Dogovor je bio da od 2007. godine agent BiH Sakib Softić otvori “četvere oči” i da prati da li će se pojaviti nove činjenice i novi relevantni podaci da bi se moglo pristupiti reviziji. U međuvremenu je Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava u više navrata organizirao međunarodne simpozije s relevantnim učesnicima na kojima su razmatrani različiti aspekti presude. Ovo je ekskluzivno za časopis Stav otkrio profesor ustavnog prava i bivši agent BiH pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu, član ekspertnog tima za reviziju, univerzitetski profesor Kasim Trnka.

Otkriva da se od proljeća prošle godine intenzivno radilo na utvrđivanju koncepta podneska i na samim dokazima. Ekspertni tim pritom je imao velikih problema jer su i dalje brojni dokazi ostali nedostupni. Trnka kaže da je Softić uputio nekoliko dopisa na relevantne adrese tražeći da mu se ustupe određeni dokumenti i nije dobio odgovore. “Međunarodni i domaći tim oformio je agent Softić, a ne član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović”, rezolutan je Trnka jer je Softić imao legitimitet i pravo da to čini. “Sam Izetbegović je rekao da podržava, i to je logično. Prema tome, on je stao na stanovište da je agent taj koji je dobio mandat, da je to njegova dužnost, a bio je u konsultacijama s Izetbegovićem i s Fondacijom 'Pravda za BiH', koja je kao nevladina organizacija prikupljala sredstva i u vrijeme prvog postupka i sada za reviziju”, rekao je, među ostalim, član ekspertnog tima Kasim Trnka, koji je za Stav komentirao i političke manipulacije u vezi ovog slučaja.

STAV: Kao jednog od pravnih stručnjaka koji je najgorljivije zagovarao pokretanje revizije presude po tužbi BiH protiv Srbije za genocid, je li Vas iznenadila odluka Međunarodnog suda pravde u Hagu da, iz proceduralnih razloga, neće ni razmatrati zahtjev za revizijom?

TRNKA: Prokomentirao bih vaš uvodni dio pitanja, a to je da sam jedan od najgorljivijih zagovaratelja revizije. Čini mi se da su to svi ljudi koji su svjesni planetarnog značaja zločina genocida, kao najtežeg zločina po međunarodnom pravu, ali i svi oni koji su svjesni da je BiH pogođena zločinom genocida. Bila je moralna odgovornost i obaveza da se preduzme sve što je u našoj moći da se sudski utvrdi konačna istina i dostigne pravda o onome šta se stvarno desilo i ko je za to odgovoran. Naročito je važno, a nije dokazano u presudi, da je režim Slobodana Miloševića bio “spiritus movens“, nosilac cjelokupne ideje eliminacije nesrpskog stanovništva s teritorija na koji su pretendirali u skladu s tezom “svi Srbi u jednoj državi”.

STAV: Je li iznenađujuća i brzina kojom je Sud u Hagu reagirao? Aplikacija je predata 23. februara ove godine, a već 9. marta obaviješteni smo da neće biti ni razmatrana.

TRNKA: Naravno da me iznenadilo. Ako se prisjetimo da je prvobitan proces po tužbi BiH, koja je podignuta u martu 1993. godine, završio u februaru 2007. godine, dakle, 14 godina je trajao proces, a sada se o jednoj izuzetno bitnoj činjenici odluči preko noći. Odluka je saopćena pod vrlo čudnim okolnostima, na način da ne vidimo presudu Suda niti njeno obrazloženje, kao ni pravnu osnovu na kojoj je donesena. Morala bi postojati presuda o procesnim stvarima iz koje bi se vidjela argumentacija zašto je Sud tako odlučio i na šta se pozivao kad je donio takvu odluku. Sad je već to gotova stvar jer Sud ovo očigledno smatra svojom posljednjom riječju o čitavoj stvari. Ali, zaista su čudne okolnosti, ta brzina, čak i neke prethodne radnje upućuju na zaključak da Sud očigledno nije bio imun na neke političke pritiske, prije svega od svjetskih moćnika, a vjerovatno i od tužene strane. Ali, kao legalista, kao pravnik, moramo reći da se te odluke moraju poštovati.

STAV: Tvrdili ste da postoji legalitet pravnog zastupnika BiH Sakiba Softića. Kako gledate na obavijest Registrara Međunarodnog suda pravde prema kojoj Softić nema punomoć da zahtjev za revizijom podnosi u ime BiH?

TRNKA: Tvrdio sam da, ako se radi o nastavku ranijeg postupka, može se braniti legalitet punomoći agenta. Radi razumijevanja nastale situacije, moramo krenuti od trenutka kada je Sakib Softić imenovan za agenta u tužbi BiH protiv Srbije, tada i Crne Gore, sada samo Srbije. Bio je 4. oktobar 2002. godine kada su na sjednici Predsjedništva dva člana glasala “ZA”. Treći član nije pokrenuo ustavnu mogućnost da uloži entitetski veto, odnosno da od Skupštine Republike Srpske zatraži da dvotrećinskom većinom ospori odluku Predsjedništva. Dakle, ako je prošlo bez entitetskog veta i ako je samim tim poštovan Ustav i Poslovnik o radu Predsjedništva, legalitet imenovanja ne može se osporavati. Valjanost ovog imenovanja za postupak revizije zavisi od odgovora na pitanje da li se radi o novom postupku ili je revizija nastavak ranijeg postupka, odnosno da li je ona pravni lijek u odnosu na presudu. Ako se zauzme stav da se radi o novom postupku, onda je potrebna nova punomoć. Smatram da sve okolnosti idu u prilog stavu da se radi o nastavku postupka. Radi se o istim strankama u postupku, o istom predmetu sporenja, pri čemu se ne osporava cjelokupna presuda, nego njen dio u kojem je raspravljano o odgovornosti režima Srbije za počinjenje, saučesništvo i pomaganje u izvršenju zločina genocida. U skladu s tim, svi dijelovi presude koji neće biti osporeni u reviziji ostaju na snazi. Prema tome, potpuno je logično zaključiti da se radi o nastavku procesa i da nije potrebna nova punomoć. Sakib Softić nikada nije razriješen na sjednici Predsjedništva. Istina, nije ni podnio izvještaj o svom postupanju pred Međunarodnim sudom pravde. Stoga je logično zaključiti, s pravnog stanovišta, da je njegov mandat validan. Mislim da smo imali relevantnu pravnu argumentaciju da se radi o nastavku ovog procesa jer je to apsolutno logično i pravno utemeljeno.

STAV: Je li za Vas bila novost tvrdnja predsjednika Međunarodnog suda pravde od 9. marta ove godine da je Softić još u maju prošle godine od ovog Suda obaviješten da bez nove odluke nadležnih institucija BiH nema legitimitet da u ime BiH traži reviziju presude?

TRNKA: Mora se znati kontekst događaja iz maja prošle godine. Naime, tada je tim intenzivno počeo raditi i fokusirao se isključivo na koncept buduće apelacije, a zatim, naročito, na njen sadržaj. To znači da smo morali pribaviti nove činjenice i nove dokaze da je Srbija umiješana u tu stvar i da je imala genocidnu namjeru kada je preko vojske i MUP-a Republike Srpske, ali i djelovanjem svojih institucija, učestvovala u zločinu genocida. I domaći i međunarodni tim fokusirao se isključivo na pitanje merituma, odnosno prikupljanja novih dokaza. Saznali smo, neslužbeno, to moram da naglasim, da je Sakib Softić uputio pismo i da je dobio takav odgovor, ali smo procijenili da se radi samo o mišljenju Registrara, a ne i Suda. Posebno je simptomatično da je odgovor stigao u vrlo kratkom roku. Zbog toga se ovom aktu nije poklanjala posebna pažnja. S pravom smo očekivali da će se u prvom dijelu postupka raspraviti procesne pretpostavke i da će se ispitati legitimitet tužene strane, legitimitet tužitelja, legitimacija agenta i jedne i druge strane, nadležnost Suda itd. Tako se postupalo u prethodnom postupku. Mislili smo, kada dođe do te faze, da ćemo tada iznositi svu svoju argumentaciju. Prema tome, pozivanje predsjednika Suda na taj dopis iz 2016. godine zaista govori o nekim čudnim okolnostima. Veoma je čudno da je odluka o odbacivanju donesene u roku od desetak dana od predaje aplikacije, a da ne znamo da li je i kada održana sjednica Suda, ne znamo na osnovu kojih odredaba Statuta i Poslovnika o radu je donesena takva odluka. Nije nam pružena mogućnost da damo odgovor na to pitanje.

Mi smo očekivali da ćemo u toj prvoj fazi postupka imati prilike da se referiramo na sva relevantna pitanja i da ćemo uspjeti dokazati valjanost legitimacije agenta Bosne i Hercegovine. Nažalost, pokazalo se da se naknadno puno manipuliralo s tom činjenicom, iako ona u onom kontekstu, kada se pojavio taj papir, uopće nije imala toliki značaj. Kroz čitav ovaj period od 10 godina niko nije organizirao neku ozbiljniju raspravu o tome ima li problema oko legitimiteta, oko zahtjeva itd. Sada, kada se čitava stvar dovela do kraja, onda je to postalo predmetom manipulacija. Sigurno je da ovi događaji nisu dobri, kako za BiH, tako i za profiliranje bošnjačkog nacionalnog interesa. Izostanak preliminarne faze u raspravi o ovome predmetu, to mehaničko odbacivanje, zaista se može shvatiti kao onemogućavanje da se pristupi pravdi i da se odgovori na zločin koji je planetarnih razmjera. Odlučnost da pokrenemo ovaj postupak izraz je civilizacijske odgovornosti. Nije genocid bio samo u BiH. Nažalost, on se dešava u cijelom svijetu i zato je bilo vrlo važno da se, i pored brojnih ograničavajućih okolnosti, preduzme sve da do preispitivanja presude dođe. Realno su postojale vrlo velike prepreke da se uspije. Prvo, Statut Međunarodnog suda pravde postavlja izuzetno visoke kriterije za moguće pokretanje revizije. Tome treba dodati i brojne nepovoljne unutrašnje, regionalne i međunarodne okolnosti. Ali i pored toga smo bili svjesni da moramo iskoristiti i tu najmanju šansu. U Statutu, koji je na engleskom i francuskom jeziku, piše da je za pokretanje revizije potrebna nova, odlučujuća činjenica, dakle u jednini – jedna činjenica. Međutim, treba imati u vidu da genocid nije jedan događaj, nije jedno ubistvo ili bilo koja druga pojedinačna radnja, nego je proces koji ima jako puno faza, koji traje jako dugo, koji podrazumijeva ideološku, propagandnu, organizacionu, vojnu, obavještajnu i svaku drugu pripremu, koji podrazumijeva neposredno izvršenje i koji, na kraju, uključuje i praksu njegovog negiranja. Prema tome, radi se o procesu koji se ne može svesti na jednu činjenicu. Tu je bila poenta kada smo razgovarali o konceptu aplikacije za reviziju, da li se možemo fokusirati samo na tu jednu činjenicu koju smo kolokvijalno nazivali “zlatni metak”, gdje bi se na osnovu samo jedne činjenice dokazalo da se čitava presuda može preispitivati. Pošli smo od logike koju su inicirali profesor Schaffer i ekipa međunarodnih pravnika da se radi o procesu u kome, da bi se dokazala genocidna namjera, treba pratiti sve događaje praktično od raspada Jugoslavije, od agresije na BiH, od ponašanja vlasti u tadašnjoj Saveznoj Republici Jugoslaviji i na osnovu obrasca njihovog ponašanja u kome su uvijek djelovali prema nesrpskom stanovništvu u svim ovim fazama genocida.

Logika tog režima temeljila se na principu, odnosno paroli koju je zastupao Slobodan Milošević: “Svi Srbi u jednoj državi”, onda je on, naravno, htio da u tu državu uključi što više teritorije i što više resursa koji bi bili potrebni takvoj državi, a u tom slučaju, to bi podrazumijevalo da se ukloni, barem u najvećem procentu, nesrpsko stanovništvo, kako bi mogli nesmetano vladati u toj situaciji. To je čak potvrdio i general Mladić kada je na tzv. Skupštini srpskog naroda na Palama, 12. maja 1992. godine, prilikom usvajanja akta o ciljevima srpskog naroda u ratu, u kome je istaknuto da je jedan od ciljeva razdvajanje srpskog od ostalih naroda, rekao: “Ja ne znam kako će gospodin Karadžić i gospodin Krajišnik objasniti svetu. To je, ljudi, genocid!”

Zbog prirode genocida, ne može se očekivati da se nađe “zlatni metak”, nego, zapravo, “šanžer pun zlatnih metaka”. Teoretičari genocida napravili su definiciju genocida i faze u kojima se on odvija. Na primjeru genocida u BiH mogu se pratiti sve te faze, uključujući i posljednju fazu –  negiranje genocida. Činjenica da sadašnji politički predstavnici Republike Srpske slave i obilježavaju sve što je rađeno u periodu od 1992. do 1995. godine, dajući priznanja čelnicima Republike Srpske koji su osuđeni za ratne zločine, veličajući četnički pokret, znači da se oni identificiraju s počiniocima zločina. Zbog toga je bio veliki značaj u tome da se ovo pitanje definitivno utvrdi jednom sudskom odlukom. Nažalost, izostale su sve pravne i druge posljedice presude iz 2007. godine. Najmanje što se moralo desiti da njihove vlasti izraze žaljenje, da se u Republici Srpskoj i u Srbiji kazne svi učesnici toga genocida, da se ne negira genocid, što se sada radi. Dakle, postojalo bi još stotinu drugih radnji koje bi pokazale da se provodi odluka Međunarodnog suda pravde iz 2007. godine. Međutim, dešava se upravo suprotno. Oni su sve uradili da se ne provodi, počevši od sprječavanja Bošnjaka da koriste naziv svog jezika, od onemogućavanja povratka, od nastavka negiranja genocida itd.

STAV: S obzirom na odredbe Ustava BiH i Poslovnika o radu Predsjedništva BiH, ali i na različite stavove trojice članova, je li uopće bilo moguće donošenje (nove) odluke Predsjedništva BiH o zahtjevu za revizijom presude protiv Srbije?

TRNKA: Činjenica da predstavnici RS-a nisu pokazali spremnost da provedu i uvaže presudu o genocidu, da se nisu distancirali od režima Slobodana Miloševića i aktera tih događaja u BiH, onda je apsolutno nerealno očekivati da bi se takva odluka mogla donijeti na Predsjedništvu. Mi smo bili svjesni činjenice da do imenovanja nikad neće doći ako Sud kaže da je to novi proces i da treba imenovati novog agenta. To je naglasio i sam Mladen Ivanić ističući da nikada ne bi dao saglasnost na takvo imenovanje. Dakle, kada Sud kaže da nemamo te odluke, ustvari on zna da ne možemo ni imati takvu odluku. Zbog toga Sud ovom procesnom odlukom prekida čitavu priču o tome.

STAV: Kritičari su tvrdili da bi Sud u Hagu prihvatio razmatrati reviziju da je aplikaciju, na osnovu instrukcije bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića, podnijela ambasadorica BiH u Hagu. Kako gledate na ove tvrdnje?

TRNKA: Oni koji tako tvrde apsolutno su nekompetentni. Ovdje treba razlikovati dvije stvari. Jedna je stvar bukvalnog fizičkog akta predaje dokumenta, a druga je pitanje pravnog zastupanja u toj stvari. Fizički akt predaje zahtjeva moglo je obaviti više osoba, ali je bitno ko ima legitimaciju da zastupa državu pred jednim takvim međunarodnim sudom. Nažalost, to nije bila jedina nekompetentna izjava. Bilo ih je jako puno u ovo čitavoj priči i sve je u međuvremenu korišteno za političke obračune, čak i za lične obračune, za destabilizaciju prilika i proizvodnju novih kriza.

STAV: Vi, kao pravnik, kao stručnjak, kako reagirate na dinamiku raznih izjava i medijskih analiza u ovom slučaju?

TRNKA: Mučna mi je situacija da su mnogi svjesni činjenice da je bilo teško doći do te revizije i, umjesto da se ohrabre svi oni koji i pored tih objektivnih poteškoća hoće da nešto urade, to se na svaki način omalovažava i oni koji su nešto preduzimali medijski se ponižavaju.

STAV: Je li odbijanjem razmatranja zahtjeva za reviziju presude od 26. februara 2007. godine (kojom je Srbija proglašena odgovornom za nesprečavanje genocida) Bosna i Hercegovina ostala bez svih instrumenata da se pravnim argumentima dokaže da Srbija nije bila puki posmatrač sa strane, nego je bila direktno uključena u genocid počinjen u BiH?

TRNKA: Jedino mjesto gdje se može raspravljati i odlučivati o odgovornosti država za genocid jeste Međunarodni sud pravde. O odgovornosti pojedinaca moguće je raspravljati i odlučivati u Tribunalu u Hagu i na nacionalnim sudovima. Postoje takve presude nekih njemačkih, američkih, holandskih i sudova drugih zemalja. Postoje i presude Suda BiH. U svim tim slučajevima radi se o pojedincima. Ako su ti pojedinci najviši državni funkcioneri, iz toga se može izvoditi zaključak i o odgovornosti njihovih država. Zato je “velika šteta” što je pod sumnjivim okolnostima umro Slobodan Milošević. Da je on, kao što je bilo u optužnici navedeno, osuđen za genocid, onda bi se i na taj način moglo postavljati pitanje o utvrđivanju odgovornosti države na čijem je čelu bio. Dakle, formalno gledajući, više ne postoje pravna sredstva da se pred Međunarodnim sudom pravde otvori to pitanje. Postoji mogućnost da se visoki funkcioneri tog režima optuže ili da se koriste optužnice koje su već podignute u tom pravcu, i na kraju postoje, tako da kažem, vanpravna sredstva, kao što su nova tranzicijska pravda, kao što je eventualni međudržavni sporazum o ovom pitanju, iako je trenutno nerealno očekivati da bi sadašnji režim u Beogradu pristao na to.

STAV: Zbog čega onda Mladen Ivanić i Milorad Dodik likuju? Oni su trenutačno dobili pravosnažnu presudu da je RS odgovoran za genocid.

TRNKA: Pošto je utvrđeno da je zločin genocida u Srebrenici izvršen i tačno se zna da su to učinili vojska i MUP Republike Srpske, onda bi logično bilo da Republika Srpska odgovara za taj počinjeni genocid.

STAV: Kada govorimo o manipulacijama oko revizije, njih najviše očekujemo od Srba, nažalost i od hrvatskih predstavnika u BiH, iako je i njihov narod bio žrtva genocida. Međutim, ne čini li Vam se da najbolnije manipulacije dolaze upravo iz reda Bošnjaka?

TRNKA: Mislim da je nepotrebno iskorištena ova prilika da se neki lični i stranački obračuni prave na ovoj ozbiljnoj i tužnoj temi. Kada je već došlo do ovoga, zašto nisu mogli sjesti i dogovoriti se, te razmotriti sve aspekte, pa onda o svemu tome zauzeti stav? Mislim da bi među Bošnjacima najrazličitijih političkih opcija moralo postojati zajedničko strategijsko opredjeljenje o nekoliko krupnih pitanja o kojima bi morali nadstranački razmišljati, kao što je očuvanje BiH, demokratsko uređenje u BiH, borba za dokazivanje istine o genocidu. O svim drugim pitanjima oni mogu imati različite koncepte, i čak je i dobro da imaju različite poglede i da se argumentacije ukrštaju i da se kroz to ukrštanje dolazi do najboljih rješenja. To je, prije svega, u interesu bošnjačkog naroda da se definitivno konstituira i zaokruži kao jedna moderna nacija, i s druge strane, samim tim, da učvrsti poziciju BiH.

STAV: U slučaju aplikacije za revizijom presude nije brzo reagirao samo Međunarodni sud pravde u Hagu. Naime, iz Tužilaštva BiH saopštili su ekspresno da je u ovoj instituciji zbog zloupotrebe položaja formiran predmet protiv Sakiba Softića, agenta BiH. Smatrate li da ima osnova za utvrđivanje krivične odgovornosti gospodina Softića?

TRNKA: Maloprije sam rekao pod kojim okolnostima je vjerovao ne samo Sakib Softić nego i svi ovi koji su radili na reviziji da će se dokazati na Sudu da je imao legitimaciju. Prema tome, ako se on u dobroj vjeri nadao da će na Sudu dokazati da ima taj legitimitet, onda nije postupao zlonamjerno niti sa sviješću o lažnom predstavljanju. U svakom slučaju, institucije treba da rade svoj posao.

STAV: Šta tačno znači presuda iz 2007. godine? Otvara li mogućnost da žrtve genocida tuže Republiku Srpsku?

TRNKA: Sud je bio eksplicitan kada je rekao da nije opravdano i nije realno da se traži naknada štete od Savezne Republike Jugoslavije jer tada nije dokazana njihova direktna odgovornost, iako je Srbija osuđena da je kršila Konvenciju o genocidu jer je znala da se genocid dešava, a nije ništa preduzela da se on spriječi i da se kazne počinioci. Ali, s druge strane, Sud je utvrdio da su vojska i MUP Republike Srpske neposredni izvršioci zločina genocida. To daje realnu osnovu da žrtve genocida traže naknadu štete.

STAV: Čega se plaši Dragan Čović kada kaže da bi BiH tužila i Hrvatsku, pa je on morao biti suzdržan. Šta on u biti poručuje?

TRNKA: Prije svega, mislim da je Čović imao motiv da se opravda pred javnošću Republike Hrvatske. Po svim indikacijama, tamošnja javnost podržavala je zahtjev za reviziju. Ne treba zaboraviti da je i Hrvatska podnijela tužbu protiv Srbije za zločin genocida i onda je hrvatska javnost pozdravila zahtjev BiH da se to preispita. Javno mnijenje je osuđivalo Čovića zašto se nije opredijelio u ovoj situaciji. Da bi se opravdao zašto se nije opredjeljivao u ovoj situaciji, on je rekao da je bila opasnost da se podnese zahtjev i za tužbu protiv Hrvatske za zločin genocida. Teoretski, kada bi se podnio takav zahtjev, to na Predsjedništvu nikada ne bi prošlo. Tako da je to potpuno nerealno.

Tekst je prvi put objavljen u 106. broju Stava u martu 2017. godine.