Po nalogu Kraljevske bavarske akademije nauka došao je u Bosnu s ciljem da za botaničke zbirke u Münchenu skupi uzorke flore ovog dijela Osmanskog carstva koje su u naučnim zajednicama bili sasvim nepoznati. Iako je u Bosni boravio zbog prikupljanja botaničkog materijala i prije svega prirodoslovnog zanimanja, ostavio je iza sebe bogato putopisno djelo, koje je u nastavcima objavljeno u časopisu, „Das Ausland“. Časopis je izlazio od 1828. do 1892. godine u Tübingenu, Augsburgu, Stuttgartu i Münchenu. Veliki dio teksta pisan je kao neka vrsta dnevnika u Bosni dok je ostali, znatno manji dio nastao u Münchenu, što je razumljivo, iz redaktorskog aspekta, te je pripreman za objavljivanje. Izašao je u brojevima od 22. do 205. Naslov ovog putopisa je „Reise nach Bosnien. Von einem botanischen Reisenden.“ – „Putovanje u Bosnu. Od jednog putujućeg botaničara.“ Kao što će se pokazati, botaničke informacije, iako ih ima priličan broj, zauzet će mnogo manji obim teksta putopisa i uglavnom su detaljno saopštene u fusnotama priloga.

Tokom svog putovanja kroz Bosanski ejalet Sendtner nije propuštao da u svojim zapažanjima istakne ako bi prošao pored neke utvrde. Ovi vojno-odbrambeni objekti su još uvijek, iako u znatno manjoj mjeri, imali posadu ili barem službenike koji su na njima boravili. Tvrđave su za njega predstavljale ostatke iz „kršćanskih vremena“ kako on uglavnom naziva srednjovjekovnu prošlost Bosne. Dok ih je iz daljine posmatrao, remininscirao je sliku o predosmanskim vremenima. Strancima uglavnom nije bio dozvoljen pristup ovim vojnim objektima zbog bojazni od špijunaže. Utvrde, koje su uglavnom bile u lošem stanju, neodoljivo su Sendtnera podsjećale na „viteške burgove“. Takvu je impresiju imao i o srebreničkoj tvrđavi kada se iz Gradačca zaputio prema Tuzli. Kretao se drevnim putem koji je povezivao ova dva mjesta, a njegova trasa se pružala preko Srebrenika.

Njegov putopis se u potpunosti uklapa u žanr koji je praćen jednom novom vrstom prezira prema drugim kulturama, a kao polazište ovakvih shvatanja uzima se imperijalizam i eurocentričnost kao i demonstrativna superiornost kršćanske Evrope.

U svom putopisu zabilježio je jedno narodno predanje o osvajanju tvrđave Srebrenik od osmanske vojske. Za podatke koje Sendtner navodi jasno kaže da mu je izvor ovdašnja tradicija („nach der hier herrschenden Tradition“). Ovaj podatak je posebno značajan jer predstavlja jednu od najranijih zabilježenih narodnih predaja o srednjovjekovnom periodu, odnosno o kulturi sjećanja srebreničkog kraja i okoline o vremenu osmanskog osvajanja Bosne i njenog pada 1463. godine. Prema toj tradiciji srebrenička utvrda se posljednja predala sultanu Mehmedu II, u vrijeme kada je čitava zemlja već bila pod njegovom vlašću. To se navodno desilo kada je u tvrđavi preostalo samo sedam članova tvrđavske posade koji su se sedam godina branili. Njihova odvažnost mogla se jedino savladati podlim lukavstvom. Tako su stanovnici obližnjeg sela Knezova(?) („Knesova“) odlučili da otruju hrabre branitelje Srebrenika kako bi zauzvrat dobili obećanu nagradu. Plan im je samo djelimično uspio jer su od trovanja umrla dvojica, dok se ostalih pet vojnika, s obzirom da se više nisu mogli braniti, spasili tako što su potkovali konje naopako, te su izbjegli iz tvrđave tokom mrkle noći. Kada su „Turci“ ugledali otiske konjskih potkova na zemlji pomislili su da je tvrđavskoj posadi stiglo pojačanje od pet ljudi pa su stoga odlučili da se povuku. Tek nakon dužeg vremena spoznali su svoju grešku kada su krovovi utvrđenja počeli da se urušavaju. Predanje se ovdje ne završava, već dobija jedan zanimljiv epilog koji navodno seže do Sendtneru savremenog doba. Naime, Bavarac pomalo sumnjičavo prepričava tradiciju, po kojoj se navodno do današnjeg dana u selu Knezova nalaze potomci četiri kršćanske porodice koje su oslobođene plaćanja harača zbog počinjene izdaje, a to pravo se prenosi sa koljena na koljeno. Sa ovom pripovijesti o izdajstvu Sendtner završava svoje izlaganje o Srebreniku.

Ovo kazivanje sadrži nekoliko elemenata karakterističnih za historijska usmena predanja iz Bosne i Hercegovine koja su, međutim, zabilježena uglavnom u nešto kasnijem periodu, od druge polovine 19. stoljeća pa nadalje. Iako se radi o legendarnim i anahroničnim predanjima, stvarno jezgro je ipak istinito, osvajanje osmanskog sultana Mehmeda II, te pad Bosne, samo što je izložena priča pretjerana, uveličana ili hronološki neujednačena. Tipičan primjer toga kao rasprostranjenog usmenog modela starih predanja je bijeg na konjima koji su naopako potkovani, izdajstvo kao razlog osvajanja opkoljenog grada, te u nešto rjeđoj varijanti oslobađanje kršćana od harača za učinjene usluge Osmanlijama.

Dio teksta iz naučnog rada “Jedna predaja o padu Srebrenika pod osmansku vlast i historijska imaginacija sredine 19. stoljeća” Nedima Rabića objevaljenog u naučnom časopisu Historijska misao