu, podsjetili ste na to da je u ljeto 1995. godine, kada je Žepa pala, nju trebao braniti ukrajinski bataljon. Kakva je bila njihova uloga u Žepi?

HALILOVIĆ: Ukrajinski bataljon je djelovao u sastavu UN-a i bio je zadužen za takozvanu zaštićenu zonu. Zna se da se preko ukrajinskog bataljona trgovalo tokom Agresije, ali ono što mi Bošnjaci ne smijemo zaboraviti jeste da je ukrajinski bataljon odgovoran za zarobljavanje našeg komandanta Avde Palića, Amira Imamovića, komandira Civilne zaštite, Mehmeda ef. Hajrića, koji je bio glavni imam u Žepi i predsjednik Ratnog predsjedništva, i Hamdije Torlaka. Jedino je Hamdija Torlak, hvala Allahu, razmijenjen, ostala su trojica ubijeni. Odgovornost za njihov šehadet je direktno na UNPROFOR-u. Njih je ukrajinski bataljon zaštitio, pozvao ih na razgovor sa zločincem Mladićem i nakon toga su predati u bazi UN-a.

Nakon okupacije Žepe četnici su pljačkali i popalili sve što su stigli, a na jednoj od fotografija snimljenih tada vidi se grupa ukrajinskih vojnika, golih do pasa, u alkoholiziranom stanju, dok u pozadini gori Redžep-pašina kula iz 16. stoljeća. To što sam objavio tu sliku ne pokazuje da ja podržavam agresiju Rusije na Ukrajinu i ubijanje nevinog čovjeka, ja sam želio da podsjetim Bošnjake na prljavu ulogu ukrajinskog bataljona, koji nije mogao da zaštiti Žepu, ali je mogao da bude dostojanstven. Da ne šenluči, da zaštiti naš pregovarački tim. I pokazao sam njihovu pristranost prema agresorima kojima su bili naklonjeni.

STAV: Dvoumio sam se da li da Vas, na kraju, pitam kako se nosite s najvećom tragedijom koju roditelj može doživjeti, s gubitkom djeteta...

HALILOVIĆ: To je najveće iskušenje koje čovjek može doživjeti. Od moje četvero djece, čini mi se da je Nudžejma imala najviše želje za životom. Ona u životu nije popila ni antibiotik. Smjestili smo je u bolnicu, prije nego što ju je jako zaboljela glava, s ciljem da očuva trudnoću i onda se sve iskomplikovalo. Dva dana kasnije, 17. novembra, imala je jak moždani udar. Dobili smo nalaze i pokušali smo da konsultujemo i druge medicinske centre u svijetu. Svi su kazali da nema šanse da preživi jer je imala jak udar u sinusnu venu, a to pogodi dvoje ili troje ljudi od milion.

Za mene i suprugu je to ogromno iskušenje, ali se jednostavno moramo nositi s tim. Zet dovede unuka pa svaki vikend odemo u Konjic, unuče nam je jako važno, ono nas obavezuje. Sada su mu tri godine i deset mjeseci i, interesantno, sjeća se svoje majke koja je preselila prije 16 mjeseci, sjeća se detalja, iako je bio veoma mali. Gdje je bio, šta mu je kazala... Sanjao ju je nedavno, kaže da mu je rekla: “Selam, ljubavi.” Čovjek može da bude iskušan u imetku, iskušan smrću roditelja ili bračnog druga, ali iskušenje u djetetu je teško, najteže.

Iskušenje je golemo, ali nas je Allah, dž. š., osnažio još većim saburom i hvala Mu na tome, u nadi da će nas On počastiti Kućom zahvalnosti u Džennetu. Moj Sin, moja Nudžejma se, hvala Allahu, pokrila još kao djevojčica. Završila je medresu, padala je Allahu na sedždu i bojala Ga se, hvala Allahu, nije nas osramotila, imala je plemenitu dušu, a iskrenost i hrabrost su joj bile prepoznatljive osobine!

Njeno preseljenje na Ahiret je golemo iskušenje za mene, moju suprugu, njenog supruga, posebno za njenog sina Hamzu, ali i za ostatak porodice, ali je malo u odnosu na iskušenje majki šehida Srebrenice, h. Zumru Mehić, kojoj su četnici ubili četiri sina, muža i brata, h. Nuru i h. Mafiju, iz sela Bajramovići, kojima su četnici ubili po tri sina i muževe i iskušenja mnogih drugih majki. One nemaju nikoga od potomaka, a ja i moja hanuma, hvala Allahu, imamo djecu Sadžidu, Amara, Abdullaha, dva zeta i dvije snahe, a i njih četvero su naši sinovi i još šestero unučadi. To je ukupno 13 potomaka! Pa koju od blagodati vašeg Gospodara niječete? 

Svima nam nedostaje, a posebno sinu Hamzi, koji je često spominje, grli njenu garderobu i ljubi njene fotografije. Molim Allaha, dž. š., da našeg Sina, našu Nudžejmu i, inšallah, našeg šehida, jer je žena koja preseli od posljedica trudnoće šehid, počasti Baščom u kaburu i da nas sve zajedno uvede u Firdevs! (Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ)