U septembru 2021. Norveška laburistička stranka pobijedila je na parlamentarnim izborima, okončavši osam godina u opoziciji. Njihova pobjeda omogućila je, prvi put nakon 2001. godine, socijaldemokratima da istovremeno budu na čelu vlada svih zemalja sjeverne Evrope (osim Islanda), nakon dva desetljeća u kojima su političkim krajolikom ovog dijela Europe dominirali konzervativci. Godinu i po kasnije, Švedska, Danska i Finska zaokrenule su udesno nakon parlamentarnih izbora koji su u te tri zemlje održani u posljednjih šest mjeseci.

U Finskoj će se ovonedjeljnom pobjedom konzervativaca i krajnje desne Finske stranke stati u kraj nešto više od tri godine vlade socijaldemokratkinje Sanne Marin. Unatoč činjenici da su, kao i u Švedskoj i Danskoj, finski socijaldemokrati popravili svoje rezultate u odnosu na prethodne izbore, predsjednica, koja ima puno veću popularnost od svoje stranke, prihvatila je svoj poraz i kazala da njena stranka neće činiti dio "koalicije koja smanjuje obrazovanje, zdravstvo ili socijalna davanja najugroženijima."

Mnogi se analitičari slažu da je pad kupovne moći u te tri zemlje, uglavnom zbog energetske krize i inflacijske spirale koja je posljedica rata u Ukrajini, bio ključan za jačanje desničarskih stranaka. Povećanje javnog duga, starenje stanovništva i umor od propadanja nekih javnih usluga posljednjih godina nisu pogodovali ni socijaldemokratima.

U Norveškoj, gdje su još dvije i po godine do idućih parlamentaraca, konzervativci križaju dane u kalendaru čekajući svoj povratak na vlast. Socijaldemokrati, koji su 2021. pobijedili sa šest postotnih bodova prednosti nad Konzervativnom strankom, pretrpjeli su snažan pad u anketama što ih je ostavilo u iznimno delikatnoj situaciji, s manje od polovice procijenjenih glasova (16%) u odnosnu na njihove tradicionalne suparnike (34%).

U Švedskoj su septembarski izbori značili politički zaokret bez presedana u toj skandinavskoj zemlji. Socijaldemokratska partija je pobijedila na izborima — kao i svim onima koji su održani od 1914. — ali je desni blok osvojio više mandata od lijevog. Osim toga, ekstremna desnica (Švedski demokrati) je prvi put nadmašila konzervativce i postala najveća parlamentarna snaga u svom bloku. Tadašnja premijerka, socijaldemokratka Magdalena Andersson, priznala je svoj poraz, unatoč činjenici da je njezina stranka osvojila 30 posto glasova — više nego 2018. — i najavila ostavku.

U posljednjem dijelu predizborne kampanje, Andersson je znatno pooštrila svoj govor o imigraciji, govoreći po prvi put o "potrebi da se stane na kraj paralelnim društvima" u zemlji u kojoj četvrtina od 10 miliona ljudi ima strane korijene.

Nakon nekoliko sedmica pregovora, Umjerena stranka (konzervativci), Kršćanski demokrati i desničarski liberali iznjedrili su koalicijsku Izvršnu vlast koja ima odlučujuću parlamentarnu podršku krajnje desne stranke Švedskih demokrata. Unatoč tome što ne kontrolira niti jedno ministarstvo, ova sila zadržava dubok utjecaj na vladin program. Švedski demokrati, frontalnim govorom protiv imigracije i ekološke tranzicije, odlučili su ne forsirati njihov formalni ulazak u Vladu, što je moglo izazvati odbijanje liberala, najneugodnijih partnera u koaliciji.

U zemlji u kojoj je socijalna država desetljećima bila izvor ponosa građana, prvi budžet koji je odobrila vlada konzervativca Ulfa Kristerssona, a za koje je bila potrebna potpora ekstremne desnice, značili su novi pravac: duboko smanjenje u porezima na gorivo, te drastično smanjenje ulaganja u borbu protiv klimatskih promjena i razvojne pomoći, kao i naglo povećanje ulaganja u odbranu.

Dva mjeseca kasnije Danska je održala prijevremene izbore koje je premijerka Mette Frederiksen raspisala kako bi izbjegla izglasavanje nepovjerenja kojim su joj prijetili neki od koalicijskih partnera. Ostvarila je mnogo bolji rezultat nego što su predviđali ankete a lijevi je blok dobio neočekivanu apsolutnu većinu. Međutim, nakon mjesec i po pregovora, Frederiksen je najavila veliku vladinu koaliciju, koju će voditi ona, zajedno s glavnom opozicionom snagom, Liberalnom strankom i umjerenima, formacijom stvorenom prošlog juna koja se nije svrstala ni uz jedan od tradicionalnih blokova koji su u skandinavskoj zemlji funkcionirali više od četiri desetljeća.

Premijerkini nekadašnji lijevi saveznici oštro su kritizirali njen "nasilni zaokret udesno" i zamjerili joj što se složila s vječnim suparnikom (Liberalnom strankom), a ne ponovo udružila snage s cijelim crvenim blokom.

Frederiksen je već branila stav tokom kampanje da s obzirom na trenutnu delikatnu situaciju - energetsku krizu, vrtoglavu inflaciju i rat u Ukrajini - Danska treba napustiti tradicionalni blokovski sistem i formirati "veliku koaliciju" koja uključuje stranke s obje strane. S novom izvršnom vlasti, Frederiksen se riješila svojih bivših ljevičarskih saradnika koji su kritizirali, iako mlako, neke od najkontroverznijih mjera koje je podržavala: zakon koji dopušta oduzimanje nakita i dragocjenosti od tražitelja azila kako bi se pokrili troškovi o njihovom prihvatu, sporazum s Kosovom o slanju stranih zatvorenika osuđenih u toj skandinavskoj zemlji na izdržavanje kazne ili drugi s Ruandom koji omogućuje prebacivanje tražitelja azila na njezino područje dok čekaju da se njihov slučaj riješi.

Pobjednik izbora u Finskoj, konzervativac Petteri Orpo, založio se za smanjenje poreznog opterećenja i korekciju budžeta od šest milijardi eura u slijedeće četiri godine smanjenjem javne potrošnje. Također tvrdi da će mjere za povećanje produktivnosti i stope zaposlenosti pridonijeti ovom cilju. Orpu, međutim, neće biti lako formirati vladinu koaliciju, unatoč činjenici da su i njegova formacija i krajnje desna Finska stranka osvojile više od 20% glasova. "Za nas postoji ključno pitanje, a to je da se sve stranke iduće vlade obvežu na reformu i popravljanje naše ekonomije", rekao je konzervativni čelnik nedugo nakon što su postali poznati rezultati izbora.

Najvjerojatnije će taj konzervativni lider pokušati oformiti izvršnu vlast s ekstremnom desnicom, iako će za to morati dodati barem još jednu formaciju. Činilo se da je najlakša opcija uključiti Stranku centra, s kojom su već formirali tripartitnu koaliciju između 2015. i 2017. godine, ali centristička čelnica Annikka Saarikko rekla je u ponedjeljak da će njezina stranka otići u opoziciju.

U svakom slučaju, pregovori između dviju velikih sila desnice neće biti lahki, jer također održavaju velike razlike oko pitanja poput imigracije te evropske i ekološke politike. Kad bi Orpo konačno pokušao postići dogovor sa socijaldemokratima – u stilu njemačke velike koalicije – bilo bi puno lakše uvjeriti druge manje formacije da dodaju ostatak potrebnih glasova.