"Partizani" su u Sloveniji izazvali mnogo nesuglasica i sporova. Sukobljavali su se lijevi i desni pogledi. Ovi potonji su knjigu smatrali naučno, etično, moralno i ideološki problematičnom.
Pirjevec gaji genocidni odnos prema antikomunistima i šovinistički prema ženama, tvrdio je dr. Jože Dežman, nekadašnji direktor Arhiva Slovenije. Pirjevec je na jednom predstavljanju poručio: "Neke protivnike vrijedilo je ubiti, neki su bili sitne ribe, a neke bih i ja ustrijelio". U žaru prepirki pozvana je i Slovenska akademija znanosti i umjetnosti neka se izjasni, ali je ona odgovorila: "Mi ne provjeravamo moralno političku podobnost svojih članova, mi nismo cenzori". Neke izjave završile su i na sudu.
Prvi spor nastao je na malo neobičnom pitanju. Dr. Jože Dežman suprotstavio se tezi dr. Paula Parina, švicarskog psihoanalitičara slovenskog porijekla i zagrebačkog studenta, čije je istraživanje preuzeo Pirjevec.
"U Sloveniji nije bilo traumatskih poremećaja kod partizana i partizanki kao u drugim jugoslavenskim dijelovima. Spolni tabu kod slovenskih partizana nije bio tako drastičan kao u južnim krajevima. To je zato što su se, narodski rečeno, slovenske partizanke i partizani više seksali, a za druge u Jugoslaviji, za njih se govorilo da su fanatični i neuračunljivi likvidatori upravo radi pretjerane seksualne apstinencije koju su u tom pogledu nametali komunisti", napisao je Pirjevec.
Zaključak ide i dalje: "Zbog apstinencije postojao je osjećaj usamljenosti i ugro- ženosti. Pojedini partizani pa i skupine klizali su u traumatična stanja: zbog pretrpljenih patnji, seksualne neaktivnosti i ubijanja nenaoružanih ljudi. Prema dr. Parinu, to je izazivalo epidemijske razmjere. Dr. Parin opisuje svoje doživljaje iz Crne Gore: Mlad muškarac neobičnog pogleda divlje je vikao, bacao je zamišljene granate, skrivao se, pucao iz nepostojećeg mitraljeza, pozivao drugove na juriš."
Istodobno elita nije apstinirala: Tito je živio s ljubavnicom, Hebrang, Đilas, Kidrič i Kardelj (osim kad su Marjeta i Pepca bile u zatvoru) sa ženama, Ranković sa ženom dok nije poginula, potom s mladom Slovenkom, budućom ženom. Dr. Gojko Nikoliš, načelnik partizanskog saniteta, u knjizi "Korijen stablo pavetina" (Zagreb, 1980.) piše o vojnoj psihonervozi koja je zahvatila partizane na Srijemskom frontu u ljeto 1944., ali to nije ovo o čemu piše dr. Parin, a preuzima Pirjevec. Ono u Srijemu dobilo je epidemijske razmjere, borci su masovno dezertirali, pa su uvedeni kazneni bataljoni po sovjetskom uzoru koji su kažnjavali smrću, no bez većeg učinka.
Dr. Jože Dežman suprotstavio se tezi dr. Parina koju je prihvatio dr. Pirjavec da u Sloveniji nije bilo jugoslavenskih traumatskih poremećaja zbog veće seksualne aktivnosti. Kako nije bilo? Na slovenskom području se potkraj i poslije Drugog svjetskog rata dogodio najveći pokolj nenaoružanih ljudi svih vremena, kaže Dežman i nastavlja: “Pirjevec nameće svoju mušku šovinističku logiku: zapovjednici su postrijeljali noseće partizanke, krive zbog zabranjenih spolnih odnosa. Za trudnoću krivi samo žene! Maršal živi u dvorcu, a posluga i straža u hotelu Metropol, gdje ne manjka lakih žena koje nude svoje usluge. Pirjevec ne samo da opravdava partizanske ratne zločine, nego ih je i sam sposoban ponoviti”.
Pirjevec otkriva, zapravo izvlači iz naftalina, mnoge ubitačne i terorističke zapovijedi vodećih slovenskih partizana - Edvarda Kardelja, Borisa Kidriča i njegove žene Zdenke, ilegalnog imena Marjeta. Iako je Kardelj jako zaslužan za očuvanje slovenskog identiteta u socijalističkoj Jugoslaviji i za Ustav 1974. godine, on kao da nije osobito popularan u Sloveniji. Možda i zbog svojih ratnih naredbi.
Kardelj 14. juna 1942. piše Zdenki Kidrič: “Zarobljenici ne postoje ni kao pojam ni kao činjenica. Kolje se sve što dođe pod nož”. U pismu Ivanu Mačeku Matiji prvog oktobra 1942. - poslije prvom šefu OZNA-E za Sloveniju - jednako je krvožedan: “Postrijeljajte sve svećenike u postrojbama, intelektualce i prije svih kulake i njihove sinove”.
Zdenka Kidrič Marjeta bila je na čelu VOS-A (sigurnosno obavještajne službe) koju je 15. augusta 1941. osnovao Kardelj. VOS se bavio “špijunažom, sabotažama i likvidacijom narodnih izdajnika i okupatorskih pomagača”, što je bila slovenačka posebnost. Takvog aparata nije bilo nigdje drugdje u Jugoslaviji. O čemu je Kardelj ponosno poručio Titu. Do proljeća 1942. samo u Ljubljani likvidirano je 60 osoba, u cijeloj oblasti oko 250. To je bilo različito čak i od Lenjinove doktrine koja nije prihvaćala individualni teror, smatrajući ga dječjom bolesti komunizma.
Boris Kidrič bio je uz Kardelja najvažniji slovenski partizan. Kad je u aprilu 1946. smijenjen Hebrang, na najvažniju jugoslovensku poziciju u privredi postavljen je Kidrič. Tito ga je odmah uvrstio u delegaciju u kojoj su bili vodeći Srbi (Ranković, Nešković i Koča Popović) i s kojom je krajem maja 1946. otišao u Moskvu. Staljin je vjerojatno čuo za jaku Kidričevu upletenost u likvidacije pa ga je upitao: “Koliko ste ubili?”. Kidrič je dvosmisleno odgovorio: “Koliko smo morali”. U Sloveniji je Kidrič govorio: “Ako ih se ne riješimo (zarobljenika i protivnika), bit ćemo neprestano ugroženi”. Hebrang bio je Jevrej, ali se kao i Kidrič u Sloveniji suočavao s neprestanom dilemom: kako se opredijeliti između Hrvatske (Slovenije) i revolucije.
Kidrič nije izdržao ni prebolio svoje sudioništvo u masakrima. Umro je od leukemije s 41 godinom. Mnogi drugi upleteni u likvidacije postajali su alkoholičari, padali su u patološka psihička stanja i umirali mladi, pogotovo od raka. Pirjevec opisuje kako se Kidrič početkom 1944. našao u Titovoj nemilosti i danima pod stražom čuvan u jednoj baraci. Slovenski partizani ostali su početkom 1944. bez novca. Vrhovni štab nije slao obećano - Tito se nadao novcu od Rusa - koji nije dolazio. Slovenci su prihvatili britansku pomoć. Zbog toga je Kidrič bio optužen da gaji posebne odnose s Britancima.
Tito je razriješio Kidriča svih funkcija i stavio ga pod stražu. Čuvala ga je skupina partizana potpuno izoliranog. Kardelj je s Visa kritizirao Kidriča koji se pokajao. Slovenački glavni štab je Britancima vratio novac. Ni Tito nije želio zaoštravati odnose sa Slovencima, kao i kad je krajem pedesetih i početkom šezdesetih razmišljao o eliminaciji Kardelja i odustao.
Kad piše o Hrvatskoj, Pirjevec to čini vjerodostojno ako raspolaže izvorima koje dosljedno citira, ali kad uđe u područja za koje nema originalnih dokumenata, on nije tako uvjerljiv kao kad je riječ o Sloveniji. Nema odgovora na ono što Jefto Šašić piše Aleksandru Rankoviću iz Hrvatske u proljeće 1945.: “Domobrani kad se predaju ili budu zarobljeni postaju najbolji partizani”. (Kosta Nikolić, “OZNA mač revolucije”, Beograd 2022.). “O pokolju Hrvata nisu odlučivali obični borci, nisu ni svi službenici OZNA-E, nije ni Milovan Đilas. Odlučivali su Tito, Kardelj, Ranković i vojni zapovjednici”, navodi Pirjevec, koji preuzima Đilasov zaključak - iako njega osobno ne krivi “najjednostavnije rješenje bilo je da se sve pobije i zauvijek stavi križ”.
Za ljubitelje historijskih bizarnosti i dalje ostaje neobjašnjeno pitanje je li Tito poslije bitaka na Neretvi i Sutjesci (četvrta i peta ofenziva) smijenio komandanta Glavnog štaba Hrvatske Ivana Rukavinu, koji je u cjelini bio osoba od njegovog najvećeg povjerenja, ali ne do samoga kraja, nego do jeseni 1967. Već u ljeto 1944. Rukavina prati Tita na sastanak s Churchillom, a u oktobru ga dočekuje u Rumuniji na povratku od Staljina. Rukavina je 1948. ostao u Moskvi posljednji od generala prije konačnog prekida odnosa, pregovarajući o izgradnji ratne mornarice.
Rukavina je kao komandant Zagrebačke vojne oblasti - prije toga bio je šef sigurnosne i obavještajne službe - pratio Tita 1963. na turneji po obje Amerike. Pirjevec tvrdi da je Rukavina smijenjen jer je odbio Titovu zapovijed da u februaru 1943. godine, na početku operacije Weiss I, s hrvatskim partizanima napusti svoji matičnu operativnu teritoriju i požuri njemu u pomoć. Da je u ljeto 1943. umjesto Rukavine postavljen Hebrang koji se nalazio u dvostrukoj ulozi: šefa Partije i zapovjednika vojske. Toga u literaturi, na taj način nema, a ni Pirjevec ne navodi dokaze.
Poslije pročitane Pirjevčeve knjige moglo bi se reći slijedeće: Drugi svjetski rat na području bivše Jugoslavije završio je partizanskom pobjedom, ali i revolucionarnom osvetom, pokoljima i marševima smrti. Žrtve su trebali biti samo ratni zločinci, kao i istaknuti saradnici nacista i fašista, a nije bilo tako. Na jugoslovenskom tlu sukobilo se više od 16 različitih grupa. Sve zastave su ubijale bez milosti. Žene partizanke su se isticale okrutnošću i fanatizmom.
Tito se pokazao najsposobnijim. Bio je apsolutni autoritet, s dubinskim karakteristikama vođe, pronicav i strastven, ali nepismen i bez literarnog talenta. No sve osim antifašizma i proširenih hrvatskih i slovenskih granica nije izdržalo probu vremena. Ostale su međunarodno priznate avnojevske republike, te Hrvatska i Slovenija proširene 1946. na Mirovnoj konferenciji u titoističkim granicama.
Oslobađanje zapadnih granica Hrvatske i Slovenije te Osimski sporazum iz 1975. su jedno, a revolucionarna osveta i crveni teror su drugo. Zbog ovog drugog ne treba prešućivati prvo. Pod jugoslovenskim antifašizmom zaklanja se i revolucionarni preobražaj društva, što je značilo uvođenje komunizma sovjetskog tipa, likvidacije bez suđenja. Antifašizam nije predvidio nacionalizaciju dobara, ni kolektivizaciju, ni seljačke radne zadruge, ni obvezni otkup, ni sudstvo koje bi izvršavalo naloge Komunističke partije. A NDH? Granica na Drini, rasni zakoni, rimski ugovori, najava rata SAD-U i Velikoj Britaniji, logori smrti, Siva knjiga... Sve je bilo katastrofa! A još nije posve skinuto s dnevnog reda. Čak ni pozdrav!
