Ademaga Mešić je 1906. godine sa poslovnim prijateljima osnovao Prvu muslimansku banku i više zadružnih saveza. Zaslužan je i za osnivanje Islamske štamparije, a sa Safvet-begom Bašagićem je pokrenuo list «Ogledalo». List je uređivao sam književnik no, kako teme nisu zanimale širu čitalačku publiku, jer su odviše namočene filozofijom, ugasio se već poslije nekoliko mjeseci. No zato je njegova himna «Ustaj omladino mila», spjevana društvu «Gajret» prihvaćena sa zapaženom ozbiljnošću pa je već prve godine priliv djece iz muslimanskih porodica u «đaurskim» i «vlaškim» školama bio mnogo bolji. Pažnju čitalaca sve više je sticala i «Muslimanska svijest». Uza sve to radovao se i izlasku zbirke prijateljevih pjesama «Misli i čuvstva». Kući, u Tešanj, vratio se pun bogatih i lijepih utisaka.

      - Misliš samo na posao, Ademaga - kazala je Ajiše-hanuma. - Ima li još šta novo?

      - Ima. Edhem efendija je dobio deseto dijete, curicu Šemsu.

      - Mašala. Je li to sve?

      - Nije. Iz Višegrada zovu da dođem na izvedbu moje drame.

      - Otidi.

      - Hoću ako ćeš i ti poći sa mnom.

      - Opet ti. Mahni me se. Nije muslimanki mjesto među muškinjem. Orezilila bih se.

      - Ne bi, vrijeme i običaji se mijenjaju.

      - Kod mene ne.

      - Želim da ideš i ići ćeš - bio je uporan.

      - Nemoj, dina ti - molila je ona.

      - Hm - progunđao je - ja hoću da imam ženu Evropejku.

      - Trebao si se onda i oženiti takvom - završila je ona.

      U sarajevskom hotelu «Central», gdje je inače odsjedao Ademaga Mešić za svog boravka u glavnom gradu, održan je prošireni sastanak uredništva «Behara». Ademaga Mešić, vlasnik i finansijer lista, odazvao se želji književnika Edhema Mulabdića, aktivnog urednika, da se sazove sjednica na kojoj bi se razriješio dužnosti i posao bio povjeren drugom čovjeku. Sastanku su, među ostalim, prisustvovali Safvet-beg Bašagić, Osman Nuri Hadžić, Fehim Spaho, Abdurezak Hifzi Bjelevac, sve njegovi prijatelji, i, prvi put, Džemaludin ef. Čaušević, koji je zbog promjene i pozvan. Ademaga se živo sjeća ovog čovjeka, koga je upoznao prije pet godina u kući Ibrahim-bega Bašagića na Docu kod Sarajeva. Poslije toga ga nije viđao jer su ga poslovi vodili na česta i duga putovanja po Evropi i van nje. Pamti da je Džemaludin efendija rođen prije trideset pet godina (dvije godine poslije njega), da sve vrijeme živi duhovnim životom, uči, piše, održava vazove i jača svoju kritičku misao. Efendija je proputovao Arabiju i Egipat te široko upoznao islamski svijet, čime je obogatio svoju misaonu svijest. Kad god je za ramazanskih dana dohodio u Sarajevo i u Begovoj džamiji držao vazove, odlazio je da ga sluša, pri čemu se divio bistrini i dubini njegovog uma i praktičnim savjetima što ih je upućivao vjernicima. Lahko je zamijetio da su Sarajlije svom svojom dušom uz njega. Prije tri godine se vratio iz inostranstva i stalno nastanio ovdje, gdje na Velikoj gimnaziji predaje arapski jezik a lani je imenovan i članom Ulema-medžlisa.

            - Od srca mi je drago, uvaženi efendija, što vam mogu dodirnuti ruku - rekao je rukujući se s njim. - Vi jeste i ostanite naš duhovni vođa. Vaše umne riječi nam jačaju vjeru. Trebate nam.

      - Ej vala, gospodine Mešiću - odgovorio je ljubazno efendija Čaušević. - Vi nam također trebate. Umijete stvarati novac a materijalna osnova je temelj svakoj pa i duhovnoj kulturi. Vjerujem da narod nikada neće zaboraviti vaša trajna dobročinstva.

            Književnik Edhem Mulabdić je kratko razložio svoje povlačenje s mjesta urednika:

      - Poštovana gospodo, drage kolege, toliko sam potonuo u poslove da se jedva držim. Koliko sam prisutan u «Beharu», još više sam u «Gajretu», gdje se spremam pokrenuti ljetos i njegov kalendar, da i ne govorim o poslu u Šerijatskoj sudačkoj školi ili o Društvu muslimanske omladine koje me još drži na svom čelu, mada sam zagazio u peto desetljeće svog života i odavno nisam više mlad. Uza sve to, vrše se pripreme za izdavanje lista «Gajret». S druge strane, držim da «Behar» treba svježe i bogatije ideje te nove saradnike. Stoga smo zamolili Džemaludina ef. Čauševića da nam u tom smislu pomogne. «Behar» u njegovim rukama, uvjeren sam, šire će se rascvjetati. Pozdravimo novog urednika!

            Prisutni mu se pridružiše srdačnim pljeskom.

            Efendija Čaušević svoj izbor dočeka blagim smiješkom očiju i mirno ustade da promijeni mjesto. Ovaj naočiti čovjek spokojnih odmjerenih kretnji već samim svojim pogledom plijeni pažnju ljudi. Na širokom svijetlom licu plemenitih crta sa blago naglašenim jagodicama i razvučenim usnama ističu se oči koje stalno gledaju vedro, s osjećajem pune duševne smirenosti i životne radosti.

            - Ono što držim potrebitim - rekao je nakon što se zahvalio na povjerenju - jeste da, skupa s vama, prenosim progresivne ideje preko stranica ovog lista. Smatram da se u prvom redu trebamo okrenuti širokoj masi našeg muslimanskog naroda, posebice ljudima na selu. Građani nam žive kako-tako, rekao bih u podnošljivom stanju, ali seljaci su nam van domašaja i bilo kakve konkretne pomoći, kako duhovne tako i ekonomske. Nakastio sam, ako Bog da, posjetiti svako naše selo, makar se ono nalazi u najcrnjoj zabiti. Nadalje, ima grešaka i nelogičnosti u svim oblastima društvenog života a koje su suprotne jasnom učenju Kur'ana, pa nam je zadaća da na stranicama «Behara» govorimo o tome. Dužni smo da, više nego do sada, prosvjećujemo naš svijet jer nam je džahiluk najstrašnija nesreća. Valja nam mjesto turskih i arapskih vjerskih udžbenika širiti pismenost i religiju na svom bosanskom jeziku. Bit će to težak i mučan rad, jer je među ulemom puno onih koji ne gledaju blagonaklono na ovo, štaviše žestoko se protive. Dohodim na pomisao da uskoro arebicu usavršim tako što ću oblikovati slova koja joj nedostaju pa će vjeronaučne knjige biti tiskane arapskim pismom na bosanskom jeziku.

            S nakanom da govori javi se novinar «Sarajevskog lista».

            - Gospodine Čauševiću, rekli ste da nailazite na otpor konzervativnog dijela uleme. Očekujete li otpor i vlasti, odnosno politike?

            - Da - kratko odgovori on.

            - Vi ste, gospodine Čauševiću, i filozof. Kako vidite odnošaj politike i filozofije?

            - Kao noć i dan.

            - Arebicu, koju kanite usavršiti i uvesti u javnu upotrebu, vaši protivnici već nazivaju «matufovačom». Vrijeđa li vas to? Hoćete li popustiti?

            - Nikad ni jedna voda nije potekla a da nije u svom toku udarila na kamen.

                                                                         *                                         

      I rana jesen bî suha i topla. Sunce i svjež zrak su tokom godine Nefinom licu promijenili boju, iscrtali mu zdravu, mladalačku svježinu. Obrazi su joj se zabucali i pokrili se gustim sitnim pjegicama. To rascvjetalo lice i širina pâsa davali su upečatljiv znak da je trudnoća u poodmakloj dobi. Nefa se preporodila cijelim svojim bićem. Uz fizičku moć jačala joj je i duhovna snaga. Jela je s udvostručenim apetitom, disala lakše, spavala mirnije, smijala se i, da se katkad nije javljao lahak, kratak kašalj, reklo bi se da je bolest sasvim pobijeđena.

            S Muhom je sjedila napolju do u smiraj dana. Naročito dugo su ostajali vani u avgustovskim večerima, kad je zrak dugo bio miran i topal. Nefa je voljela gledati kako svici šaraju mrak sitnim svijetlim tačkicama i da sluša skladnu melodiju raspjevanih cvrčaka. Zatim se, sjetno raspoložena, obraćala mužu želeći da joj štogod priča. Jednom je, prizivajući sjećanje, upitala:

            - Zašto mi, Muho, nikad ne pričaš o svojim roditeljima i o dobu kad si bio malehan?

            - Haman zato što ni jednog ni drugog odavno nejma.

            - Ali ih nisi zaboravio. Pričaj mi.

            - Aziz-beg, moj rahmetli babo, imao je zemljišne parcele u nekoliko sela niže Male Bukovice i kmetova više nego drugi. Ljudi su ga poštovali i cijenili, ne samo ajani nego i kmetovi, jer je prema svakome bio dobar i vazda mehke naravi. Mene, jer sam bio jedini sin, stalno je drž´o pored sebe, prič´o sa mnom i vodio me za ruku kada izlazi iz kuće. Pošto sam poodrastao i naučio klanjati, najdraže mi je bilo kad me petkom posadi pored sebe u fijaker pa se vozimo u dobojsku džamiju na džumu. Ljudi koje usput srećemo, babi čine temena a kmetovi skidaju kape. Iz tog vakta najbolje pamtim divni avaz džamijskog mujezina Hafiz ef. Hamidovića čije učenje ezana mi se za stalno utkalo u dušu.

            Belćim bi to tako i ostalo da ne dođoše kauri Bosni za gospodare. Babo prodade zemlju, kuću i sve stvari pa nas spremi za put u Tursku. Prvo dođemo u Donju Tuzlu, gdje su se skupljale i ostale iseljeničke familije, a odatle smo zajedno, preko glavnog srpskog grada Beograda, nastavljali put. Mama je plakala a ni babo nije bio daleko od nje. Cijeli vakat zaglêd´o sam mu se u oči i svaki put opaž´o kako mu se one više mute i rose. Lice mu posivilo, ni s kim ne govori. Kad stigosmo na Drinu, prije nego što će kola na ćupriju, babo se okrene i zagleda u brda i dolinu za sobom. Ostade tako nekoliko trenutaka a onda odjednoč viknu kočijašu:

            - Stani! Okreni i vraćaj kola natrag!

            Imanje je bio prodao puno ispod cijene pa za te pare koje su mu ostale mog´o je kupiti samo malu seosku kuću a ni trećinu zemlje koju je prije im´o. Živjeli smo tek nešto bolje nego što su živjeli naši bivši kmetovi. Babo povazdan šuti, nikud ne izlazi, sklanja se komšijama s očiju, ne ide više ni na džumu. Ni mene više ne vidi. Ni za sofru ne sjeda. A sofra nam vaktom sve suhlja, praznija. Moje sestre rastu, već dostigle mene. Išćile da se odjenu, obuku, ali... Da belaj bude manji, čim sam osjetio prvu mušku snagu, a bješe mi petnaest godina, odem da sâm zarađujem sebi hljeb. Pričali su mi poslije da je moj odlazak ubrzao babinu smrt. Cijelog života je mislio da ću biti ajan, a ja dopao kaurima da cijepam drva.

            Nije prošla ni godina od babine dženaze, zovnu moju mamu u Doboj, u sud, da joj kažu kako joj je kuća i zemlja pod hipotekom jer je babo bio jamac jednom trgovcu, čija je trgovina propala, a dugovi ostali neizmireni.

            Mama – bude i ne bude! Ionako duševno namučena s otežalom svijesti da mora živjeti i bez tog što je ostalo, dojde na dobojsku stanicu i stane na peron. Njome bješe ovladala potpuna nemoć tako da joj se blisko kloparanje vagona učinilo kao spas. U trenu se bacila pod taj voz.

      Moje sestre, do udaje, skrbio je bukovički beg Džafer-beg Begović.

            Sve godine prije dolaska u Teslić, ne računajući doba vojništva, proveo sam na sječi šume, prvo na Čavki a poslije u Borji. I vojništvo i planinu pamtim po jednoj samo lijepoj uspomeni. U vojsci je to bila marševska muzika «Bosanci dolaze», uz koju smo stupali puni momačkog srca i jordamili se pred prolaznicima koji su zastajali i zadivljeno nas gledali, a u planini poznanstvo s dugarom Nikitom Perdubinskim, finim Poljakom iz galicijskog sela Munkača pa sam, družeći se s njim, naučio nešto i njegovog jezika.

            Inače, mom boravku u šumi najbolje pristaju riječi: mrtvilo, jednoličnost i samoća. Nikiti zahvaljujem što nisam podivljao. Đahkad navečer, mada težak i sustao, ne merem dugo zaspati jer me salete misli na kuću, na rahmetli babu i mamu, na moju Bukovicu; u svijesti začujem ezan mujezina hafiza pa i sâm počnem učiti, ispotiha, za sebe. Koliba puna zvukova. Dugari oko mene hrču, pušu, nesvjesno uzdišu, a ja učim. Jednoč mi je salavat čuo jaran Nikita pa je rekao: «Lijepa pjesma. Je li bosanska?» «Nije pjesma», velim, «to je muslimanska molitva». A on će: «Ponovi je, molim te, smiruje me dok je slušam». Belćim je, kao i ja na roditelje, mislio na svoje u dalekoj Galiciji. «Nikita», pitao sam ga, «u tvom kraju i u susjednoj Bukovini također se sijeku šume. Zašto si došao čak u Bosnu?» «Ovdje bolje plaćaju», odgovorio je. «Za godinu-dvije uštedjet ću dovoljno para pa ću se moći lijepo oženiti. Samo, to nipošto neću učiniti dok ti ne mogneš da mi dojdeš na svadbu. A doći ćeš, je l´ da?» «Akobogda», rekao sam.

            Naglo je ušutio. Zamislio se. Šutnja je trajala.

            - Pa jesi li? - javila se tiho Nefa.

            - Šta? - prenuo se on.

            - Jesi li išao u tu Galiciju, na svadbu?

            - Nisam, jer nije ni on. Prignječilo ga je stablo pa je zanavijek ostao u Borjinoj šumi.

            Izgledalo je da je priča završena. Niti je on nastavlja niti ona šta pita. Pustili su da otekne vrijeme, odslušali su i ezan koji je kroz tišinu noći stigao sa munare najavljujući doba jacije. Nakon njega tišina se još više stisla a mrak postao gušći. Lahor je iz dubine bašče donosio blag miris ruža. Nefa se uz Muhu potpuno smirila ostavljajući dojam da ju je obhrvao san.

            - Nefo - zovnu je on - ne spavaj ovdje. Noć je svježa, ozepst ćeš.

            - Ne spavam, Muho - prošaputa ona. - Razmišljam o onome što si mi pričao. Kazuj mi još.

            - U šumi sam zapravo i odrastao jer, kad sam tamo stigao, zvali su me «mali», kasnije sam postao «momče», poslije «momak» da bih najzad dobio i vlastito ime. Eto, sad znadeš zašto si se udala za «starca».

            - Dvadeset devet godina nije tako puno. Begenisala bih te i da ti je devedeset devet. Zbilja, zašto se nisi prije oženio? Jesi li im´o neku curu?

            - Jesam - on se zamisli - jednu... jedinu...

      - Zašto se nisi oženio njome?

            - Ah! Nije bilo sudbine.

      S dirljivim tonom u glasu Nefa reče:

            - Moj Muho, tebe sreća vazda mimoilazi.

      On ne odgovori na ovu opasku. Šutnja opet potraja. Nakon nje Nefa dodade: - Išćilim na mezaru proučiti Fatihu tvom babi i tvojoj mami. Išćilim vidjeti zaove.

      - Akobogda. Čim se hairli porodiš i mogneš hodati, odosmo u Malu Bukovicu. Sestre mi nećeš vidjeti jer su se iselile.

            Nefa je uz prvi decembarski snijeg rodila zdravo muško dijete. Sinu je, prema Muhinom ocu, dala ime Aziz.