LAWRENCE OD ARABIJE I REVOLT PROTIV OSMANSKE UPRAVE U ARABIJI

Jedan od zanimljivijih obavještajaca modernog doba jeste svakako Thomas Edward Lawrence, poznat široj javnosti kao Lawrence od Arabije. Lawrence je bio, tvrde izvori, nelegitimni sin irskog birokrate. Školovao se u domenu arheologije, nakon čega se priključio britanskoj armiji u Egiptu. Ratovao je u redovima Arapa protiv Osmanskog Carstva i njene uprave na Arapskom poluotoku. U namjeri da dislociraju Osmanlije s Arapskog poluotoka, britanske vlasti, čije je regionalno sjedište bilo u Kairu, razmišljale su kako i na koji način oslabiti moć Osmanskog Carstva. Tako su došli na ideju da bi bilo dobro inicirati niz pobuna koje će kasnije prerasti u opći arapski revolt protiv osmanske vlasti u Arabiji.

U tom svojstvu u Arabiju šalju mladog obavještajnog oficira Thomasa Edwarda Lawrencea. Njegov zadatak bio je prikupljanje podataka o tome kako na najlakši način izazvati nezadovoljstvo i okrenuti arapska plemena protiv vlasti Osmanlija. Lawrence je svoju zadaću počeo opserviranjem ponašanja, načina života, želja, aspiracija i navika arapskih plemenskih vođa. Za kratko vrijeme Lawrence će postati glavni oficir za vezu između britanskih vlasti i arapskih pobunjenika protiv osmanske vlasti u Arabiji. Lawrence je, rovareći iznutra, osigurao stratešku obavještajnu poveznicu između engleskih snaga na frontu s arapskim pobunjeničkim pokretom kako bi se iznutra oslabila osmanlijska kolonijalna vlast u Arabiji. Tako je Lawrence postao vodeći faktor u dizanju arapske pobune protiv turske vlasti.

Tijesno je sarađivao s emirom Faisalom, jednim od lidera revolta protiv osmanske vlasti. Faisal, sin Šerifa od Meke, sanjao je o tome da postane vladar arapskog svijeta, od Palestine, Levanta, Mezopotamije, pa sve do juga Arabije. Igrao je između dva neprijatelja, Engleza i Osmanlija. Kad je shvatio da odnos snaga na terenu ide u korist Engleza, odlučio se svrstati na njihovu stranu. Lawrence je ratovao zajedno s Arapima protiv osmanske vojske. Učestvovao je u diverzijama, miniranju pruga, mostova i drugim vrstama sabotaže. Nakon pobjede nad Osmanlijama, Englezi i Francuzi su postali novi gospodari arapskog svijeta. Lawrenceu je 1917. dodijeljeno prestižno odlikovanje za njegov doprinos Britanskom Carstvu. Ipak, Lawrence odbija da primi priznanje viteza. Zahvaljujući američkoj filmskoj produkciji koja je Bliski istok predstavila kao egzotično područje, Lawrence postaje glavni junak filmova o Orijentu i egzotici Bliskog istoka. Tako nastaje mit o Lawrenceu od Arabije. Dok se na zapadu u aranžmanu američkih produkcija proizvodio mit o njemu, on i dalje nastavlja da radi kao birokrata pod patronatom Winstona Churchilla, pod čijim je nadzorom radio na formuliranju britanske politike na Bliskom istoku. Budući da mu je kancelarijski posao bio dosadan i zbog njegovog nemirnog duha, Lawrence se pridružuje britanskoj ratnoj avijaciji, ali pod drugim imenom jer je izbjegavao publicitet. Tako je neko vrijeme oscilirao između kopnene vojske i ratne avijacije, da bi nakon izbijanja Oktobarske revolucije u Rusiji 1917. bio upućen na novi zadatak u Indiju, gdje je također bio zadužen za obavještajni rad u korist Engleske, a protiv interesa novoosnovanog Sovjetskog Saveza.

Lawrence se također istakao kao publicista. Napisao je Sedam stubova mudrosti, zabilješke koje govore o njegovim avanturama, ratovanju i posebno o arapskom revoltu. Lawrenceova knjiga doživjela je veliku popularnost. Churchill ju je posebno pohvalio, opisavši je kao jedan od najkvalitetnijih historijskih radova koji je ikad napisan na engleskom jeziku. Naravno, Churchill je Lawrencea visoko cijenio ne samo zbog spisateljskih već prije svega zbog njegovih obavještajnih sposobnosti, kao iskusnog i hrabrog operativca i velikog stratega, te vrsnog agenta provokatora i agitatora koji je bio spreman izložiti se ogromnom ličnom riziku kako bi postigao svoje ciljeve. Neki autori smatraju da je, iako o tome nema puno informacija u javnom domenu, Churchill Lawrenceu želio povjeriti kontrolu i vođenje novoosnovanog britanskog obavještajnog odjela za špijunažu u inostranstvu. Churchill mu je također planirao povjeriti reforme obavještajnog sistema kako bi od njega napravio efikasniji i kvalitetniji analitički sistem. Naravno, u to vrijeme Churchill nije bio na vlasti već u opoziciji, ali je zagovarao oštriji pristup i agresivnije suprotstavljanje Njemačkoj, koja se počela ozbiljno naoružavati. Imao je puno utjecajnih veza u administraciji i vojsci, ali je obavještajne podatke dobijao i preko privatnih veza, s ljudima koji su bili bliski vladi.

Churchill 1939. postaje ministar, a 1940. i premijer Velike Britanije. Jedan od prvih poteza koje je povukao bilo je osnivanje posebnog odsjeka za obavještajno djelovanje u inostranstvu, koji je poznat kao Specijalni odjel za operacije – SOU. Cilj ove odluke bio je dići na noge Evropu špijunažom, sabotažom i drugim mjerama kako bi potaknuo revolt, otpor i pobunu protiv nacističkih okupacionih vlasti. Glavna inspiracija Churchillu za ovaj njegov program bio je Lawrenceov revolt u Arabiji pomoću kojeg je Britanija uspjela svrgnuti osmansku administraciju u arapskom svijetu. Idealna ličnost s iskustvom rata u Arabiji, čovjek briljantnog uma. Međutim, Lawrence je poginuo u motociklističkoj nesreći. Postoje također određene špekulacije da je Lawrence navodno imao određene kontakte s britanskom fašističkom zajednicom, relativno malom grupom desničara koja je agitovala za sklapanje saveza između Britanije i Njemačke. Lawrenceova karijera u avijaciji okončana je 1935. i on se povukao u svoju vikendicu u Dorsetu, u ruralnom dijelu Engleske.

U mirovini je Lawrence bio pasionirani zaljubljenik u motocikle i brzu vožnju, posebno je volio skupocjeni Brough Superior, Rolls Royce među motociklima. Bio je blizak i s dizajnerom ovog motocikla. Dnevno je znao prelaziti i preko 500 km na svom ljubimcu. Nedugo zatim, doživio je i tešku saobraćajnu nesreću. Šest dana nakon nesreće je umro. Njegova smrt i danas je predmetom kontroverzi i obavijena je velom tajne. Ima mišljenja da je njegova nesreća namjerno izazvana, ali istrage u tom pravcu nikad nisu doživjele konačan epilog. Motocikl koji je Lawrence vozio nije imao tragova oštećenja. Od dana nesreće do proglašenja smrti prošlo je 6 dana. Pretpostavlja se da je Lawrence ipak ubijen, a jedan od razloga zbog kojih je bio ubijen, o kojem se spekulira, navodno je želja Churchilla da mu povjeri reorganizaciju obavještajne službe.

Drugi razlog mogao bi biti njegovo odbijanje da primi titulu viteza koju je odbio pred engleskim kraljem. Lawrence je također bio razočaran načinom na koji je kolonijalna engleska vlast ugušila arapski revolt u Palestini 1936. Kralj Faisal, bliski Lawrenceov prijatelj, za čiji je dolazak na vlast u Siriji, a zatim u Iraku Lawrence bio zaslužan, umire u Švicarskoj godinu ranije. Očigledno je da je britanski establišment prema kojem je Lawrence osjećao stanovitu mržnju imao dovoljno razloga da se riješi ovog kultnog špijuna. Neki analitičari smrt Lawrencea porede s tragičnom smrti princeze Dijane, budući da su obje ličnosti, svaka na svoj način, bile enormno poznate ličnosti i popularne među njihovim simpatizerima i široj javnosti.

Lawrence je nastojao izbjeći publicitet. Mijenjao je ime više puta. Lawrence je poginuo dan prije nego što je trebao da se susretne s bliskim prijateljem koji je bio novinar i romanopisac po imenu Henry Williamson. Williamson je imao prijatelje među britanskim fašistima i bio je njihov simpatizer. Da li je Lawrence planirao infiltrirati se među fašiste kako bi nastavio svoj špijunski posao ili je bio u dosluhu s fašistima, može se samo špekulirati. Novinar koji je od Thomasa Edwarda Lawrencea načinio hiperpopularnu ličnost, ikonu i egzotičnog lika, kao što je prikazan u kultnom filmu, bio je Lowell Thomas iz države Colorado u Americi, medijski profesionalac koji je svojim novinarskim izvještajima i radio i TV reportažama s Bliskog istoka popularizirao Lawrenceov lik i od njega napravio paralelnu ličnost. Thomas je putovao na Bliski istok kako bi se sreo s Lawrenceom. Thomas, jedan od novinara na početku 20. stoljeća kojem se u Americi najviše vjerovalo, smatra se čovjekom koji je izmislio savremeno novinarstvo posmatrajući svijet i tumačeći ga kroz prizmu američkih vrijednosti.

AGITATORSKA ULOGA GERTRUDE BELL I OSNIVANJE DRŽAVE IRAK

Ako se Lawrenceu mogu pripisati najveće zasluge za podsticanje arapskog revolta protiv osmanske uprave na Arapskom poluotoku, onda se za Gertrudu Bell, britansku diplomatkinju, arheologinju i obavještajku, može kazati da je najzaslužnija za osnivanje modernog Iraka. Gertruda Bell čak je i sahranjena u Bagdadu, gdje je provela znatan dio svog života u službi interesa Britanskog Carstva. Bila je to prva arabistkinja i prava žena s diplomom Oksfordskog univerziteta, na čijem je odsjeku za historiju diplomirala. Za vrijeme boravka u Arabiji bila je bliska s plemenskim vođama. Nakon što su Britanci i Francuzi kolonizirali arapska područja koja su ostala nakon Osmanlija, međusobno su podijelili arapski svijet i tajnim sporazumom povukli nove, arbitrarne i neprirodne granice. Kao rezultat njihove diplomatije, formirane su nove nacionalne države na tom području, Irak i Sirija.

Poznata je i po tom što je osnovala jedan arheološki muzej u Bagdadu. Njene opservacije, nakon više od 80 godina od kako ih je napisala, poslužile su kao dragocjen izvor informacija o Iraku i njegovim stanovnicima, psihologiji, načinu razmišljanja, kulturi, koje su koristili američke okupacione snage nakon invazije na ovu arapsku zemlju 2003. godine. Američki vojni planeri u Pentagonu cirkulirali su njena pisma širom ovog ministarstva u vrijeme američke agresije. Gertruda je tečno govorila arapski i perzijski jezik i imala je direktan dodir s arapskim poglavarima, vjerskim učenjacima i običnim pukom. U svojim pismima Bell spominje jednu njenu posjetu Kadhimainu, nedaleko od Bagdada, za čije je stanovnike navela da su panislamski opredijeljeni, neprijateljski nastrojeni prema Britancima, a njihovi poglavari bili su poznati kao klan Sadr, poznatiji po vjerskom prestižu u cijelom arapskom svijetu koji prakticira šijitski mezheb islama.

Gertruda opisuje arapski sentiment običnih ljudi i njihova osjećanja prezira prema engleskim kolonizatorima, ali navodi da se ne treba plašiti od nove pobune protiv britanskih trupa jer se plemenske vođe ne odazivaju pozivima na pobunu. Ona također opisuje raspoloženje ljudi tokom mjeseca ramazana i njihove reakcije na pokušaje arapske uleme da vjernike potakne na zajedništvo između sunita i šijita, za koje Bell vjeruje da su velika iluzija. Bell navodi riječi izvjesnog Mustafa-paše, koji je okupljenim ljudima govorio da bi i poslanik Muhammed i njegovi drugovi Ebu Bekr i Omer i ostali, da su živi i među nama, sigurno bili na strani Engleza. Na te riječi okupljeni su u čuđenju upitali kako je to moguće, na što im je Mustafa paša-odgovorio: “Zato što su Englezi ujedinili islam i muslimane. Prisutni su ga potom napali optuživši ga da uopće nema vjere. Ocijenivši šanse za direktnu englesku upravu nad Arapima posve slabim i neizvjesnim, jer je njihova vjera, asabija, patriotizam prema rodnoj grudi i ratobornost na visokom nivou, tako da nikad ne bi odustali od borbe za samostalnost, Bell je svojim nalogodavcima predložila indirektnu upravu u Iraku preko lokalnih marioneta, iako bi za njih bila puno bolja engleska uprava. Gertruda Bell svoju je poziciju britanskog operativca u Iraku opisala posve komičnom, jer je njen zadatak agitatora bio takav da ih je konstantno morala uvjeravati, bez obzira na to sviđalo im se to ili ne, da je za njih bolje da imaju arapsku, a ne britansku upravu.

Miss Bell, kako je i danas u Iraku zovu neki potomci starih plemićkih porodica koji još uvijek izlažu fotografije s njenim likom u svojim domovima, osnovala je klub društvene elite “Alwiya”. Svi ozbiljniji arabisti se slažu da je Miss Bell najzaslužnija za određivanje granica Iraka kao i za izbor prvog iračkog kralja, nakon arapskog revolta koji se desio za vrijeme Prvog svjetskog rata. Iako je neki Iračani i danas smatraju svojom, Gertruda je ipak bila operativac i diplomat Britanskog Carstva, za čije je interese radila u Iraku sa zadatkom da u Iraku osigura utjecaj Britanaca, što povoljnije uvjete za eksploataciju nafte za britanske kompanije i da se odupre naporima Njemačke, koja je nakon slamanja osmanske uprave nastojala da se što bolje pozicionira u arapskom svijetu kao prijatelj Arapa i osujeti britanske namjere u regiji. Kasnije ćemo razmotriti i ulogu jednog od najznačajnijih njemačkih operativaca Maxa Oppenheima, koji je na sličan način, poput Lawrencea i Gertrude Bell, djelovao u korist svoje imperije u arapskim previranjima.

OBAVJEŠTAJNE SLUŽBE I KONTROLA REVOLUCIONARNIH POKRETA

Primjer imperijalne Rusije

Kada je riječ o infiltraciji obavještajnih službi u cilju uspostave kontrole i usmjeravanja rada tih institucija, posebno je ilustrativan primjer obavještajne službe Carske Rusije “Okhrana”, a koja je uspješno ostvarila penetraciju u središte Socijaldemokratske radničke partije Rusije i njenog većinskog krila, boljševičkog revolucionarnog komunističkog pokreta. Operativac “Okhrane” Roman Malinovski bio je toliko uspješan u svom poslu da se nametnuo kao vodeći lider boljševičkog pokreta, što se često navodi kao vrhunsko postignuće ove službe. Ipak, na kraju se i ova služba raspala i nije uspjela spriječiti dolazak na vlast komunista u Rusiji nakon Oktobarske revolucije 1917. Poređenje “Okhrane” s komunističkim obavještajcima iz našeg okruženja nalazimo ilustrativnim upravo iz razloga što obje službe demonstriraju fascinantnu sposobnost infiltriranja u sistem vlasti, sigurnosti, odbrane i politike. Štaviše, šefovi ruske carske obavještajne službe smatrali su boljševike manje opasnim od drugih, ekstremnijih revolucionarnih pokreta. “Okhrana” je stoga pružala stanovitu podršku boljševicima, a podupirala je i aktivnosti nekih radničkih sindikata finansirajući njihove programe, kako bi ih odvratila od revolucionarnih aktivnosti protiv političkih vlastodržaca i vlasnika kapitala. “Okhrana” je bila uvjerena da Lenjin nije predstavljao opasnost za tadašnji sistem budući da je svojim djelovanjem, karakterom i načinom komunikacije s ideološkim protivnicima bio nesposoban homogenizirati ih u jedinstven front, zbog čega je ova služba tajno podržavala boljševike. Infiltrirajući svog vrhunskog obavještajca Romana Malinovskog u vrh boljševičke organizacije, zloglasna “Okhrana” je uspjela zadobiti ozbiljno Lenjinovo povjerenje čak do te mjere da ga je Lenjin odabrao kao predstavnika boljševika u Dumi, parlamentu carske Rusije. Uprkos opstrukcijama i manipulatorskim trikovima te nizu drugih faktora, Oktobarska revolucija ipak je uspjela svrgnuti ruski imperijalni poredak. Suzbijanje njemačkog obavještajnog djelovanja protiv Rusije, koje je bilo prioritet službe, umanjilo je njenu efikasnost spram domaćih protivnika režima, tako da je njeno djelovanje prema revolucionarima unutar i izvan ruske imperije bilo oslabljeno. Kasnije se ispostavilo da je i Njemačka tajno finansirala ruski revolucionarni pokret i njegove različite protagoniste u namjeri da destabilizira Rusiju. “Okhrana” je nakon revolucije bila jasno označena kao glavni simbol represije carskog režima protiv naroda. Sjedište “Okhrane” spaljeno je 27. februara 1917, zloglasna tajna služba raspuštena je, a njeni politički zatvorenici mahom su oslobođeni.

REINHARD GEHLEN - NACISTIČKI ŠPIJUN KOJI JE OSNOVAO BND

Poznavaoci historije Drugog svjetskog rata prisjetit će se da je njemački general Reinhard Gehlen bio šef “Abwehra”, vojne obavještajne službe nacističke Njemačke. Gehlen je bio zadužen za istočne operacije koje su djelovale prema Sovjetskom Savezu. U maju 1945. grupa viših oficira kojim je komandovao Gehlen predali su se kontraobavještajnom korpusu američke vojske. Nakon završetka rata Amerikanci nisu raspolagali obavještajnim kapacitetima i mrežom za špijuniranje Sovjetskog Saveza. Gehlen je uspio uvjeriti Amerikance da su im on i njegova mreža potrebni za obavještajno djelovanje protiv Sovjetskog Saveza, uprkos denacifikaciji, koja je bila provedena nakon rata. Gehlenu i njegovoj grupi dozvoljen je nastavak obavještajnog praćenja Sovjetskog Saveza. Gehlenova grupa u to vrijeme sastojala se od 350 agenata. Ovaj obavještajni fenomen poznat je kao Gehlenova organizacija. Gehlenova mreža rekonstruirana je kao funkcionirajuća špijunska mreža, ali sada pod komandom američkih snaga. Gehlenova grupa postala je najozbiljnija obavještajna struktura zapadne alijanse. Neki su je s pravom nazvali “očima i ušima CIA-e na istoku Evrope” i unutar Sovjetskog saveza. Nekoliko stotina oficira SS formacija oslobođeno je iz zarobljeničkih logora i prebačeno u štab Gehlenove organizacije u planinama Spessart u centralnom dijelu Njemačke. Gehlenova grupa ubrzano je dostigla čak tri hiljade špijuna, nakon čega je premještena u Pullach, gradić južno od Münchena. Ova špijunska mreža djelovala je pod imenom Južno-njemačka industrijska razvojna organizacija. Smatra se da je upošljavala preko četiri hiljade obavještajaca. Većina njih bili su bivši oficiri SS-a, a oko 4.000 tajnih agenata operiralo je diljem zemalja istočnoga bloka. Gehlenova organizacija 1956. dolazi pod kontrolu novoosnovane Bundesnachrichtendienst, ili BND, Federalne obavještajne agencije. Gehlen i njegova grupa djeluju sve do 1968, a Gehlen je bio prvi predsjednik BND-a.

HEINZ FELFE, OBAVJEŠTAJAC BND-A KOJI JE RADIO ZA RUSKOG NEPRIJATELJA

Gehlenova ogromna i efikasna nacistička špijunska mreža predstavljala je dragocjen mehanizam koji je Amerikancima omogućio praćenje Sovjetskog Saveza i zemalja Istočne Evrope. Viši interesi američke administracije nakon osnivanja NATO pakta i kada je nastupio tzv. hladni rat bili su presudni faktor zbog kojeg su Amerikanci odustali od pravde te moralnog i principijelnog stava koji je nalagao da se Gehlenovoj grupi sudi za ratne zločine, te su ih tajno angažirali, daleko od očiju američke javnosti i građana koji to u jednom demokratskom društvu nikad ne bi dopustili.

Sovjetski komunizam i strah od njegove ekspanzije ka zapadu Evrope postao je opsesija i smrtna opasnost i Amerikanci su smatrali legitimnim korištenje svih raspoloživih sredstava, uključujući i korištenje nacističkih špijunskih vještina kako bi preduprijedili politiku Sovjetskog Saveza. Političke vođe Sovjetskog Saveza nisu imale načina da se infiltriraju u američku obavještajnu zajednicu. Međutim, kako bi razotkrili strategiju zapada, došli su na ideju da svoje agente infiltriraju u sami vrh Gehlenove špijunske mreže. To su uspjeli postići ucjenom Gehlenovih špijuna jer su temeljito istražili kompletnu pozadinu njihovog života, a raspolagali su i informacijama o njihovim ratnim zločinima. Kako bi ih pridobili za saradnju i špijuniranje za SSSR, sovjetska obavještajna služba im je zaprijetila i, pod ucjenom, veliki broj Gehlenovih špijuna postalo je sovjetskim agentima.

Penetracija ruske obavještajne mreže u središte Gehlenove organizacije predstavlja najveći udar na zapadni obavještajni sistem nakon Drugog svjetskog rata. Jedan od najefikasnijih Gehlenovih špijuna kojeg su Sovjeti regrutirali da radi za interese SSRR-a bio je Heinz Paul Johann Felfe. Felfe je umro u Berlinu 2008. Felfe je bio jedan od najefikasnijih bivših nacističkih obavještajaca koji je sve do 1961. Rusima dostavljao najveće tajne Njemačke, SAD-a i NATO pakta špijunirajući kao dupli agent. Heinz Felfe 1936. godine regrutiran je u zloglasne jedinice SS Schutzstaffel. 1943. je postao obavještajac sa sjedištem u Švicarskoj. Prvo je regrutiran od Britanaca u Holandiji. Ured KGB-a u Dresdenu upravljao je ovim špijunom. KGB je strateški i ciljano regrutirao bivše nacističke špijune iz Dresdena zbog njihove posebne mržnje prema Amerikancima i Britancima zbog ogromnog broja poginulih civila koji su stradali u zapadnom bombardiranju Dresdena. Heinz Felfe špijunirao je za Ruse radeći kao njemački obavještajni birokrat u Bonnu. Budući da je bio lojalan Rusima, KGB je Felfeu omogućio uvid u važne obavještajne podatke, kako bi ga zadržali kao jednog od najvrednijih špijuna unutar Gehlenove špijunske organizacije koja će kasnije prerasti u današnji BND. Felfe je doživio munjeviti uspon u špijunskoj karijeri tako da je u jednom momentu bio imenovan za šefa kontraobavještajnog odsjeka Gehlenove organizacije za djelovanje prema Sovjetskom Savezu. Za divno čudo, jedan od najvećih špijunskih projekata na kojim je radio zvao se “Panoptikum”, specijalna operacija čiji je cilj bilo otkrivanje krtica unutar zapadne obavještajne zajednice, i to na najvišem nivou, koje su špijunirale u korist Sovjetskog Saveza. Na kraju se uspostavilo da je najveća krtica zapravo bio sam Heinz Felfe.

Prema mišljenju dvojice najinformiranijih zapadnih stručnjaka koji su akademski izučavali fenomen obavještajnog rada Olegu Gordievskom i Christopheru Andrewu, Felfe je bio tako sofisticiran agent od povjerenja zapadne obavještajne zajednice da je kompletne obavještajne brifinge namijenjene kancelaru Njemačke slao agentima KGB-a, ali najveći uspjeh KGB-a koji su ostvarili preko Felfea jesu imena 92 tajna njemačka agenta koji su djelovali širom svijeta, iako njihova imena nisu bila poznata ni nekim visokim službenicima BND-a.

Felfe je, sve dok nije otkriven, uživao apsolutnu podršku svog šefa Reinharda Gehlena, koji je bio fasciniran kvalitetom obavještajnih podataka o Sovjetskom Savezu koje je Felfe u svojoj karijeri prikupio za BND. Uhapšen je krajem 1961. i osuđen za špijunažu. Spletom okolnosti je oslobođen i razmijenjen osam godina kasnije. Nakon izlaska iz zatvora, jedno je vrijeme radio za KGB, a kasnije je postao profesor kriminalistike na prestižnom Univerzitetu Humboldt u istočnom Berlinu. Infilitracija agenata KGB-a u strukture Gehlenove organizacije, koja će kasnije postati BND, diskreditirala je ovu špijunsku mrežu tako da je američka CIA nakon toga kompletnu reorganizaciju špijunaže u istočnoj Evropi povjerila izraelskim službama. Heinz Felfe objavio je memoare pod naslovom U službi neprijatelja, deset godina kao čovjek Moskve u Federalnoj obavještajnoj službi. Javno obznanjivanje Felfeovog špijuniranja za SSSR nanijelo je ogromnu štetu ugledu i reputaciji njemačke obavještajne službe BND.

Grupi njemačkih historičara 2011. godine povjeren je ozbiljan zadatak da naprave interno istraživanje kako bi otkrili da li postoje i koliko su duboke veze između uposlenika njemačke strane obavještajne službe, BND i ideologije Trećeg rajha. Ono što je grupa eminentnih naučnika otkrila za njih bilo je šokantno. Naime, 2007. godine BND je uništio lične fajlove uposlenika koji su za vrijeme rata bili službenici SS formacija ili Gestapoa. Problematičnu povijest osnivanja BND-a nakon Drugog svjetskog rata, to kao nastavak nekadašnje Gehlenove organizacije, karakterizirala je činjenica da je najmanje 10 posto njenih agenta služilo pod komandom komandanta SS-a Heinricha Himmlera za vrijeme nacističke Njemačke. Naučna komisija ustanovila je preko 250 dosjea službenika BND-a. Služba je, naravno, potvrdila nalaze komisije. Radi se o ljudima koji su obnašali visoke pozicije u formaciji SS, SD-u, dakle obavještajnoj službi ove formacije i nacističke partije ili Gestapou. Komisija je ustanovila da su mnogi od njih istraživani u kontekstu ratnih zločina.

Njemački historičar Klaus-Dietmar Henke izjavio je za medije u ime pomenute komisije da su neki službenici agencije namjerno sabotirali rad komisije koja je željela utvrditi precizan historijski nastanak BND-a. Ernst Uhrlau, predsjednik BND-a čiji je mandat završen 2011, obavezao se da će istražiti pozadinu nastanka BND-a, odnosno njenu nacističku prošlost. To se smatra jednim od njegovih najvećih uspjeha dok je bio na čelu ove službe. Neki uposlenici službe pokušali su to spriječiti jer nisu željeli da se sazna njihova prošlost. Još jedan problematičan detalj jeste to što je BND ciljano regrutirao svoje nove kadrove iz reda porodica i bliže rodbine aktuelnih službenika agencije.

Kad je magazin Spiegel zatražio pristup dokumentima BND-a koji se odnose na dosje bivšeg kapetana SS-a Aloisa Brunnera, koji je bio bliski saradnik Adolfa Eichmanna, glavnog logističara Holokausta, BND je obavijestio ovaj list da je Brunnerov uništen tokom devedesetih godina. Pomenuta komisija eminentnih naučnika insistira od BND-a da je mora kontaktirati u slučaju da bude planirao uništavanje bilo kojih potencijalno i u historijskom smislu važnih dokumenata. Slučaj BND-a i pomenute istražne komisije navodimo kao primjer ozbiljnog odnosa jedne evropske države prema kompromitiranim kadrovima obavještajne službe za koje je utvrđeno da su za vrijeme nacističke Njemačke učestvovali u kršenju ljudskih prava ili činili ratne zločine.

Za Gehlena se kaže da je imao devet života, a sreća mu se nasmiješila budući da je američki predsjednik Harry Truman naredio prebacivanje u Ameriku oko 1.500 američkih naučnika i inženjera. Iako je Truman deklarativno naredio da među njima ne smije biti nacista, njegovo naređenje niko nije ozbiljno shvatio niti se na njega obazirao. Gehlen je nakon umirovljenja primao dvije penzije, njemačku i američku. David H. Lippman, autor knjige World War II Plus 75: The Road to War, Gehlenove aktivnosti smatra neuspjelim jer su se sovjetski agenti ipak uspjeli infiltrirati u njegovu špijunsku mrežu. Ovaj nacistički general i šef nacističke vojne obavještajne službe “Abwehr” nije suđen za ratni zločin, a neki autori njegove aktivnosti kasnije čak dovode u vezu s planiranjem atentata na američkog predsjednika Johna Kennedyja. Dick Russell na to aludira u svom kritičkom opusu Čovjek koji je previše znao.