Hum je i ranije, kao veza s morem, bio s Bosnom prividno, a preko dualističke hereze i kulturno-vjerski povezan. Njegov konačan ulazak u sastav Bosne imao je dvije posljedice.
Prva je bila da je Humska zemlja vremenom postala središte budućeg teritorija Hercegovine. Razvoj i nastanak pojma Hercegovina vezan je za uspon krupne bosanske vlastele i u tom kontekstu također za ukupne bosansko-dubrovačke odnose. Prvo je ban Stjepan II prodao 1333. dio Humskog primorja, od Gruda do Stona na Pelješcu. Kada su se kasnije osilili, vojvoda Sandalj Hranić i Radoslav Pavlović prodali su 1419, odnosno 1426. Konavle.
Vojvode Hranići iz reda Kosača na Drini otimali su postepeno zemlje Pavlovića u Humu. Tako je vojvoda Stjepan Kosača, pored Podrinja, zavladao i Humom, pa je – s ciljem da podigne svoj ugled – 1448. dobio ili samovoljno uzeo naslov „hercega od sv. Save, jer je manastir Mileševo, gdje su ležale kosti Save Nemanjića, bio u njegovom posjedu. Otad se cijeli posjed kojim je od Ostroga na istoku do Imotskog na zapadu i od Konavlja na jugu do Ivana na sjeveru počeo, umjesto humskom, nazivati „Hercegovom zemljom“, odnosno Hercegovinom.
Druga posljedica odsudnog priključenja Huma Bosni sadržana je u činjenici da se otad u njenim državnim granicama pojavljuje u većem broju pravoslavno stanovništvo. Pravoslavna crkva u to vrijeme, za razliku od Crkve bosanske i već dobro etabliranih franjevaca, ne istupa kao poseban politički faktor na bosanskom dvoru. Sam herceg Stjepan Kosača održava istovremeno veoma srdačne odnose i s katoličkim Dubrovnikom i s pripadnicima pravoslavne crkve. On sam sve vrijeme ostaje bosanski krstjanin i kada, upravo sredinom 15. stoljeća, pod pritiskom pape Pia II kralj Stjepan Tomaš započinje otvoreni progon tzv. heretika, herceg Stjepan pruža im zaštitu i utočište.
Tako je prevođenje bosanskih krstjana na pravoslavlje u Humu teklo mirnim putem, dok su na području sjeveroistočne Bosne tzv. heretici, još od vremena kralja Stefana Dragutina, uglavnom silom prevođeni na pravoslavlje. Istovremeno su franjevci u drugim dijelovima Bosne tiho, ali ustrajno obavljali svoj misionarski rad, čiji je rezultat bio stalno potiskivanje Crkve bosanske u korist katoličanstva. Tako je učvršćenjem svojih granica,Bosna počela gubiti vjersku kompaktnost. Taj proces nastavlja se kako širenjem bosanske države u doba Tvrtka I Kotromanića, tako i za vrijeme njegovih nasljednika, kada se njen teritorij iz godine u godinu sužava.
